Piše: F. B.

Booksa i kuženje poezije

Petak
21.03.2025.

Na Svjetski dan poezije i rođendan Ivana Gorana Kovačića misli nam poput euforičnih anakondi bježe k poeziji, umjetnosti stihoklepanja koja, kako bi se reklo, i na golom kamenu može niknuti i preživjeti. Teško je definirati je, a opet i nije, u znanosti o jeziku sve je precizno razjašnjeno, ali avaj, znanstveni izričaj u uhu obična puka ne odzvanja kako valja. Stoga ćemo, ne budi nam zamjereno, sami pokušati nacrtati što nam se ukaže pred očima kad pomislimo na poeziju ili što poezija jest.

Kad nešto izlazi iz okvira uobičajenog, predvidljivog ili mogućeg, pa nas dovede u stanje ushita, često ćemo reći – pa ovo je čista poezija. Primjer – gol Marca van Bastena u finalu Europskog prvenstva 1988. na Olimpijskom stadionu u Münchenu.

Poezija slika riječima što je samo po sebi neka vrsta čuda i u pravilu ostavlja te razoružanog.

Poezija je sve i svugdje, ili može biti, iz čega bi se dalo zaključiti da je ona po svojoj prirodi, a možda i porijeklu, božanska.

Za prozu treba imati strpljenja, vremena i upornosti, a poezija je više umjetnost sažimanja, nešto što se dogodi u trenutku, kao, recimo, udar groma.

Ima međutim proze koja je, kao i onaj gol Marca van Bastena, čista poezija. Primjeri - Minus sapiens Zorana Roška ili Crnac Tatjane Gromače ili najcrnjim crnilom natopljeni fragmenti iz proze Aljoše Antunca.

Poezija je uvijek spektakl i nikad loša, jer kad je loša, pogledaj malo bolje i vidjet ćeš da to uopće i nije poezija, već nešto što je htjelo biti poezija, pa je usput preminulo.

Nesumnjivo, poezija se javlja i u kinematografiji, ne tako često, ali se javlja. Primjeri – Nebo nad Berlinom Wima Wendersa ili Obojena ptica Václava Marhoula. Fun fact: Obojena ptica rađena je prema istoimenom romanu Jerzyja Kosińskog koji je dobar, ali tek u Marhoulovoj izvedbi izrasta u poeziju.

Jama Ivana Gorana Kovačića je poezija.

I Tragedija lišća Charlesa Bukowskog, također.

U svojoj novijoj (službenoj) povijesti, Booksa je napisala dvije pjesme: jednu junačku fantasy poemu tamo negdje 2019. i jednu sažetu autobiografsku pjesmu na kojoj smo radili od početka ožujka pa sve do jutros. Evo, dakle, naših skromnih priloga nekoj budućoj antologiji hrvatskog pjesništva XXI. stoljeća.

Oj, Daenerys, izili te vuci

Eurone lađar put nebesa gleda,

al' gori se ništa, majci, pripoznati ne da.

Kad najednom iz šljaštećeg sunčevoga traka,

na flotu se obrušava nevista Dotraka!