Piše: F. B.

A mi ćemo čitati dnevnike

Foto: Fredrik Rubensson. 

Petak
30.07.2021.

Poput prave liderice Nadstojnica Merida žrtvovala se i sama otputovala na Havaje, točnije u Honolulu, gdje će se tijekom cijelog kolovoza održavati međunarodni literarni kongres Odjeci i zablude postmoderne. U sklopu kongresa održat će se i škola surfanja, te pregršt drugih radnih zabava. Na ovaj daleki put morao je otići netko od nas, no kako je rečeno, Nadstojnica Merida nesebično je istupila i dragovoljno samoj sebi natovarila ovu zadaću na vrat i to usred ljeta! Na taj način žrtvovala je i svoj godišnji odmor, ali što da se radi – nadstojnički kruh težak je i tvrd.

Da se slučajno ne razularimo dok nje nema, zamolila je Anči da nas katkad obiđe i provjeri obavljamo li ranije preuzete poslove. Jedan od glavnih poslova tj. projekata kojega još nismo dovršili je iščitavanje i analiza drugog troknjižja španjolskog literata Enriquea Vila-Matasa koji je jedno od naših velikih ovogodišnjih otkrića. Prva tri od šest Vila-Matasovih romana promptno smo iščitali i načinili prikaz, a onda je počeo Euro, pa Olimpijske igre u Japanu i naš elan očekivao je popustio. Unatoč svemu, pa i velikim vrućinama, pročitali smo još i četvrti i peti roman (te otvorili sijaset drugih knjiga), a šesti – Kassel ne poziva na logiku – također smo načeli i već bi ga bili i dovršili da se nije dogodilo to što se dogodilo.

Prvo, ostali smo bez nadzora i nadstojničkog biča koji nam inače svakodnevno pucketa iznad glava, a Anči, iako je obećala da će nas držati na oku – od vlastitih poslova u Gradskoj skupštini, nije mogla svaki dan dolaziti do Martićeve. I drugo, u taj naglo otvoreni prostor tinjajuće anarhije nahrupio je T-dog i zaveo nas pričama o Disputovoj biblioteci Svagdan u kojoj je izašlo već nekoliko dnevnika, točnije njih osam!

Općepoznata je stvar da prosječnog knjiškog červeka najlakše možeš zavesti upravo knjigama dnevnika. Prefrigani T-dog brzo nas je namamio u stupicu, a onda nam još i donio dva Malićeva tusta dnevnika, pa uz to još i izbor iz dnevnika Divne Zečević, Mariju Vinski i Meyer-Wehlackova Hodanja, čežnje. Shvatili smo – moramo se čim prije baciti na sve te dnevnike! Prije toga, jasno, moramo, dovršiti šesti Vila-Matasov roman. Ali možemo to i paralelno čitati, zašto ne!? Nadstojnica Merida nije ljubitelj takvog pristupa i uvijek nam trubi – dovrši jedno, pa tek onda možeš skočiti na drugo! No, ona je tisućama milja daleko i ne može nas spriječiti da radimo po svom.

Samo, što je to toliko privlačno u dnevnicima, upitat će se netko? Bah, a što nije? To je najsigurniji čovjeku dostupan vremeplov. Otvarajući stranice nečijeg dnevnika, vraćate se kroz vrijeme, poput voajera možete zaviriti u nečiju svakodnevicu, pa i najdublju intimu, prebirete po nečijim mislima, pred vama se širom otvaraju vrata jednog života. Grad u kojem živite, najednom možete vidjeti u godinama, desetljećima prije vas. Pozornica je ista, drugačija su imena trgova i ulica, ali to je taj isti grad. Drugi put to je grad koji nikada niste ni posjetili, ali zanemarimo zemljopis, prolazeći stranicama nečijeg dnevnika, mi uistinu prolazimo kroz nečiji život, dan po dan, mjesec po mjesec, godinu po godinu – primjerice, dnevnik Divne Zečević obuhvaća razdoblje od 1961. – 2006., četiri i pol desetljeća jednog nevjerojatnog života.

Što je prešućeno, pitamo se i pitanje je na mjestu, jer i sami autori dnevnika zapitat će se isto to. Što sam prešutjela/prešutio? I naizgled najdetaljniji i najiskreniji dnevnici samo su skup izabranih stranica stvarnog života što vas svakako natjera da u jednom trenutku shvatite, ili barem naslutite, neopisivo bogatstvo života bilo koga od nas. U dnevnicima književnika možemo sagledati pozadinu njihovih književnih djela, pa čak kada autor i ne piše izravno o njima (ili baš zbog toga).

Čitajući nečiji dnevnik – upoznajete ljude koje nikada niste stvarno upoznali, i na kraju ih upoznate bolje nego što poznajete većinu bliskih vam osoba. Često ste čitali iste stvari, mučile su vas iste ili slične sumnje, gledali ste iste filmove, obilazili ista mjesta, kretali se istim ovim ulicama kojima svako toliko mijenjaju imena, ali one uporno ostaju iste i pamte sve – vrijeme autora i vrijeme čitatelja.

U svakom slučaju, kanimo detaljno proučiti ove dnevnike koji zajedno, više-manje pokrivaju cijelo dvadeseto i dio ovog stoljeća. Uz to kanimo voditi i vlastiti dnevnik – dnevnik o bivanju u drugim dnevnicima. Istovremeno, i ne znajući za sve ovo, Nadstojnica Merida ispunjava stranice svog kongresno-surferskog dnevnika. Da se ne zaboravi, kad listovi kalendara odlete niz vjetar, koliko je i sama propatila.

Na Havajima.

F.B., 30. srpnja 2021., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda će vas zanimati
Pisma Pukovniku
22.11.2024.

Gombrowiczew Dnevnik (1)

Od prvih dnevničkih zapisa koje objavljuje u Kulturi bilo je jasno s kakvim će novim formatom književnog Don Quijotea brojno čitateljstvo emigrantskog literatur-mjesečnika imati posla.

Piše: F. B.

Preporuke
13.11.2024.

'Nepoznanica': Pomiriti racionalno i iracionalno

Portretirajući jednu građansku obitelj srednje ili niže srednje klase Hermann Broch nenametljivo kroz "Nepoznanicu" provlači za njega i cijelu njegovu generaciju vrlo važne teme i pitanja.

Piše: F. B.

Kritike
12.11.2024.

'Hipofiza u egzilu': Rat urezan u tijelo

Roman književnice i novinarke Sofije Kordić kroničarski bilježi turbulentnu i polarizirajuću dekadu i pol novije povijesti bivših zemalja Jugoslavije, počevši od 1991. godine.

Piše: Sara Tomac

Pisma Pukovniku
08.11.2024.

Hodanje je d(r)uga priča

Trčanje je, osim ako nisi aktivan sportaš, najobičnija tortura, nepotrebno i za pripovjedača nesvrhovito mučenje i borba za goli život. Hodanje je, uviđamo, posve druga priča.

Piše: F. B.

Preporuke
31.10.2024.

Odnos žene prema ženi: internalizirana mizoginija u knjizi 'Zemlja u kojoj se nikad ne umire'

"Zemlja" u knjizi Ornele Vorpsi nije samo Albanija, već sve balkanske zemlje i svi balkanski narodi, a vjerojatno i šire. Piše: Katarina Jurčević.

Preporuke
30.10.2024.

'Zemlja u kojoj se nikad ne umire': Živjeti u zemlji bez smrti

Ornela Vorpsi vješto stvara atmosferu u kojoj se isprepliću ljepota i užas, nježnost i okrutnost, pružajući nam uvid u stvarnost života u Albaniji kroz oči onih koji su najviše pogođeni – djevojčica i žena. Piše: Lucas Legović.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu