Samoća egzistencije

Martina Vidaić dosad je čitateljskoj publici bila poznata kao pjesnikinja. Najpoznatija joj je zbirka Mehanika peluda za koju je 2019. dobila Nagradu Ivan Goran Kovačić. Od svibnja ove godine Vidaić čitamo i kao pripovjedačicu, i to vrlo ambicioznu i talentiranu pripovjedačicu koja je svoju poetsku vještinu stavila u službu proze, izbjegavši pritom zamke pretjeranog "pjesničarenja" ili pak pretjerane artificijelnosti proznih obrazaca u koje pisci često upadaju kada iz poezije prelaze u prozu. Naslov je njenog prvog romana Anatomija štakora. Odmah ćemo reći da se radi o interpretativno potentnom i emotivno pronicljivom romanu koji nipošto ne bi smio proći ispod radara.

Osnovna je problematika romana, njegovo idejno i strukturno polazište, pitanje odnosa među ljudima te između čovjeka i zajednica. U srži su problema dva blisko povezana koncepta, samoća i nerazumijevanje, koji se protežu cijelim tekstom, na svim njegovim razinama. Studentica medicine Franka (čije se ime spominje samo jednom, i to pri kraju romana) pripovijeda priču o Ratku, starcu iz njenog sela kojeg je posjećivala prije nego je otišla na studij. Ratko i junakinja zrcalni su likovi koji se jedno u drugom ogledaju i prepoznaju. Prepoznavanje se događa na političkoj, etičkoj i emotivnoj ravni, a uokvireno je estetskom razinom, prostorom romana u kojem se događaji prepoznavanja odvijaju po nekom planu i redu.

Glavni je prosede sintakse romana jukstapozicija Ratkova svijeta i svijeta junakinje, pri čemu je Ratkov život otponac koji triggera junakinju da promisli svoju egzistenciju. Dok ga je posjećivala kako bi mu pomagala u kućanstvu, Ratko je junakinji pričao priče o svom životu. Iako ponekad Ratkov glas dolazi u originalnom obliku citata njegovih replika, pripovjedačica Ratkovu priču uglavnom "domišlja" (vrlo često možemo pročitati da ona nešto zamišlja). Ratkov je život, život pametnog i osjetljivog dečka iz mediteranskog sela koji u Beograd odlazi na studij, koji živi u Beogradu kad počinje rat, a kasnije se vraća u svoje selo, obilježen sukobima s roditeljima, selom, vlastitom djecom te, konačno, samim sobom. Ti su odnosi odabrani kako bi predstavili sve ono što čovjeka gura u samoću – bolna nemogućnost da se drugo ljudsko biće pounutri, razumije i zavoli bez ostatka.

Život Ratkove obitelji, priproste seoske mediteranske kuće, obilježen je traumom brutalne, nesretne smrti jednog djeteta iz sela, smrti za koju je odgovorna Ratkova majka (koja je trebala paziti na djecu dok su odrasli u polju). U odlično napisanom poglavlju u kojoj se nesreća prikazuje kroz Ratkovo sjećanje, prvo kao mogućnost, potom kao događaj koji se artikulira majčinim jaukom, kompozicijski rafinirano i stilski dojmljivo, po Ratkovim se riječima događa trenutak u kojem se on, kao dijete, odvojio od majke: "Nije više bila moja savjest, ona je sad postojala, potpuno odvojena od mene, u nikakvoj vezi s funkcijom majke, otvoreno, gotovo bezobrazno prikazujući intimnu tamu u koju nikada neću uspijeti prodrijeti." (str. 97.) Ta je tama potaknuta osudom zajednice zbog iznevjerene uloge brige za tuđe, odnosno naše potomstvo – a kada ti kolektiv jednom ukine funkciju, barem kad je o predmodernim društvima riječ, ostaneš izopćen, pogubljen i sam.

I dok je majka u sebi nosila tamu krivnje kroz koju sin ne može nanovo uspostaviti odnos s njom, obitelj kao zajednica unutar zajednice nastavlja život bez pročišćavanja od traume zato što se, po očevu nalogu, ništa nije dogodilo: "Tako smo živjeli, nastavio je Ratko, misleći da nema nikakvog problema, jer je otac naredio da nikakvog problema ne smije biti." (str. 116.) S traumom se sukobljava isključivo Ratko, i to ponavljajući ono što nakon smrti djeteta čini lokalni redikul Doktor – dok ga selo ne vidi, Ratko prilazi velikom kotlu s kašom u koju je prethodno upalo dijete, i jede dok se ne nasiti, i okus mu divno prija.

Ratkov odnos prema ocu, koji mu je suprotstavljen na svim razinama (s naglaskom na političku – otac je ustaša) Vidaić ispisuje vrlo pametnim komentarom koji pogađa nijansu odnosa koji ćemo sigurno lako prepoznati: "On je već pripadao sjećanju, nekoj vrsti fikcije, i ja sam za njega imao razumijevanja kao što se ima razumijevanja za lik iz knjige, mnogo više no za stvarne ljude." (str. 122.) Kada otac umire, Ratko u najsnažnijem i najlucidnijem dijelu romana komentira: "Nije mi bilo žao očeve promašenosti, bilo mi je žao općenitog nerazumijevanja, nemogućnosti razumijevanja, života u dva različita neprobojna oklopa, istine da je jezik ponekad potpuno nemoćan da prenese poruku, da svi zapravo govorimo sami sebi." (str. 126.)

Kao što je već rečeno, junakinja svoju situaciju suprotstavlja Ratkovoj, ali motivski to izgleda zrcalno (tamo gdje u Ratkovoj emotivno-intelektualnoj konstelaciji stoji otac, kod junakinje stoji majka). Ratkovu primjedbu o nemogućnosti razumijevanja junakinja sumira retoričkim pitanjem točki kojoj se obraća dok piše i koja označava priču samu, pripovijedanje i potrebu da se pripovijeda. Rečenica u kojoj se sažima bit Anatomije štakora glasi: "Zašto su svi daleko od mene?"

Iako tekst dijelom navodi na krivi trag da se radi u sukobu generacija, pogotovo jer u priču ulaze i Ratkovi sinovi, priča je opća, ljudska, tiče se pojedinca i vrste. Sve su konkretne emanacije opreka, uspostavljane kroz parove roditelji-djeca, predmodernost-modernost, individualizam-kolektiv itd., samo slike dubljeg, radikalnog (dakle, korjenitog) nerazumijevanja među ljudima koje vodi u samoću egzistencije, čak i tada (ili upravo tada) kada se radi o politički, etički i estetski sličnim subjektima. Ta sličnost, koja vodi do međusobnog prepoznavanja mjesta s kojeg trauma samoće dolazi, a koje svoju kolijevku nalazi primarno u jeziku, nerazumijevanje čini razumljivim i operabilnim zaključkom, ali ga nipošto ne dokida. Iako na neki tužan način naglašavaju dobro poznati osjećaj da smo uvijek malo nesretni i sami, čak i kad smo među ljudima koji su nam najbliži (odnosno, upravo tada), sličnost, prepoznavanje i razumijevanje nerazumijevanja olakšavaju utoliko što načelno ukidaju duboke i trajne sukobe, čime se subjektu otvara prostor da se posveti svom vlastitom melankoličnom "ja", procesu koji se u konzervativnoj plemenskoj zajednici sputava i guši.

Mjesto u svijetu za takve je ljude nesigurno i nestalno, u vječitom premještanju. Sama će junakinja tu poziciju autsajdera nazvati amaterizmom, dok će Ratko, gledajući pauka u nekoj policijskoj postaji na ispitvanju primijetiti: "Gledao sam tu životinjicu koja je pobedonosno svetlucala, potpuno usklađena sa željama svetla, gledao sam tu životinjicu i mislio kako ona ništa ne zna o elektrotehnici, o Njutonovim zakonima ili električnom naboju, o matematici, o pedagogiji, o vaspitanju dece u praksi, o nijansama ljubavne veštine, a ipak mnogo bolje od mene zna svoje mesto u svetu, i uostalom, mnogo ga očiglednije zaslužuje." (str. 212.)

Izgubljeni nemaju mjesto u takvoj zajednici (koja se u Anatomiji u koncetričnim krugovima širi od obitelji, ulice, kvarta, sela do nacionalnih teritorija i preko njihovih granica), i od svih tih krugova bivaju odbačeni. Pripovjedačica tako primjećuje da njena dijagnoza, "klinička depresija", nikad nije izgovorena jer pleme taj rječnik ne pozna (kao i u priči Aleksandre Kardum Ona druga), a njena majka ju s junakinje pokušava isprati i očistiti je dok ova krvari "iz nosa, iz pičke, iz raskopanih akni, iz raščerečenog tjemena, iz zanoktica, iz zgnječenih komaraca..." (str. 115.)

Preostaje nam reći i koju o samom naslovu i nekim dosad nespomenutim, a za cjelovit dojam nužnim elementima romana. Priča u kojoj pripovjedačica pripovijeda o sebi i Ratku ispisana je na Sobottinom Atlasu anatomije, na bjelinama pored crteža, čime dolazimo do samog okvira pripovijesti. Neki je Enzo Brkljača, student medicine, kupio u antikvarijatu Atlas, e da bi pronašao hrpu "škrabotina" koje prepisuje kako bi se antikvaru Zdeslavu Hamu potužio na oštećenu robu. Okvir je jedan od rijetkih slabo motiviranih dijelova romana – ne donosi praktički ništa, moglo se zamisliti tisuću drugih okvira koji bi poslužili istoj svrsi, a kompozicija bi sasvim uredno funkcionirala i da ga nema. Jedna od ideja koja bi mogla stajati iza ovog manevra (osim da obavi svoju funkciju priče u kojoj je priča) jest potenciranje artificijelnosti teksta arhaičnom stilskom markacijom imena likova ("Kad je onomad, u mokro kišno predvečerje, mladi student medicine, budući pedijatar Enzo Brkljača ušao u antikvarijat Zdeslava Hama, ni slutio nije da će u Sobottinom 'Atlasu anatomije'...") te samim činom reklamacije putem pisma (umjesto da, primjerice, pošalje mail). Bilo kako bilo, ovaj je uvod suvišan i bilo bi bolje da ga nema.

Sobottin atlas djelomično objašnjava naslov romana. Radi se o udžbeniku anatomije, dok sam roman može biti prikaz anatomije ljudske psihe. Na mjesto čovjeka dolazi štakor, koji je također čovjek, njegovo unutarnje obličje koje "dognaju u svoje rupet'ne svakog vraga", a na kraju romana pripovjedačica u sebi govori kako ju riječ štakor "podsjeća da sam spremna učiniti mnogo gore stvari nego što volim misliti". Štakor, ono mjesto u čovjeku gdje se bojimo pristupiti. Kao bi rekao Ratko: "Pustoš, to sam pomislio kada sam pomišljao na malu."

Osim okvirne priče, zamjerku romanu možemo naći i u obradi sukoba na nacionalnoj osnovi u koji Ratko upada s ocem i sa selom. Nije problem u samoj prirodi sukoba, koja je legitimna i za tekst važna, nego što ti dijelovi često odlaze u stilsku nezgrapnost (primjerice, isticanje slova u u riječi "ulica" ili u obliku ceste, opisi kuća u kojoj žive plemenski nacionalisti itd.)

Načelno gledano, u stilu Vidaić se osjeti poezija, uglavnom kroz usporedbe i u sintaksi dugih rečenica, a posebice su zanimljivi krajevi poglavlja, koje se gdjekad može razlomiti u kratke pjesme (napomenimo ovdje da je roman uredila pjesnikinja Ana Brnardić). Autoričino umijeće kompozicije (od razine umetnutnih priča iz poglavlja do cjeline) i odvažnost romanesknog plesa kroz utrobu čovjekove psihe zaslužne su za kompleksnost i snagu ovog djela. Pripovjedni univerzum posložen je tako da se likovi međusobno zrcale, pokazujući time međuovisnost i poručujući čitatelju da u svijetu teksta ne postoji ništa osim njih. Sva praznina koju čitatelj popunjava relativna je spram teksta, kao što su relativni i ljudi, njihove funkcije i osjećaji, i uvijek u nekoj dinamičnoj hijerarhiji. U odnosu je problem: kad je tekst daleko, čitatelj je prazan; kada čitanje prođe, čitatelj je promijenjen, ali melankoličan, kao nakon svakog užitka, i ne preostaje mu ništa nego da krene čitati ispočetka.

Foto: Wikimedia Commons.