Za dlaku fantastično

Zubu kritike i oku književno upućene javnosti uvijek nekako promiču žanrovska djela, ostvarenja koja smo možda voljeli kao mlađi i neozbiljniji, a onda smo ih strpali na policu nišnih djela, književno manje vrijednih, ozbiljnih ili kompleksnih. Bajke i fantastične priče redovito se nalaze među takvim hrpama i, osim ako nisu maštotvorine planetarno poznatih autora čiji likovi hrle da ih oživotvori neki filmski ili televizijski studio, bivaju vidljive tek onima koji ih znaju i žele tražiti. Značajan je tu ipak napor i doprinos određenih izdavača usmjerenih na popularizaciju ovakvih ostvarenja te poticanje autorskog zarona u svijet fantastičnog, a jedan od takvih su i Mala zvona. Tako nam je u ruke stigao naslov U ritmu jeze - Ponor plesova, iza kojeg se krije zbirka odabranih radova mladih autorica i autora dospjelih na natječaj Malih zvona za kratku priču s elementima fantastike, motivski određena plesom.

Knjigu čini šest priča nekih već zvučnih i nekih još neafirmiranih spisateljskih glasova - Josipa Čekolja, Mateje Pavlic, Marina Pelaića, Ines Vajzović, Martine Vidaić te Orina Ivana Vrkaša. Razlike u iskustvima autorica i autora osjete se u varijacijama kvalitete priča, no što se njihove tematike tiče, zajednički motiv plesa te iskorak u fantastično konceptualno ih drži na okupu i ne remeti dojam cjeline. Tako čitatelj redom upoznaje nisku intrigantnih likova - rakiji sklonog lađara koji preko Kupe prevozi djevojku s konjskom nogom, dvije otuđene prijateljice koje spaja tragičan događaj iz djetinjstva, grofa kojeg vreba slutnja iz obiteljske grobnice, trbušne plesačice koje iza svjetla pozornice promatra tajanstvena zakrabuljena pojava, neobičnu usamljenu šumsku djevojku, te pripovjedača zapalog u niz začuđujućih prizora nalik na halucinacije. 

Zajedničko svim pričama jesu već spomenuti fantastični elementi, no oni nisu njihova polazišna točka, već postepeno izviru u radnji koja je ukorijenjena u stvarnosti. Začudnim, bajkovitim ili zlosutnim motivima, likovima ili prizorima gradi se atmosfera u kojoj čitatelj iz poznatog i sigurnog svijeta biva odvučen u sumnjivo i nelagodno stanje, iščekujući koban trenutak, koji se razrješava nekom vrstom preobrazbe likova. Čekoljevom lađaru iz priče S druge strane rijeke, primjerice, sudbonosan doživljaj predstavlja hipnotizirajući noćni poljski ples hibridnih bića, a plesni prizori iz priče Karmen, Rahela, Viridiana Ines Vajzović pomalo podsjećaju na pomahnitali lik Natalie Portman u Crnom labudu. Trenutak vrhunca ushićenja i njegova preobrazba u jezu, međutim, u većini priča ostvaruje se mlako i ne do kraja uvjerljivo, i uživljeni čitatelj ostat će uglavnom nezadovoljan naglim raspletom. 

Od toga pati i jedna od uspjelijih priča, Šuma Martine Vidaić, koja čitatelja najprije uljuljka u slikovite opise prirode i karakterizaciju svoje junakinje, da bi je potom prebrzo provela kroz nelagodu probuđene šume. Njena užasnutost razotkrivenim licima likova koji su joj trenutak prije ponudili olakšanje prizor je na kraju priče koji stoga ne izaziva pretpostavljenu napetost, a neizvjesna sudbina, iako joj čitatelj sluti zlokobnost, ostaje bez žuđenog momentuma. Isto tako, u priči Mateje Pavlic Priča o dvjema susjedicama i crvenim čizmicama iliti o ukočenosti čitatelj informacije o nemilom događaju koji je obilježio živote dvaju žena dobiva - zbog skakanja pripovjedačice kroz perspektive likova i vremenske planove - u više navrata: i kao slutnju i kao detaljan opis, što oduzima na doživljaju jezivosti samog događaja. Raznolika je i kvaliteta samog pripovijedanja u zbirci - jezik ponegdje pati od viškova i stilske nezgrapnosti te mu nedostaje željena napetost, dok je kod onih nešto iskusnijih autora primjetno pažljivije i skladnije tretiranje rečenica i njihovog ritma.

Zanimljivo je za primijetiti da se, iako prostorima fantastičnog možemo postaviti najlabilnije granice, većina autora zbirke odlučila za tradicionalne forme i motive bajki i usmene predaje. Kod Josipa Čekolja i Martine Vidaić velik je značaj dan mističnosti i zlokobnom potencijalu prirodnog svijeta, rijeke, šume, livade, životinja. One su motiv i Mateji Pavlic, koja pak ponajviše posuđuje iz niza u književnosti i filmu opjevanih crvenih cipelica, posebice onih Andersenovih, koje približava suvremenom kontekstu. Oslanjanje na žanr strave prisutno je pak u priči Bal svete Cecilije Marina Pelaića koji atmosferu gotičkih romana spaja s ambijentom hrvatskog plemićkog dvora, a slična, iako nešto slabije izvedena mističnost i slutnja tipična za horor prati i priču Ines Vajzović. Priča koja se u ovom smislu izdvaja je Ples mrtvih Ivana Orina Vrkaša, koja se pored ostalih doima eksperimentalno. Vrkaš fantastično gradi nešto drugačijim shvaćanjem i umjesto pripovijedanja priče linearne radnje, donosi seriju haluciniranih doživljaja, zbir sjećanja obojenih neočekivanošću podsvjesnog. I premda u mnogome odskače od pravila postavljenih ostatkom zbirke, zanimljiva je zbog svoje razigranosti, otvorenosti i čulnog horrora vacui. 

Ono što, međutim, ponekad upada u oči jest neinventivno korištenje fantastičnih motiva i elemenata. U najboljem slučaju, oni su spretno uklopljeni u atmosferičnost priče ili u slagalicu radnje, no u ostalima služe kao premosnica za ispuniti i dekorirati prizor, ili dovesti priču do kraja, dok su u nekima čak i nepotreban, stršeći detalj. Slična je situacija i s motivom koji ih sve povezuje i objedinjuje, plesom: tek ponegdje on se doima kao integralan i neusiljen dio priče, primjerice, na dvorskom balu u priči Marina Pelaića gdje motivi plesa i pijančevanja doprinose dojmu oholosti bogataša, ili u Vrkaševim košmarnim, snovitim epizodama kojima ples pojačava kvalitetu ritualnog i mističnog. Drugdje je pak motiv upadljiv i nespretno izveden, kao da su autori pokušavali priču ispripovijedati boreći se s grčevitim držanjem za obavezu nametnutu natječajem. Takav dojam ostavlja, primjerice, Čekoljev noćni ples začudnih bića, a možda još i više plesna scena staraca Martine Vidaić koja se u priči pojavi naizgled niotkuda te ne ispuni napeto iščekivanje koje se dotad gradilo kroz pažljivo portretiranje protagonistkinje.

Autori i autorice nisu propustili u priče uključiti i komentar društva, odnosno socijalnu ili obiteljsku pozadinu likova koja ih manje ili više motivira. Josip Čekolj tako se, primjerice, bavi poslijeratnom opustošenošću prirode i čovjeka te nezadovoljstvom, alkoholizmom i raspadom obitelji proizašlima iz takvog stanja. Provincijalizam i siromaštvo tematizira se u priči Mateje Pavlic, koja usto razmatra i iskrenost, krivnju, dječju nevinost i rasipanje prijateljstva, dok Marin Pelaić oslikava zavist i izvitoperene obiteljske odnose pred kulisom raskalašenog plemićkog dvora. Kritički osvrt podosta se iščitava i iz priče Martine Vidaić, koja portretira gotovo tragičnu izoliranost i usamljenost koju nepravedno donose različitost, neprilagođenost i nepodilaženje normama i očekivanjima.                  

Doživljaju priča i zaokruženosti zbirke izuzetno doprinose sugestivne ilustracije Klare Rusan Klarxy. Svaku priču prati njen crno-bijeli crtež koji oživljava određenu scenu, ključnu za stanje i doživljaj protagonista, a Klarini ekspresivni i snažni potezi, izdužene i predimenzionirane, no ne i groteskne figure, zlokobne ekspresije i prijeteća crna boja besprijekorno se uklapaju u suptilno jezovitu atmosferu koju knjiga želi postići. 

U cjelini gledano, zbirka U ritmu jeze solidno je ostvarenje koje ujedno i pati i profitira od uvjeta u kojima je nastala. Za istaknuti svakako treba njen potencijal za davanje glasova mladim domaćim autoricama i autorima (i ilustratorici) koje dosad nismo imali prilike još (dovoljno) čuti i vidjeti, i to u žanru koji se među ažurnom čitateljskom publikom i ne može nazvati prominentnim. Ipak, smjernice u pisanju nerijetko se mogu pokazati i ograničenjima - no unatoč slabijoj izbrušenosti, manjkavoj inventivnosti i stilskoj neujednačenosti, predstavljene su priče maštovite, dopadljive i pitke. Možda zbirku ne bismo mogli nazvati fantastičnom, no ipak je zanimljiv proizvod koji će pružiti i štogod književnog užitka, i štogod uzbuđujuće jeze.