Čovjek, životinja u rastrojstvu

Soba moje sestre najnovije je djelo autorice Aleksandre Kardum, a za jedinu tematsku odrednicu bira depresiju. Egzistencijalna prikovanost subjekta za sebe sama, nemogućnost aktualizacije i pitanje besmisla prate umjetnost oduvijek i na različite načine – pogledajmo samo razlike u obradi praznine egzistencije u, primjerice, Shakespearovim dramama, Camusovoj prozi i filmovima Federica Fellinija. U Sobi moje sestre apsolutno se sve vrti oko depresije – ona je uzrok i posljedica, osnovna motivacija i karakterna crta likova, nešto što u potpunosti određuje njihove pripovjedne svjetove.

Knjiga je kompozicijski riješena trodijelno. U prva su dva dijela, Soba moje sestre i Crni pas, priče ulančane likovima, tako da sporedni lik iz prve priče postaje glavni u sljedećoj, a otac iz prve priče postaje ljubavnik u zadnjoj, itd. Radi se u pravilu o uobičajenim srednjoklasnim egzistencijama kulturnih radnika, klasičnih muzičara, liječnika, profesora, u koje se na ovaj ili onaj način upliće manje ili više motiviran pad u tjeskobu.

Priče uistinu i jesu kako i zvuče – dosadnjikave, ali s uvjerljivim dijalozima koje bismo bez mnogo interpretativne muke mogli pripisati habitusu likova, njihovoj dobi, profesiji itd. Za primjer ćemo uzeti priču u kojoj mladi muzičar Mario slučajno sreće susjedu Martu na hodniku zgrade. Započinju razgovor u klasičnoj muzici, Mario pohvaljuje njezino sviranje. Nakon nekog vremena Marta pokuša samoubojstvo, a prije toga svira Mahlerovu Nedovršenu sonatu. Čitatelju se potom objašnjava kako "Mahler nije uspio završiti ovo djelo zbog problema u privatnom životu i moguće depresije".

Dakle, dramski se moment gradi na činjenici da je depresivna Marta Mariju dala znak koji on nije na vrijeme prepoznao. Priča je puna glazbenih motiva, likovi se predstavljaju s "Uzgred, ja sam…", kad se naljute, opsuju "jebemu", itd. Sve u svemu, prilično mlaka književnost sa suzdržanim likovima, sterilnim razgovorima i opisima medicinskih pokušaja nošenja s bolešću – terapije, ponavljanje mantri za uspješan dan, posjeti psihijatru itd. Tekstovi koji se neće dugo pamtiti, za razliku od odličnog posljednjeg dijela knjige.

Posljednji dio Sobe moje sestre – Ona druga – kvalitetom posve zaklanja prva dva dijela, čak do te mjere da se postavlja pitanje kako su se uopće našli u istoj knjizi. Iz tog će razloga ova kritika uglavnom biti fokusirana na taj, posljednji dio. Ona druga u trećem licu prikazuje pad seoske domaćice Senke, koja se doselila u selo svog muža Matije te tamo živi s njim i malenim sinom Markom.

Klasna i rodna pozicija, u tekstu uglavnom nenaglašena pripovjedačkim komentarima, pozadina je ponora u depresiju žene koja živi u maloj zajednici (koja pritom nije njena zajednica, dakle njeno selo) konzervativnih nazora, koja uglavnom ne poznaje život van kuće ("ne voli hodati po selu") te koja se, u sudaru s depresijom, nema kome obratiti. A nema se kome obratiti zato što selo ne priznaje depresiju, što Kardum jako dobro prikazuje govorom likova i pripovjedača, na što ćemo se vratiti kasnije. Dok su klasa i rod (jer i rod se lomi kroz klasu – nije slučajno da kućanica nema svoje prihode pa se ne može, primjerice, sama uputiti gradskom liječniku po pomoć, već joj uputnice za vađenje krvi nosi susjeda) implicitno upisani u lik Senke, njena je psiha, iako prikazana u trećem licu, čitatelju bačena u lice.

Na osamdesetak strana pripovijesti, u osam jednakih poglavlja te uz svega nekoliko prikazanih likova (osim nuklearne obitelji pojavljuju se Matijini roditelji, Senkina majka te susjeda Boba), autorica briljantno gradira propadanje junakinje, i to u sljedećim koordinatama: prepoznavanje simptoma – negiranje – prvi pad – pokušaj oporavka (alkoholizam) – konačni pad. Simbolički, motivi koje pripovjedačica iznosi turobne su slike stanja Senke, koja i prepričana djeluju zastrašujuće: Senka zaboravlja, nesposobna je obavljati sitne radnje, izbjegava kontakt sa suprugom i djetetom, broji trenutke do pada mraka. Znate ono kad ne želite biti budni jer je nepodnošljivo, a ne želite zaspati jer će onda još brže doći novi dan?

Već prva scena vrlo slikovito daje do znanja o čemu se radi. Sin Marko u kuhinji čita novine i pokušava sricati osmrtnice, što Matija zamijeti dok gleda dnevnik. On doziva Senku jer "što to mali radi", ali ona je u kupaonici, ne čuje ga. "Taman krene viknuti kad začuje ponovno isto – jest, opet pljušti voda iz vodokotlića. Pa zar nije sad...?" Matija upada u kupaonicu (jer on ne kuca u svojoj kući) te joj prigovara: "Sin ti tamo čita osmrtnice dok ti tu nešto, ko zna šta."

Zastanimo na trenutak i obratimo pažnju na surovi realizam neizgovorenog u tim dvjema Matijinim rečenicama. "Pa zar nije sad...?" i "...dok ti tu nešto, ko zna šta" ogledni su primjerci načina na koji autorica prikazuje odnos likova iz pripovjednog svijeta prema junakinji. Ona u svijet donosi nešto mračno, nepoznato, osjećaj koji je jeziku zajednice ne posve nepoznat, ali posve odbojan – osjećaj koji i kod promatrača, a i kod subjekta, izaziva sram (osjećaj toliko puta naglašen u pripovijesti). Dio priče je svakako i prezirni stav sela koji u mentalnim oboljenjima vidi tek srednjoklasnu privilegiju da život, po potrebi, stavi na čekanje.

Stav tog sela, odnosno njenu mušku stranu, utjelovljuje upravo Matija. Kardum ga, što bismo možda mogli pomisliti iz opisa priče ili iz navedenih replika, nipošto ne ispisuje plošno. On jest patrijarhalni muž koji gleda dnevnik i peče rakiju, radi u polju, voli jednostavno i brine o porodici, ali njegove emocije nisu jednostavne ni jednosmjerne. Najbolji je primjer za to izvrsno napisana scena u kojoj na ručak dolazi njegova majka. Senka je u svom prvom padu – leži u krevetu, danju baulja po kući ne mogavši se sjetiti jednostavnih zadataka koje bi trebalo obaviti i broji minute do padanja mraka – a Matija preuzima dio kućanskih poslova na sebe. Čovjek koji nikad nije kuhao pokušava napraviti zapršku za grah. Nakon potresne scene u kojoj Matija ulazi u zamračenu sobu u kojoj Senka leži kao da je mrtva da bi pitao koliko se žlica brašna dodaje u zapršku, na što se Senka čudi jer je mislila da je taj posao već obavila, Matijina majka dolazi u kuću i Matiji predbacuje što kuha i što mu je kuhinja neuredna. Nakon što nasilno upadne u Senkinu sobu, "samo da vidi kako je", Matija je tjera iz sobe, a nakon toga iz kuće, zauzimajući zaštitnički stav prema svojoj ženi, a suprostavljajući se majci koja inzistira na tome da ona pričuva sina: "Nećeš ti ništa, majko."

Dok s jedne strane od svoje obitelji štiti svoju obitelj, Matija Senkino stanje u suštini ne razumije, a kako bolest progredira, tako se mijenja i njegov odnos spram depresije. Na jednom mjestu pripovjedačica lucidno zapaža kako je Matija sve naučio raditi u dvoje, ali sam, tolerirajući svoju suprugu kao neku elementarnu nepogodu koju treba preživjeti. Kada se Senka prepusti utjesi rakije, instanca pripovjedača ulazi u Matijinu riječ i u sebi komentira: "Vidi da nije s njima, ali negdje jest. Samo neka negdje jest."

Najveća vještina koju Kardum pokazuje u Onoj drugoj je pisanje glasova likova, prvenstveno dijaloga, ali i unutarnjih monologa koji se prenose u trećem licu, a u vezi s tim – i ispreplitanje glasa pripovjedača i likova. U tome se kombinira vrlo nijansirani i suptilni govor zajednice s empatičnim pripovjednim glasom i natruhama malograđanskog patosa (primjerice, depresija je "duboka rupa kojoj se ne vidi kraj") koji rezultira snažnim udarcem u pleksus, manje više nakon svake rečenice. Iza svakog se malenog stilskog manevra, izostavljanja pomoćnog glagola ili leksičkog izbora skriva ideologija koju nose likovi. Ta je ideologija stanje male, zatvorene, konzervativne zajednice koja vješto izbjegava govoriti o određenom vidu stvarnosti čiji je depresija dio. U stvarnosti, kada u malom provincijskom gradu netko oboli na živce, često možete čuti samo da je bolestan. U Onoj drugoj to se najbolje vidi u načinu na koji je napisan dijalog Senke i Bobe. Boba u gradu ima prijateljicu koja je medicinska sestra. Kada se Senka požali na kronični umor, težinu u rukama i nesanicu, Boba dolazi s mogućim dijagnozama, a u strahu od psihičkih oboljenja prijateljice zaključuju kako je najvjerojatnije sve to od srca.

Scena u kojoj jedna poznanica stoji s jedne, a druga s druge strane ograde, dok se osvrću kako ih susjedi ne bi čuli, slovkanje kompliciranih medicinskih termina ("kar-di-o-mi-o-pa-tija"), priznavanje samo fizičkih boljki, nagađanje – sve se to vidi u samo jednom dijalogu. Razvoj njihova odnosa, u kojem Senka u jednoj sceni vidi Bobu kako ulicom ide biciklom – mahne joj, a ova je ignorira – slika je odnosa male zajednice prema depresivnoj ženi. "Nekoliko dana kasnije, Boba je po susjedi Ruži poručila da je muči kašalj", jer tako se to radi – poruke se šalju putem posrednika, a razlog je uvijek – kašalj.

Spomenimo i kako pripovijest ipak ima i nekih slabih strana. Primjerice, prepuštanje pripovijedanja u zadnjem poglavlju Matiji (u prvom licu) ne čini se posebno opravdanim manevrom. Osim toga, Kardum neće prezati pred literarnim opisima svakodnevice ili unutrašnjih stanja likova, pri čemu se ponekad namjerno ističu otrcane, ponekad i patetične slike – duboki bunar, crna rupa itd. Teskt to u pravilu može podnijeti, odnosno taj postupak opravdava realističnim registrom i habitusom svog svijeta, ali ponekad se u tome ide predaleko. Primjer toga je opaska da je "Senkina sjenka oživjela", što je naprosto samo banalna igra riječima. Međutim, sve su ovo ustvari sitnice.

Isto kao što ni Madamme Bovary nije začudila novom temom (propast malograđanskog braka), nego pripovijedanjem u trećem licu umjesto ispovijednog prvog te učestalom upotrebom imperfekta, koji u romanskim jezicima označava ponavljanje i općenitost, umjesto preterita, koji se odnosi na pojedini događaj, tako ni Ona druga ne iznenađuje temom, već jezičnom obradom, autorskim umijećem koje se na ovako malom prostoru, zaista rijetko viđa. Tema rastrojstva kao osnovnog stanja ljudskog duha daje sliku vrste kao mentalno nestabilne, nestalne, nagle i neuredne. Mogli bismo je, ovako napamet, usporediti s pričama Damira Karakaša (Kino Lika, Pukovnik Beethoven) ili velike Alice Munro (npr. Služba, družba, prošnja, ljubav, brak), ali tu popis ni izbliza ne staje.

Kada usporedimo prva dva dijela te posljednji dio knjige Soba moja sestre, potvrđuje nam se zaključak da je autor posljedica teksta, a ne obrnuto – kao što vidimo, autorica prva dva dijela i autorica zadnjeg dijela nikako ne mogu biti ista autorica, one su samo ista osoba. Prvu ćemo autoricu brzo zaboraviti, drugoj ćemo se stalno vraćati.