Ponedjeljak
30.09.2013.

KRITIKA 198: Boris Postnikov




Extra_large_radna_akcija
A+ A-

Boris Postnikov, Postjugoslavenska književnost? (Zagreb: Sandorf, 2012.)

KRITIKA S UPITNIKOM

Počnimo od kraja. U završnom komentaru, svojevrsnom pogovoru ili samokritici, kako ju autor naziva, objasnit će se odabir sintagme 'postjugoslavenska književnost' kao kišobranski pojam bez temeljitije razrade i skrupuloznijeg opravdanja, razapet nad okupljenim tekstovima i odabranim naslovima u nedostatku boljeg, preciznijeg rješenja.

Dakle, ne radi se ni o kakvom sistematskom razmatranju niti dubljoj analizi postjugoslavenske književnosti u njenoj cjelovitosti, pa čak ni o pokušaju da se odgovori na pitanje mogućnosti jedne takve književnosti. Njena uporaba ovdje ima sasvim drukčiju svrhu; naime da uputi čitatelja na određene uznemirujuće trendove koji se mogu primijetiti u svim zemljama bivše Jugoslavije i koji se mogu shvatiti kao rezultat tranzicije tih društava s jednog političkog i ekonomskog sustava na drugi. U skladu s time, autor će objasniti, da se vratimo na početak:

Govor o postjugoslavenskoj književnosti, želi li biti uistinu kritičan i produktivan, mora prije svega biti govor o političkoj ekonomiji te književnosti: umjesto o aktualnim poetičkim modelima, o 'stvarnosnoj prozi', 'novoj osjećajnosti' ili 'post-modernizmu', prije svega valja raspravljati o invarijantama kapitalističke artikulacije kulture i književnosti, o devalvaciji simboličkog kapitala pisaca u odnosu na razdoblje socijalizma, o logici uskih koridora i širokih brana na granicama novouspostavljenih nacionalnih književnosti.

Drugim riječima, temeljni problem kritike suvremene regionalne književnosti je izvan područja same književnosti i unutar društvenog konteksta, ali utječe na položaj pisca i knjige u društvu, protok i pojavu novih radova i ideja, prisutnost kritičkog mišljenja u društvu, budućnost izdavaštva i opstanak manjih izdavača, da ih nabrojim samo nekoliko.

Kroz prvih pet eseja autor će pokušati pokazati skrivene tržišne mehanizme koji operiraju u suvremenom književnom životu, i njihov ishod iskrivljene slike o njegovim pojavnostima. Za početak tu je kvazisubverzivno zalaganje za postjugoslavensku književnost koje signalizira liberalno suprotstavljanje nacionalizmu i izolacionizmu novih postkomunističkih država, dok u isto vrijeme ignorira ekonomsku stvarnost koja ga podržava – tržište koje ponovo traži uspostavljanje starih veza ali tek nakon što je oblikovalo svoju strukturu da odražava interese malog broja ljudi. Pa tako prijelaz preko granice dopušta samo piscima pažljivo probranim po ukusu nekolicine urednika, smanjuje broj nakladnika na tri, četiri kuće čiji odnos prema radnicima i drugim kućama nitko ne nadgleda, itd.

U drugom eseju bavi se silaznom putanjom kritike u regiji, odnosno primarno u Hrvatskoj, u kojoj se u kulturnim rubrikama sustavno smanjuje (i pod smanjuje hoću reći potpuno izbacuje) prostor za ozbiljnu kritiku i umjesto toga gradi pozornica za vašar skandala, nagrada, lista čitanosti, reklama, amaterskih priloga i sl. U sljedećem će eseju nastaviti istu temu s književnim nagradama i razbiti mit o neisplativosti književne kritike u javnom diskursu kao glavnom razlogu njenog nestanka iz mainstreama, ukazavši na činjenicu da se u promociju knjiga sad zapravo mnogo više ulaže ali u formi visokobudžetnih nagrada čija je primarna svrha ipak šminkanje imidža njenih sponzora, ali za nesretnu posljedicu ima i činjenicu da se kritička refleksija podređuje logici jednokratnog spektakla.

Četvrti esej počinje sa sramotnim i beskrupuloznim politikama nakladničkih kuća prema vlastitim zaposlenicima, ali korak po korak pokazat će kako je to zapravo samo simptom sistemskog problema, u kojemu nikome takvi postupci nisu nešto neobično u okviru ugledne tvrtke duboko uključene u kulturni život zemlje, a ponajmanje domaćoj ljevici koja se radije refleksno bavi starim ideološkim razmiricama nego pravima radnika tvrtki koje izdaju i njihove knjige.

Konačno, u zadnjem eseju radi se o podužoj kritici radova Aljoše Antunca, pisca kojeg autor smatra utjelovljenjem nevolja hrvatske književne i kritičke scene koja svojom vrlo ograničenom vizurom može tako potpuno zapostaviti jednog od rijetkih potpuno originalnih (po autorovom mišljenju) glasova suvremene domaće proze. Ipak, nešto u načinu na koji Postnikov opisuje rad ovog pisca, odnosno radije njegove čitatelje, koji se međusobno, kao tajnim znakom, prepoznaju po tome što ga vole, govori nam da ima nešto i u toj alternativnoj kritičkoj sceni u koju polaže sve nade kao svjetioniku razuma, ukusa i raznolikosti ideja. Naime, radi se o određenoj vrsti zatvorenosti, upućenosti na mali broj ljudi, radije nego na demokratskom širenju ideja uslijed... čega točno? Kompleksa više vrijednosti, mučeništva? Straha oko ono malo dostupnih sredstava? Kritika je uvijek efektivnija ako je u stanju obuhvatiti i svoj položaj u sustavu.

Sve skupa dakle stvara se dosta nevesela slika koja doista potvrđuje važnost autorovog poziva da književna kritika pokuša tražiti određeni pomak od teksta prema ekonomskom, ideološkom, političkom i(li) medijskom kontekstu knjige kojom se bavi, bez obzira na čitateljev stav prema autorovim eksplicitno izraženim ljevičarskim stavovima. No, pitanje je kako to doista funkcionira jednom kad se primjeni na čitanje knjiga iz te određene perspektive.

U narednih šezdeset autorovih kritika, objavljenih između 2008. i 2012. oblikovat će se slika složene mješavine s jedne strane semiotičke analize kulturnih pojava i marksističke analize tržišnih mehanizama, a s druge strane close readinga i pažljive analize strukture, stila, narativnih modela, karakterizacije i motivacije likova, itd. U bilo kojem razdoblju dvadesetog stoljeća takva bi se mješavina smatrala svetogrđem, ali kako trenutno u akademskim krugovima ne prevladava ni jedna škola, stvara se određena klima za ovu vrstu kritike u kojoj postoji samo jedno pravilo: you do not talk about the Fight Club. Čekaj, čekaj, to nije to, pravilo koje tražimo je: anything goes. S jedne strane to je san svakog kritičara, utopija, mogućnost apsolutne slobode da se prilagodi tekstu odabirom najprikladnije metodologije koja će odgovarati njegovim specifičnim karakteristikama, mehanizmima i ciljevima. S druge strane, miješanje toliko različitih pristupa očigledno će dovesti do određene nonšalantne terminološke ambivalencije kako će autor sam zaključiti u samokritici pročitavši sve svoje tekstove na okupu. Očito je da bi knjizi dobro došao još jedan esej u kojem bi autor pokušao razmrsiti svoje ideje o postmodernističkom romanu i njegovom odnosu prema stvarnosnoj prozi i novijim, složenijim, hibridnim radovima koji ponovo pokazuju strategije postmodernizma poput polifonije, transgresije i parodizacije žanrova, fragmentacije naracije, itd. Zapravo, knjizi bi dobro došli razni eseji o pojavama koje se mogu uočiti u autorovim kritikama, pojavama koje se čine neobično važnim ali ostaju samo natuknutim. Recimo, promjeni vizure u prijelazu generacija pisaca rođenih s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, i utjecaju toga na njihove radove i ideološke aspekte njihove naracije.

No kao što sam rekla, ova knjiga nikad nije ni ciljala na teoretsku vrijednost, namjerno se zadržavši na razini kritike – dokumenta vremena i pokušaja otvaranja dijaloga. U tom smislu doista ostvaruje svoj cilj, iskopavajući teme o kojima se ne govori, i to na vrlo artikuliran, informiran i sofisticiran način, i nadajmo se započinjući novu vrstu odraslijeg, zrelijeg i produktivnijeg javnog diskursa u našem 'postjugoslavenskom' svijetu.

Ivana Ančić

***

Ivana Ančić (1985, Sarajevo) diplomirala je na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu na Odsjeku za anglistiku i Katedri  za antropologiju. Objavljila je kritike u sklopu projekta Criticize This!, nakon čega počinje pisati za Zarez, Sic!, Knjigomat, VOXfeminae i Booksu.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.