Utorak
25.02.2020.

Čekajući pucanj

naslov knjige Stepenice za Stojanku K. autor Andrijana Kos Lajtman
izdavač V.B.Z. godina izdanja 2019



Extra_large_ocean-2646630_1280
A+ A-


Stepenice za Stojanku K. Andrijane Kos Lajtman svoj naslov duguju pjesmi Darka Cvijetića Volandova obljetnica (iz njegove zbirke Konopci s otiskom vrata), koja je prigodno postavljena kao citat-uvod u zbirku. Ona vrlo jasno izražava dvije ključne preokupacije u Stepenicama: smrt i intertekstualnost.

Naime, ne samo što je četvrta zbirka Andrijane Kos Lajtman naslovljena po djevojčici iz Cvijetićeve pjesme, već je Cvijetićeva pjesma intertekstualna. U Bulgakovljevom Majstoru i Margariti direktoru književnog društva Berliozu profesor Voland (tj. vrag) proriče njegovu smrt (pri čemu ulje ima ključnu ulogu), rekavši između ostalog da nije stvar u tome što je čovjek smrtan nego što je ponekad neočekivano smrtan. U Volandovoj obljetnici, šestogodišnja Stojanka K. umire nesretnom okolnosti kada je dekapitira lift. Devetnaest godina kasnije krvava mrlja je još uvijek na međukatnoj gredi, a repat muški lik s bočicom ulja u ruci se smiješi na krovu lifta dok se u njemu dvije djevojke šminkaju prije izlaska u grad. Volandova obljetnica upućuje na neočekivanu smrt Stojanke K.: na slučajnost i banalnost stvarnog događaja nesretne smrti djevojčice u liftu stambene zgrade 1992. godine, uslijed rata, a koja se ipak čini kao niz specifičnih izorkestriranih slučajnosti nad kojima vreba "viša sila".

Odluka da Kos Lajtman uključi cijelu pjesmu kao uvodni citat može se činiti neobičnom, pa čak i kao ozbiljan urednički propust, iz dva razloga. Prvi, pa i najmanje bitan jest nekonvencionalnost – riječ je o cijeloj pjesmi, a ne uobičajenim fragmentima. Međutim, nužno je da je ona cjelovita kako bi se objasnilo tko je Stojanka K. u naslovu. Drugi, pred čitatelja se implicitno postavlja očekivanje ili ozbiljan zahtjev da svakoj pjesmi posveti jednaku interpretativnu pažnju. Cvijetićeva pjesma i s njom povezana intertekstualnost poput Čehovljeve su puške postavljene na početku zbirke. Kao čitatelj očekivao sam da će puška okinuti u svakoj pjesmi. Međutim, u pjesmama Andrijane Kos Lajtman ne okidaju puške; kako i sama piše: "Ali je istina i ono što kažu Jasmina / i Albert, / da se može pucati / i ne pucati" (Camera obscura).

Okupljene u tri cjeline (Onaj koji je govorio ćuku, Noli me tangere, Ruže Franje Ferdinanda), pjesme su mali dramski i kontemplativni komadi. Štoviše, ta kontemplacija prihvaća parafraze i uplive tekstova, odnosno parafraze su uvjeti osobnog promišljanja, čak i u trenutku kada pjesnički subjekt odstranjuje "za probu, / tuđe misli i prste / slova i slike / nježno, kao da vadiš grašak iz mahune" (Astrognozija, kao nakon sna).

Intertekstualnost – ili čitalački uvjetovano pisanje (I. Šunjić) – od prije je prisutna u stvaralaštvu književne teoretičarke, sveučilišne profesorice književnosti i književnice Andrijane Kos Lajtman. Prva od 42 pjesme (Džepna prašina) u zbirci započinje intertekstualnim momentom: "Riječi i simboli / džepni su svemir ljudskoga bića / piše Edgar Morin (…) Morin bi rekao / kozmomorfička metafora". Međutim, već ovdje može se zapaziti da je način na koji Kos Lajtman upotrebljava intertekstualnost značajno drugačiji od one u Cvijetićevoj pjesmi-citatu, a donekle sličan onoj u prethodnoj knjizi Teleidoskop (HDP, 2018.).

Naime, u ovoj zbirci riječ je o parafrazi drugog teksta, a ne upućivanju na ili posudbi motiva, likova ili fraza drugih tekstova. Umjesto da njima poentira pjesmu, Kos Lajtman parafraze koristi kao argumente ili motive u sveukupnoj naraciji pjesme, a izvlači ih iz književnih tekstova, akademskih tekstova (poput gore navedenog), ali i svakodnevnog govora sugovornika. Neovisno o "izvoru", parafraza je obilježena je gotovo akademskom logikom atribuiranja autora teksta (po principu "piše taj-i-taj", "tvrde ti-i-ti", "kaže ta-i-ta" itd.). Parafraze u pjesmama su bešavno uključene u pjesmu, pristajući u slikovno bogatstvo zanosnih i maštovitih metafora, no istovremeno titraju iznad teksta kao samostalni poetski fragmenti, posebice oni veće imaginacije i implikacija, najčešće pripisani djeci.

Umnogome, supostavljanje tekstova odaje dojam o polivalentnoj poetici Kos Lajtman: pjesma je istovremeno i proces promišljanja i gotov objekt, kolaž i autorsko djelo, međuzavisna s drugim tekstovima i samostalna u značenju. Zbirka stoga stvara dojam radikalne otvorenosti i afirmiranja inherentne poetičnosti različitih tekstova i inherentne poetičnosti koja proizlazi iz njihovog odnosa.

Ova dinamika ujedno podcrtava i temeljnu preokupaciju zbirke: inherentnu poetičnost smrtnosti koju raspisuje, raspiruje i analizira na granici fenomenologije i metafizike. Možda najjači argument njezinog pjesničkog istraživanja stihovi su pjesme Evolucija – "Ribe su ljudi nekada lakše lovili / kad su tek izmislili štap, objašnjava mi desetogodišnji dječak. / Sad one znaju da ih se lovi".

Poezija Kos Lajtman čvrsto je usidrena u očuđivanje svakodnevnog tjelesnog i iskustvenog, poetiziranje pojedinih događanja i motiva koji su značenjski premreženi sa drugim pojavnostima i čija pojavnost u pjesmi uvjetuje ispisivanje drugih značenjskih i asocijativnih razina. Moglo bi se govoriti o jednoj vrsti pronalaženja i nizanja analogija – "kozmomorfičkih metafora", koje spominje u prvoj pjesmi – premda bi to umanjilo transformativni učinak koje imaju na pjesnički subjekt, njezinu tjelesnost i odnose s predmetima i ljudima ("Pa ulaziš svake noći u krošnju / kao neotkrivenu raspuklinu svijeta. / Drvo koje smo mogli i ne vidjeti, tako bi napisao Mehmedinović", Volframova nit). Poveznice između motiva i motiva koji ih slijede čitatelju ne moraju biti uvijek jasne, a naracija u pjesmama u prvom dijelu zbirke nije strogo linearna, kao niti naracija cijele zbirke. Štoviše, pjesme gotovo daju naslutiti određenu nedovršenu igru i dinamiku čitljivog i ispisanog – "Događaji su tek neznatan dio naših života. / Ostalo je tetovaža ispod kapka / i zapjenjen zvuk na obzorju" (Anestezija).

Pjesme premrežuju pojedini motivi koji su tek donekle kodovi jer se njihova značenja preobražavaju kroz zbirku, usko vezana uz narativ pjesme u kojoj se pojavljuju. U pjesmi Evolucija pjesnikinja će zavidjeti ribama "… na krljušti / na skliskosti / većoj od vode". One će se potom pojavljivati kao motivi iz fiktivnog djetinjstva kao nešto neuhvatljivo ("Dok razmišljam / jesi li ikada bio dijete, / vidim male ribe / i veliki vodoskok", Dječak) ili kao bića koje ne moraju iskazivati bol ("Ribe ni plakati ne trebaju / voda im sama ulazi u oči", Cvrkut u praznoj krletci). U pjesmi "I kao u davna vremena, moći ćeš u moru spavati", motiv ribe ima svoj vrhunac u tijelu bake (koja je vidjela utapanje unuka) koje se u šoku "nijemo" trza poput nasukane ribe, što pjesnikinju navodi na promišljanje o čovjeku kao biću koje je degradirano iz višeg stanja ribe ("Ako zamislimo plavet ogledala / u kojem voda i nebo zamijene svoja mjesta, / palog anđela koji se sjeća neba / naslijedila bi riba pretvorena u čovjeka / koji se sjeća vode (…) Ribe na kopnu vide mutnu / kao mi pod vodom").

Osim motiva, transfomiraju se i razvijaju teze – "S obzirom na kemijski sastav / čovjek i svemir obrnuto su proporcionalni" (Leptir je sanjao) razvija se u "Ne znaš da je najveći dio ljudskog tijela / zvjezdana prašina & elementi što su u svemirskoj masi / prisutni tek u tragovima" (Čestice). Parafraza o kozmomorfičkim metaforama u prvoj pjesmi titra nad pojedinim metaforičkim scenama u pjesmama, poput "Kada luk prerežeš napola / i položiš bočno, / nalik je na dojku. / Mnogo sitnih žilica / i mnogo ranjivosti" (Camera obscura).

Premda u njima ne odustaje niti od intertekstulanosti niti intratekstualnosti zbirke, relevantno je poneke pjesme u drugoj i trećoj cjelini donekle odudaraju – postaju konkretnije time što su pripovjedno fokusiranije, poput pjesme Čestice o Lepoj Radić, Južni zidovi o sedmogodišnjoj djevojčici ostavljenoj ispred crkve, pjesme Lažni red ili pjesme Ruže Franje Ferdinanda o baki – a time vraćaju poeziju iz kontemplativnosti u tijelo i svakodnevno. U potonjoj analogije ne postaju mehanizam suočavanja i olakšavanja ili terapeutski, niti uljepšani prikaz traume ili utočište od boli (kako tvrdi blurb na poleđini), već argumentacija neočekivane životnosti – "Smrt je sinegdoha, mislim / i slušam kako se u sasušenim plućnim opnama / preslaguje nebo / sporije od pupanja najprkosnije ruže / u vrtu Franje Ferdinanda".

U svojem tekstu A Short Lecture on Death, pjesnikinja Mary Ruefle piše kako su pjesnici ljudi opsjednuti smrću, o kojoj nitko ništa ne zna. Pjesnici – poput Johna Ashberyja i/ili Billyja Collinsa – ništa nas ne mogu naučiti o smrti, piše Reufle, do trenutka kada umru, kada nas mogu naučiti svemu, jer kada pjesnici umru sve njihove pjesme o smrti postaju pjesme o životu. Pjesnici su mrtvi ljudi koji pričaju o bivanju živima. O bivanju živima pripovijeda tragična sudbina Stojanke K. u pjesmi Darka Cvijetića: o tome kako traume (rat) proizvode druge traume uvijek i svugdje, mada se one doimale slučajnima i banalnima ili izorkestriranima. Tako i u poeziji Kos Lajtman, no u kojoj autorica ne želi ponuditi nauk o životu niti poduku, koliko dio promišljanja o onome što je "ispod kapka / i zapjenjen zvuk na obzorju" (Anestezija), rastegnuti vrijeme da obuhvati transformativne momente koji se događaju nakon susreta s određenim događajima.

Za one koji žele pisati knjige, piše Mary Ruefle u jednoj drugoj short lecture pjesmi u prozi, nekrofilija je izabran ždrijeb. U aktualnom književnom polju postoji stanovita preokupacija smrću, bilo kao sveobuhvatni koncept zbirke, dominantna pojavnost koja povezuje pjesme ili motiv u pojedinim pjesmama, no češće kao nekroskopija/nekropsija ili nekromantija nego nekrofilija. Vrlo lako se uz pjesme Kos Lajtman sjetiti pjesama Monike Herceg (i prve i druge zbirke), Sanje Baković, Marije Dejanović, možda čak ponegdje i Mateje Jurčević, pa i Gorana Čolakhodžića ili čak Ivana Šamije.

No, zašto? Što nam ove smrti govore o našim životima i načinima kojima odlučujemo progovarati o njima. Zašto su bitne za naše živote? Mogu li nas, suprotno zaključcima Mary Ruefle, nešto naučiti i prije nego što autori koji ih pišu umru, a ako da, koja je njihova poduka ili o čemu nas sile razmišljati? Ili je cijela stvar paradoksalno nerazumljiva jer smo temeljno neskloni povjerovati baki iz pjesme koja citira smrt da "bu dobro"?

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.