Teleidoskop

Teleidoskop je vrsta kaleidoskopa koji je izmislio škotski znanstvenik David Brewster u 19. st. Za razliku od kaleidoskopa, umjesto komorice s perlama i kuglicama, ima konveksnu leću koja baca izokrenutu sliku predmeta prema kojem se teleidoskop uperi. Ogledala u unutrašnjosti umnogostručuju sliku – ona postavljena na 45° osam puta, na 60° šest puta, a na 90° četiri puta. Kako se cijev teleidoskopa rotira, objekti u njoj se miješaju i stvaraju različite vizualne oblike. To je spravica koja fascinira Andrijanu Kos Lajtman i zato je prema njoj nazvana i knjiga. No, nije to jedini razlog – riječ je zbirci fragmentarnih tekstova u kojima se „miješaju" književni „oblici" – kratki poetski zapisi, bilješke s puta, pjesme, intimni dnevnik, osvrti na druga književna djela, događaji iz svakodnevice itd. Usto, te „slike" se, kako knjiga teče, umnogostručuju.

Autorica, već afirmirana svojim znanstvenim i poetskim knjigama, ovoga puta poseže za novim načinom poetskoga govora koji se ogleda u kombiniranju stihova i rečenica, pri čemu stihovi prenose osjećajnost, a rečenice donose izričaj različitih promišljanja – od onih koji se odnose na svakodnevnicu, filozofskih promišljanja pa do znanstvenog diskursa. Time Lajtman postiže veoma dinamično, čitko i pitko "štivo" puno iznenađenja i prevrata, ali čitatelj nikad nije siguran kada je u kojoj formi te što će donijeti sljedeći stih (ili odlomak?). Pri svemu tome, važno je istaći da autorica vješto vlada motivima, povezujući ih u skladnu, smislenu cjelinu, stavljajući pri tome čitatelja u neobični lirsko-prozni labirint u kojemu se nikad ne zna na koja vrata će se ući, a na koja izaći, ali je sigurno da će svaki motiv predočiti do u detalje i s raznih aspekata te da će čitatelj imati zadovoljstvo da u jednome čitanju ima više vrsta, odnosno oblika

Velik je raspon motiva koje Lajtman koristi i prepliće spajajući lirski i znanstveni diskurs – baš kad poželimo naći objašnjenje, npr. naslova, autorica donese sve ono znanje o "teleidoskopu" koje bi čitatelju nedostajalo da razumije to igranje riječima. Nakon objašnjenja slijedi poentiranje – stavljanje teksta u drugi kontekst, prekrajanje teksta – to nije ono što se "zahtjeva" u post, post "izmima", nego je inovativnost ili čak, novi zahtjev od strane Andrijane Kos Lajtman koja svoju vjernost književnom jeziku iskazuje "poslušnošću", prkoseći svima onima koji bi se usprotivili književnosti kao umjetnosti ali i znanosti, kao i jeziku – građi. Tako je ovo djelo, koliko uronjeno u književne zakonitosti, toliko je i izvan njih. Autorica se (po)igra(va) svime onim što književnost pruža da bi, na koncu, dala smisao umjetnosti, ali i životu uopće.