Pisanje za budućnost

Na moju radost znale su se na našoj suvremenoj književnoj sceni povremeno pojaviti knjige koje, odišući čudnovatom razlikovnošću, kao da plutaju u nekom prostoru izvan uobičajenoga književnog polja, a za koje imam dojam da će se njihov idealni čitatelj pojaviti tek u nekoj dalekoj budućnosti.

Takvi su u mojoj lektiri bili, primjerice romani Drenje (2011.) i Viljevo (2013.) Luke Bekavca, ili roman Bestjelesna: roman o potrazi za jednadžbom ljubavi (2007.) Alojza Majetića, a toj skupini pridodat ću i novu knjigu mladoga autora Gorana Čolakhodžića, zbirku pjesama Pred gradom su kosci.

Čolakhodžićevu kompleksnu novu knjigu možemo čitati kao intimnu studiju vremena i prostora koja, prizivajući posljedice militantne politike i ekološke katastrofe, funkcionira kao fantazmagorično upozorenje, u čijem je tonu i sam naslov. Riječ je o zakučastoj knjizi koja ostvaruje dojam zagonetke, a mnogobrojnim tekstualnim signalima autor nas upozorava kako je druga knjiga neodvojiva od njegova sjajna prvijenca, zbirke pjesama Na kraju taj vrt (2015.). Štoviše, zadobiva se dojam da se njegova dva teksta međusobno nadopunjuju i prožimaju (primjerice, već sam naslov zbirke naslanja se na ciklus Nešto neriješeno s gradom iz prve knjige, a i ponovo se uvodi i upečatljiva, zazorna figura Ježa).

Fenomen prožimanja naročito je zanimljiv budući da ću prvu Čolakhodžićevu knjigu najviše pamtiti upravo po suptilnim pretapanjima, po specifičnome osjećanju lirskoga subjekta koji svijet oko sebe doživljava višedimenzionalno, na trenutke i sveobuhvatno. U njegovu snovitom prostoru, koji obuhvaća vrt, voćnjak, šumu i grad, nema granica između različitih pojava, kao ni jasnih krajeva ni početaka. Prožimaju se i supostoje različita godišnja doba, kaos i mir, život i smrt, san i java, priroda i čovjek, život i literatura (što mogu dočarati antologijski stihovi iz prve knjige: "ulazim u rujan, miriše proljeće; sve se dogodilo, a još nije, dobra je zemlja").

Može se reći da se u Čolakhodžićevoj novoj knjizi takvi lirski preklopi i pregibi dodatno produbljuju, postajući tematsko-motivskom okosnicom, kao i osnovnim književnim postupkom. Već sam uvod u zbirku, zagonetna prozno-esejistička pjesma, najavljuje glavnu pjesničku preokupaciju: "Mjesta blijede i nestaju prema svojstvenom uzorku. Povijest je najgušći razlog: vezana samo uz namjenu dana, mjesta previše riskiraju. Ono što ponekad ostaje, to su imena. Plutajući označitelji neodoljivo privlače one koji dolaze kasnije." 

Tako će se u šest ciklusa zbirke (Razlaz, Za koprivama (I), Povijest prava, Sjena tornja, Za koprivama (II), Zadnja košnja) još intenzivnije negoli u prvoj knjizi preklapati različiti prostori i vremena, te nam se često može činiti da smo ubačeni u ludi vrtlog prostorno-vremenskih označitelja (jezero Karačaj, Manila, Vinkovićeva ulica, Noriljsk, Emley Moor, Fukushima, Zagreb, Moskva, Denge Marsh, most na Savi i sl.)

S jedne strane, riječ je ponovo o preklapanjima na razini doživljaja lirskoga kazivača, koji živi u holodecku svojega cjelokupnog životnog iskustva, često putujući svojim unutarnjim, paralelnim svjetovima iz stiha u stih. Vidljivo je to u pjesmi Ovaj i takav dio grada: "To što je meni / ovaj prostrti brijeg danas, ljetos, pred / sedam godina Zapadna Njemačka, / dokaz je univerzalnosti prostora, njegove / plastičnosti, nekog dubljeg prelijevanja iskustva, / opcije da ovo bude i Dojčland i Zagreb / i da ne bude ništa."

S druge strane, na razini cijele knjige možemo uočiti ispreplitanje prošlosti, sadašnjosti te moguće apokaliptične budućnosti, kao i opisivanje prostora i vremena očišćenoga od povijesti, nekakve nulte točke postojanja: "Hladne leće te visine prikazuju prve planete. Njihova pojava u praznini sobe generira, ni iz čeg, radost. Netko da uđe našao bi zasad besmislen zagrljaj u zraku. Polovicu geste. No gola zemlja nije tako tužna. U lagano tekućem vremenu pluta, kao u jeziku, druga ruka, završetak kretnje."

Nadalje, spomenuto dublje prelijevanje iskustva autor je dodatno potencirao polifonijom glasova, kao i čestom promjenom lirskoga očišta, gdje se izmjenjuju intimno, subjektivno iskustvo, govor u trećemu licu množine te kozmološki pogled "s mjeseca", koji najviše do izražaja dolazi u lirskim skicama na početku ili kraju pojedinoga ciklusa.

Dobar je primjer pjesma O duhu vremena, u kojoj se glas lirskoga subjekta prelijeva u glas nad-svijesti koja prebiva u prostorima što se također isprepliću:
"Ići ću u proljeće jednako ovako (polažem u to) / cestama kroz polja površinski nešto / okaljana starošću mojom i tvojom (…) / Plest će se brzo kao dvije kičme / travnatih zmija / uličice, radnje, / gola koža i vrućina, ruke i papci životinja i ljudi; dugi pogledi niz nasip, zenitna zelen, sve / čeg sam svijest."
Zatim nas meandriranje svijesti i prostora odvodi do Bachova stola, čije se lice poistovjećuje s majkom lirskoga subjekta, a pjesma završava u poentiranome dijalogu lirskoga kazivača i Bacha: "Vrijeme je glazba, no toliko gusta / da se ne čuje ko glazba, da je zbroj tišina. / - Točno. I k tome / polifona, / migne, shvatim, sinemo od strasti."

Već na primjeru citirane pjesme lako se uočava kako zbunjujuće i nedohvatljivo mogu djelovati Čolakhodžićeve neosporivo vješto izvedene skokovite pjesničke tvorevine. Nusprodukti su posvemašnjega lirskoga prožimanja hermetičnost i apstraktnost, a dijalog s čitateljem dodatno otežava Čolakhodžićevo stiliziranje – korištenje neuobičajenih sintaktičkih struktura, upotreba dijaloške forme, nizanje bez zareza, česta opkoračenja – što možemo uočiti u sljedećim stihovima: "Ledena magla se razišla sama / od sjene. Po sitnoj toplini znao sam da tu si / no bitan nisi bio: bljesnulo je nebo, ili A što ako ovaj grad / Što ako ulice nasilja / San ih je sazdao da budu dublje još ranjene, sada / su nazvane po neranjivoj slobodi / Appollinaireova / Nietzscheova."

Također, kompleksnost i šifriranost može dočarati i pjesma U ime obitelji: "Bila sam suha / krošnja domaćinstva / plodove mi pojela učmala blizina / bila je jača / i htjela ih je još još još // Dugo mi je mrtav / jezik svih soba / odzvanjanja nema", sablasna interpretacija žrtve koju mnoge majke podnose radi svojih obitelji.

Čak ni višestruka čitanja ne mogu rastvoriti sve značenjske slojeve navedene pjesme, inače jedne od dojmljivijih u knjizi, a isto se događa sa zbirkom u cjelini: ona djeluje kao izrazito ambiciozan projekt, mnogo zahtjevniji i čitatelju nepristupačniji od prve knjige. Moram stoga napomenuti da su Čolakhodžićevo poigravanje rečeničnim konstrukcijama, kao i gustoća slika, otežali prohodnost ove knjige te joj nedostaje ona lakoća koherentnosti lirskoga tijeka koja toliko očarava u njegovoj prvoj knjizi. U nastojanju da život obuhvati "širokovječno, infinitivno" (pjesma Moskva), Čolakhodžić je napisao zakučastu, vrlo neobičnu knjigu kojoj se teško dohvaća nit, i koja bi ostvarila bolji dijalog s čitateljem kada se ne bi toliko inzistiralo na konstantnom oneobičavanju.

Ipak, ostaje dojam da rijetko koji autor u današnje vrijeme svome tekstu pristupa pomno kao Čolakhodžić, tako da se zbirka Pred gradom su kosci ističe živopisnošću stihova: "Hodat ćeš rezom tenkova kroz šumu / po zbijenom snijegu čije će se lice / mrviti u prvotno jezero topline", specifičnim antropoidnim oslikavanjem prostora: "Kako su planine rasle i padale svojim / organskim životom, ljuskom svoje kože / zatvarale su usta tunelima / na dugom ulazu u grad", te snažnim i potresnim slikama: "Kad čovjeka bacaš na otpad / je li važno ako se usput izubija / ako mu otpadne pokoja noga / ako mu izrežeš jezik / i šutneš na lomaču // Jezik i tako beskoristan / da opiše užas i bol".

Užitak se u čitanju tako može pronaći već u finoći izraza, no prava čar (i izazov) ove knjige sastoji se u razabiranju složene dinamike ljudskoga i kozmološkoga, stvarnoga i izmaštanoga, svakodnevnoga i vječnoga.

***

Foto: Ivan Vranić hvranic; licenca.