Pred gradom su kosci

"Druga zbirka poezije Goranovca Gorana Čolakhodžića lijepo se naslovom Pred gradom su kosci, a bit će onda i ne samo naslovom, naslanja na njegovu zbirku poezije Na kraju taj vrt. Pažljivo, kao vrt komponirana zbirka sastoji se od nekoliko ciklusa najavljenih (osim jednom) prozno-poetskim zapisom.

Čolakhodžićeve različito ritmizirane slobodne stihove najčešće daje lirski subjekt iz prvog lica množine, što podrazumijeva da se govori o važnome, o trans-osobnom, o onome što se tiče kolektiva. A zna taj subjekt i progovoriti u drugom licu jednine, kroz apelativno i upozoravajuće ti.

Ovu bismo liriku čak mogli nazvati pejzažnom, što uključuje i vedute, svakako (polu)totale, ili lirikom granice, jer često tematizira preklapanje, rub urbanog i prirodnog. Za razliku od klasične pejzažne lirike, ova nije zavičajna, nego apstraktna, misaona koliko i emotivna: vidi detalje, ali i cjeline, rast, procese, misli o univerzalijama, planetarno, ponekad i kozmološki. Ono što bilježi su složeni odnosi prirode i društva/civilizacije, često višeznačni poput istodobno prijeteće i nostalgične slike kosaca koji dolaze pred gradove i donose slutnje zavođenja reda i biblijske prijetnje. U pozadini obzora koji se mijenjaju vrije apokalipsa na ekološki i militantni pogon.

Finalizirat će pjesnik zbirku epiloško-epitafnom pjesmom Od jutra, od vjetra. U toj pjesmi koja sagledava odozgo, iz svemira, možda s Mjeseca ili kako to naslovom kaže jedna od prvih pjesama "The moon looks on them all" - točno obrnuto od zagledanosti majmuna u Mjesec na početku Kubrickove Odiseje 2001. i obrnuto od početka civilizacije - piše: Svemir prodire lakše u prozirnu / jabučicu Zemlju / izbuljenu strahom i skučenu u mraku // U dnu mulja noći ono jedno žablje oko"

(Kruno Lokotar)