U finalu 'Gorana'

Objavljena su imena finalistica i finalista Nagrade Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu.

U konkurenciji su se našle knjige objavljene u razdoblju od 1. studenog 2018. do 31. listopada 2020. godine, a između stotinjak pristiglih naslova najbolje je odabrao žiri u sastavu Dorta Jagić, Miroslav Mićanović i Branislav Oblučar.

Laureat ili laureatkinja bit će proglašen/a 15. ožujka, uoči početka Goranovog proljeća, a imena i obrazloženja slijede:

Alen Brlek, Sang (Hrvatsko Društvo Pisaca, 2019.)

Sang Alena Brleka knjiga je koja svjedoči o mogućnosti pjevanja o svijetu i svetome, bez da se zapadne u praznu brbljavost; dapače, da se sa što manje jezičnoga materijala i figura uspije precizno izreći ono kao krv (sang) tiho, neizrecivo. Pritom Brlekova usamljena i rijetko hrabra pjesnička pustolovina podsjeća na ''free solo'' alpiniste, koji se s lakoćom uspinju po liticama ravnim kao zrcalo bez klinova, užadi i ljudske asistencije. Ipak, kroz cijelu je zbirku kao čarobni klin zabijana i ritualno ponavljana ona primordijalna riječ rekao. Izgovaranje mu je, kao gipkom, britkom misliocu i svećeniku poezije, dovoljno da izrečeno postane, bude, i ostane.

O zbirci je pisao Tomislav Augustinčić: ''(...) Sang je izvrsna zbirka pjesama. Ona se nadaje ne samo kao zbirka društveno angažirane poezije nego kao zbirka ljubavne poezije. Ona je argument u raspravi o ulozi jezika i poezije i njihovoj političnosti. Ona je kultivirani nastavak njegove poetike; zavodljiv i jasan, bogat i jednostavan, autentičan i slojevit proces i produkt formiranog i utemeljenog pjesničkog glasa.''

O Sangu i poeziji općenito s Alenom je razgovarala Lucija Butković, a intervju čitajte na linku.


Stipe Grgas, Zablaće (MeandarMedia, 2019.)

Stipe Grgas u akademskoj je zajednici poznat kao proučavatelj američke i irske književnosti, autor koji je temi prostora posvetio brojne stručne radove. Zablaće je pjesnički iskorak teoretičara u poetsku kartografiju vlastitog rodnog mjesta. Grgas se u ovoj iznimnoj knjizi predstavlja kao ljetopisac kolektivne i osobne povijesti, povijesti muke i siromaštva, emigracije i ratnog nasilja; on je kroničar jednog potisnutog Jadrana i njegove ''poetike bestijalnosti''. Svedenim stihovima i proznim tonom u Zablaću progovara glas koji posreduje mnoštvo poniklo iz jedne sitne točke na geografskoj karti – snaga je ove poezije u tome što pokazuje da je u toj jednoj točki zapravo sadržan čitav svemir.


Marijana Radmilović, Putovanje oko tijela (MeandarMedia, 2019.)

Jezik i tijelo izazovna su teme knjige pjesama Marijane Radmilović Putovanje oko tijela, organizirane vrlo narativno i vođene impulsom traženja onoga što je bilo živo i što iz, ne uvijek dohvatljivih razloga, uzmiče pred osjećanjem propadanja, propasti intimnog i zajedničkog prostora i vremena. Potpuna prisutnost i svijest o upisivanju značenja oko tijela, one koja putuje i govori, koja se upisuje u tekst, stvara složenu, koncentričnu i subjektivnu mrežu prizora, stanja, uvida, uvlači čitatelja u nesigurna područja pamćenja i sna. Posredovanje i upotreba mnogih glasova, čarolija i bajkovitost, egzistencijalna gotovost, gubitak i beskorisnost, samo su neka od mogućih dionica putovanja, trošenja tijela, osjećanja nerazumnosti i kraja. Lirsko i narativno nude se u pozivanju i osluškivanju ''bijele jeke tijela'' na neočekivanim mjestima, ''iza razuma i jezika'', što znači da ste kao čitatelj nadomak drugog tijela, nadomak drugog glasa, koji vas prisvaja i čiji postajete sugovornik, saveznik.

O zbirci Augustinčić piše: ''(...) pjesnički subjekt zbirke je melankolik – s oštrim okom za istinu, jedini svjestan onog izgubljenog i svojeg stanja, u nemogućnosti ili u odbijanju da u pjesmama potpuno jasno i razvidno iskomunicira druge subjekte i svoje misli te naizgled bez interesa. Međutim, melankolični narativ pjesničkog subjekta u ovim pjesmama jest rad, uporno mitopoetičko i narativno djelovanje s neizvjesnim ishodom.''


Evelina Rudan, Smiljko i ja si mahnemo (Fraktura, 2020.)

Od svojih pjesničkih početaka Evelina Rudan poetski se jednako uvjerljivo izražava na standardu i na dijalektu. Smiljko i ja si mahnemo zbirka je koja iznova pokazuje da Rudan kao malo tko u našoj poeziji čakavici zna udahnuti lakoću i živahnost. U njezinim stihovima razgovorna ležernost prepliće se s maštovitošću, sadašnjost se pretače u prošlost, a istarske livade pomaljaju se tik iza zagrebačkog Filozofskog fakulteta – dovoljno je samo mahnuti rukom. Ovo je knjiga koja zrači toplinom i blagom sjetom, intelektualnom radoznalošću i zaigranošću, u kojoj naracija živi u lirskome ritmu i obratima perspektiva. Ova će vas knjiga nasmijati, očarati i ganuti – što polazi za rukom samo rijetkima.

Booksina kritika izdvaja: ''Pitanje stvarnosti i vjerodostojnosti (radi li neki Smiljko na Fakultetu strojarstva i brodogradnje kao što autorica radi na Filozofskom fakultetu i mašu li si oni tako) irelevantno je; Smiljko i pripovjedačica poput Petrice Kerempuha, ovom očaravajućom knjigom ulaze u kolektivni imaginarij, daleko upečatljivije negoli sve plejade povijesnih ličnosti – književnika, narodnih heroja, likova iz stripova, hollywoodskih glumaca – koji se pojavljuju u tekstovima (...).''


Nada Topić, Stope u snijegu (MeandarMedia, 2019.)

Knjiga pjesama Nade Topić Stope u snijegu ističe se originalnim pristupom po mnogočemu zahtjevnoj lirskoj građi. Posrijedi je organizirana – po blizini središtu temeljne priče – polifonija ispovijesti, monologa bića i pojava: od pahulje, jelena, oblaka, žarulje, strašila do cipele, šume, šala, ormara. Nada Topić uspijeva razvijati temu, kroz okvire svog koncepta stilski dosljedno, iz pjesme u pjesmu, sa zavidnom razinom jezične kontrole i mjere. Svaka je pjesma zasebna vrsta bjeline, komadić pomno slaganog lirskog mozaika, dio živog, govorećeg organizma što niče u svim pravcima iz šturog izvještaja o snježnoj tragediji iz starih novina.


Izvor: Goranovo proljeće