'Volim kad poezija izađe iz svoje kule od bjelokosti, kad ode na ulice i kontaminira se svijetom i životom.'

Yolanda Castaño jedna je od najvažnijih suvremenih španjolskih pjesnikinja, međunarodno najpoznatija suvremena galješka pjesnikinja, ali i esejistica, prevoditeljica, umjetnica, kustosica i organizatorica pjesničkih festivala. Povodom gostovanja na Goranovu proljeću s ovom je svestranom pjesnikinjom razgovarala Ivana Dražić.

U sklopu Goranova proljeća s galješkog je Dinko Telećan preveo sedam vaših pjesama. Možete li nam reći nešto o kontekstu njihova nastanka?

Ove pjesme pripadaju mojim zadnjim dvjema zbirkama pjesama. Prva od njih bila je dobitnica Španjolske nacionalne nagrade za poeziju 2023., što je četvrti put u stogodišnjoj povijesti da je nagrada pripala djelu izvorno napisanom na galješkom. To je zbirka koja se vrti oko ideje obitelji projicirane u prošlost, sadašnjost i budućnost, uvijek iz kritičke perspektive koja nastoji propitivati ​​tradicionalne uloge.

Druga je upravo objavljen ovog mjeseca, još uvijek samo na galješkom, iako će uskoro biti objavljena u dvojezičnom galješko-španjolskom izdanju za ostatak Španjolske i Latinske Amerike. Ova vrlo recentna knjiga poetski se (izbjegavajući socrealistički stil) bavi ekonomskim tiranijama i ropstvom rada. Govori o zaduženosti, hiperproduktivnosti, samoiskorištavanju; o razornoj kapitalističkoj mašineriji, toliko perverznoj da nas može učiniti i žrtvom i počiniteljem, opterećujući na neočekivanom dodatnom krivnjom i frustracijom.

Kako biste ukratko opisali vaše pjesničke preokupacije?

Uvijek kreću od iskrenosti koju nastojim izraziti svom pjesničkom radu, što me čini nesposobnom da se nosim s onim što me ne dotiče, ne uključuje i duboko ne dirne, svaka od ovih vitalnih faza usmjerava moju znatiželju i moj interes prema temi ili sadržajima o kojima se preispitujem dok ne poželim saznati više. U tom smislu, moja najrecentnija preokupacija odnosi se na ono što sam spomenula u prethodnom pitanju. Na distopijski turbokapitalistički scenarij i ono što on čini od nas. Bio mi je izazov govoriti o novcu iz književnog žanra u kojem on nije toliko "fotogeničan" koliko neugodan, neplemenit. To je blato uvijek poticajno za mene i za moju kreativnu praksu. No, činjenica je da je ekonomski mandat naposljetku mandat bijede i vrijeme je da pjesnički pogled analizira ovu problematiku koja nas je, zapravo, sposobna emocionalno pogoditi puno više nego što želimo priznati.

Pišete na galješkom, koji je, da podsjetimo čitatelje, uz španjolski jezik, službeni jezik u Galiciji u Španjolskoj. Možete li nam reći nešto o toj odluci da pišete na „malom” jeziku? Pretpostavljam da se radi (i) političkoj odluci?

Iako je galješki jezik star koliko i španjolski (s pisanim tragovima već u 12. stoljeću) i koji nas zajedničkim korijenom s portugalskim povezuje s golemim potencijalnim jezičnim svijetom (od Brazila do Angole preko Mozambika ili Macaua), istina je da je to jezik sa sociolingvističkim statusom ispod španjolskog.

Međutim, za mene postoji višestruka koherentnost u pisanju sa geografske periferije kao što je Galicija unutar španjolske države, pišući iz markiranog žanra koji (za razliku od nemarkiranog) i danas dolazi s činjenicom da sam žena, njegujući književni žanr koji je na marginama tržišta i čineći to, štoviše, na jeziku koji nije samo manjinski nego i "manjiniziran" jezik. Uostalom, sama poezija nikada neće biti jezik moći. Naprotiv, poezija je jezik alternativan diskursu moći. Budući da stvarnost shvaćamo na vrlo logocentričan način, ako isprobamo nove načine kazivanja stvarnosti, isprobat ćemo i nove načine tumačenja svijeta, nove načine razumijevanja, a time i življenja života. Nadam se, gostoprimljivih načina za sve.

U tom smislu, da, naravno, pisanje jezikom dalekim od moći (političke, ekonomske, itd.) je političko pozicioniranje, vrlo u skladu s onim što poezija "per se" demonstrira.

Objavili ste sedam zbirki poezije i u jednom ste intervjuu rekli da pišete cijeli život. Kako se vaša poezija tijekom vremena mijenjala? Kako sada gledate na svoje prve pjesničke korake?

Da se vratim na iskrenost koju sam ranije spomenula kao polazište, tematska evolucija moje poezije tekla je paralelno s mojim osobnim razvojem. U mladosti su se pojavljivale teme poput tijela, tjelesnosti ili erotskog iskustva jer su upravo one bile ono što sam otkrivala u toj vitalnoj fazi. Znala sam tako malo i tek sam počela učiti o vlastitom tijelu i mogla sam samo govoriti o nečemu što mi je toliko blisko. Kasnije sam se počela pitati tko sam i pristupila sam temama osobnog identiteta, zatim svim problemima vezanim uz reprezentaciju tog identiteta (isprepleteno s rodnom perspektivom). Nešto kasnije počela sam usmjeravati pogled prema drugome, baveći se jezikom kao mostom koji nas povezuje s drugima, iako njegov prolaz nije uvijek ravan i bez prepreka. Recentnije se bavim, kako sam spomenula, temama koje su više povezane s idejom stalne i otvorene transformacije obitelji, ali i s ekonomskim sustavom i njegovim zamkama.

Kako je vrijeme prolazilo, s formalnog gledišta, iako konceptualni aparat nije nimalo pojednostavljen, mislim da formalni jest malo. No, važno mi je uvijek tragati za kreativnim stvarima, a ne pronaći formulu koja funkcionira i držati je se, kako eksperimentalni i nekonformistički duh ne bi posustao.

Pripremajući se za ovaj intervju, primijetila sam da prilično otvoreno govorite o pjesništvu kao profesiji od koje živite, a i vaša prevedena poezija ima naglašenu socijalnu crtu: bavite se, između ostaloga, pitanjima stanovanja, kredita, produktivnosti, novca na izuzetno zanimljiv, a direktan način. Zašto vam je važno progovarati o ovim temama?

Nikada nisam vjerovala da postoje poetske teme same po sebi, nego da je poetičan način na koji ih gledamo. Poezija je još jedno kognitivno sredstvo koje čovjek posjeduje; jezik komplementaran drugima (poput filozofije, znanosti ili tehnologije, na primjer) kada se radi o pristupu i analizi stvarnosti. Tamo gdje drugi jezici nisu dovoljni, kada su oskudni ili nepotpuni, poezija može biti korisna kada je u pitanju pružanje novih perspektiva.

Ono što znamo ne opisujemo samo onim što reflektiramo ili tehnički istražujemo, već i dojmovima ili emocijama koje ostavlja, što je ponekad puno ozbiljnije ili značajnije za ljudsko biće od drugih vrsta podataka. U tom smislu, nedostajao mi je doprinos koji bi poetski diskurs (štoviše, iz više transcendentnog i manje socrealističkog stila) mogao dati aktualnoj panorami proždrljivog kapitalizma, produktivnosti i izrabljivanja. Jedna od najnezaobilaznijih zadaća poezije trebala bi biti, po meni, da na neki način bude svjedokom svog vremena. Pa kako se onda ne uključiti u bavljenje ovim neugodnim temama, koje, ako ćemo iskreno, toliko pogađaju sve generacije?

U svojoj se poeziji, kako u ovoj prevedenoj na hrvatski, tako i općenito, bavite feminističkim temama, stereotipovima vezanim za rodne uloge, majčinstvom, tjelesnošću itd. Kako vidite ulogu poezije u feminističkoj borbi?

Jedno od polja na kojem je feminizam najviše postigao je kulturno polje. U mojoj su zemlji izjave s mačističkim tendencijama diskreditirane. Još mnogo toga treba učiniti, posebno u pitanjima kao što su jednake plaće, nasilje ili društvene uloge, ali simboličko polje također je važno jer pruža osnovu na kojoj se grade tradicionalne uloge, nasilje, stereotipi i nejednakost ili pak veća jednakost.

Vraćajući se na svoje riječi o poeziji kao oruđu za društvenu transformaciju mijenjanjem načina govora, vjerujem da književnost (i glazba, film ili likovna umjetnost) još uvijek ima što reći. Imaginacije se moraju promijeniti kako bi se promijenila i ponašanja.

Dobitnica ste najvažnijih španjolskih nagrada za poeziju – između ostaloga Nacionalne nagrade za poeziju, Nacionalne nagrade kritike (dvaput), nagrade Ojo Crítico, nagrade Estandarte za najbolju zbirku poezije u Španjolskoj, Nagrade za galješku kulturu – koliko vam znače ovakva priznanja?

Bit ću iskrena i neću zanijekati njenu važnost za nekoga tko se, poput mene, tako snažno borio da poezija ne bude zanimanje u slobodno vrijeme, već način života. Recimo da su takva priznanja kompenzacija za moja odricanja od nekog komfora i sigurnosti, jer su mi pomogla da dođem do više boljih poslova, čitateljske publike ili mogućnosti da proširim svoja kreativna iskustva. Održavaju me stalno aktivnom, u kontaktu s drugim pjesničkim glasovima, i također kreativno budnom, što je blagoslov za moju vlastitu poeziju.

Nikada nisam mislila da bi djevojka iz sjeverozapadnog ugla Španjolske, koja piše na jeziku od tri milijuna govornika, mogla doći do toga, ali također kažu da je život ono što se dogodi dok kuješ druge planove. Bilo je puno predanosti i odricanja, ali nakon 30 godina bez spuštanja garda, sada vidim plodove.

Vrlo mi je zanimljivo kako poeziju doživljavate multimedijski, spajate je s glazbom, vizualnim umjetnostima, arhitekturom, kuhanjem (!), plesom itd. Mislim da nikad nisam vidjela ovoliki dijapazon uparivanja poezije s drugim umjetnostima. Osjećate li da je „samo” poezija u određenom smislu „ograničavajuća” ili ograničena? Što poezija ovim dobiva?

Ne mislim da je sama po sebi ograničena. Poezija je cjelovit i potpuno autonoman jezik, koji volim čitati u privatnosti. Ali, polazeći od te svijesti, kasnije se možemo igrati, uspostavljati dijaloge koji ekspresivno mogu biti vrlo isplativi. Poezija može doprijeti do drugih izražajnih kodova zbog kojih će izaći iz svoje samoće ili pridobiti novu publiku. Na taj način može stvarati hibride koji istodobno sudjeluju u poeziji i drugim umjetnostima koje joj pomažu da dosegne nova i zanimljiva polja.

Volim kad poezija izađe iz svoje kule od bjelokosti, kad ode na ulice i kontaminira se svijetom i životom, kad je mnogo više u dodiru sa svim područjima života, gdje god da su ljudi.

Ne mogu ne pitati vas kako spajate poeziju s kuhanjem? Fascinira me ova ideja otkad sam pročitala vašu biografiju!

Bio bi to predug odgovor. Radi se o knjizi u koju sam pozvala galješke autore ne samo da razmisle o receptu koji ih predstavlja kao pisce (koji predstavlja njihov način pisanja, njihovu književnost) nego i da ga napišu ne tehnički, već iz književne perspektive. Osim toga, zamolila sam ih da to skuhaju pred kamerama vizualnog umjetnika sposobnog pronaći najumjetničkije kutove. U tom sam radu također pokazala u koliko su aspekata pisanje i kuhanje slični kao kreativni procesi, te kako su osoba koja kuha i koja piše slične u mnogim aspektima.

Gostujete na Goranovom proljeću, festivalu koji je posvećen „ideji pjesništva kao jednog od oblika borbe za osobnu i univerzalnu slobodu”. Kako vidite ulogu poezije u borbi za slobodu?

U istom smislu u kojem sam odgovarala na pitanja: nastaviti onkraj "naslijeđenih istina", "jedinstvene istine" i njihove neupitne formule, koje nas vežu za način razumijevanja stvarnosti koji je užasno restriktivan, kastrirajući i ograničavajući. Možda se nove riječi ne mogu izmisliti, ali iskušavanjem novih odnosa među njima možemo izreći nove načine razumijevanja i življenja stvarnosti koji nas oslobađaju od mnogih ropstava.

Pjesnikinja, esejistkinja, urednica i kustosica Yolanda Castaño ravnateljica je vlastite međunarodne rezidencije za pisce u Galiciji. Međunarodno najpoznatije ime u suvremenoj galješkoj poeziji, dobitnica je Španjolske nacionalne nagrade za poeziju 2023. godine, najviše počasti za pjesnika u Španjolskoj. Objavila je sedam zbirki pjesama na galješkom i španjolskom jeziku, ali i samostalne zbirke na engleskom, talijanskom, francuskom, slovenskom, makedonskom, srpskom, katalonskom i armenskom jeziku. Sudjelovala je na festivalima i književnim manifestacijama u više od 40 zemalja Europe, Amerike, Azije i Afrike. Dobitnica je Nacionalne nagrade za poeziju, dvostruka dobitnica Nacionalne nagrade kritike, nagrade Ojo Crítico (za najbolju zbirku poezije mladog autora u Španjolskoj), nagrade Estandarte (za najbolju zbirku poezije u Španjolskoj 2020.) te Nagrade za galješku kulturu, među mnogim drugima. Dobitnica je međunarodnih stipendija u Grčkoj, Njemačkoj, Kini, Škotskoj, Španjolskoj, Finskoj, Kaliforniji, Turskoj i Francuskoj. Također je autorica prijevoda, urednica više knjiga, autorica povijesti galješke poezije i sedam knjiga poezije za djecu. Redovito organizira festivale, književne i prevoditeljske radionice te cikluse čitanja, na kojima od 2009. sudjeluju lokalni i međunarodni pjesnici. Poeziju spaja s glazbom, vizualnim umjetnostima, videom, arhitekturom, kuhanjem, filmom u 360º, stripom i plesom.