'Valjda je normalno da pišeš u odnosu na mjesto na kojem se nalaziš ili sa kojeg si otišao.'

Ususret Goranovom proljeću razgovarali smo s Ilijom Đurovićem, pjesnikom, piscem, kolumnistom s berlinskom adresom. Matija Prica pitao ga je ponešto o njegovoj poeziji, crnogorskoj i berlinskoj književnoj sceni i nagradama. Odgovore pročitajte u nastavku! 

U sklopu Goranova proljeća predstavljaš se izborom od nekoliko pjesama, koje za tu priliku čitamo van konteksta zbirke, odnosno čitamo ih uklopljene u novu cjelinu Goranova proljeća. Možeš li nam stoga ipak reći nešto više o njima i kontekstu njihova nastanka i književnog života van Goranova proljeća?

To su pjesme koje baš ovih dana stoje u redu za uredničke korekcije i koje će se, nadam se, do kraja maja naći u zbirci objavljenoj kod „Raštan izdavaštva“ iz Beograda. April je najokrutniji mjesec, to iz lektire znamo odavno, ali spasonosni maj je makar za mene uvijek bio mjesec objavljivanja knjiga. Radujem se ovoj knjizi jer taj rukopis, kao i većina stvari koje napišem, miruje i čeka u kompjuteru već nekoliko godina. Vidjećemo da li se čekanje isplatilo.

Iz izbora pjesama vidljiva je pretežito urbana motivika, i to ona „klošarska” (izraz uzimam iz tvojih stihova), „underdog” motivika, no u svakom slučaju rekao bih da je prevladavajući sentiment pjesama vrlo je senzualan, čak i kad je mračan i motivski na prvu odbojan. Pod uvjetom da ovo čitanje nije i pretjerano učitavanje, što ti je u toj senzualnosti pjesnički potentno?

U senzualnosti je, čini mi se, potentno sve, a pogotovo ono pjesničko. Pastoralni motivi koji su u jednom trenutku zagospodarili novijom lirikom našeg jezika važni su mi kao čitaocu jer i tu takođe nalazim senzualnost, ali kao autoru nisu mi pretjerano bliski. Valjda za otvorenost prirode još nisam spreman, ni kao čovjek, ni kao pjesnik. Nemir grada za mene je ipak kakav-takav mir. Tu je život moguć, mirisi i tijela miješaju se na mnoštvo nepodnošljivih načina, meni važnih i dragih.

Na Goranovu proljeću predstavljaš se s poezijom, no pišeš i prozu, kratke priče, a objavio si i roman Sampas. Osim toga baviš se i filmom i kazalištem te pišeš kolumne za Novosti. Kako izgleda prijelaz iz poezije u prozu, iz fikcije u društveni komentar, iz jednog medija u drugi? Može li se to uopće odvojiti?

U mom slučaju te medije, osim povremenog uživanja u pisanju, povezuje prije svega novac, odnosno njegovo odsustvo. Sklon sam da se izgubim i nestanem u poeziji ili prilično nekomercijalnoj prozi. Ipak, želja da od pisanja živim odvela me i drugim putevima, pa sam se povremeno nalazio u svijetu filma ili pisanja za novine/portale. U tome ne uživam previše, mada ni to pisanje nije bez zadovoljstva, ponekad intenzivnog, iako kratkotrajnog. Od svega što se ne tiče poezije i proze, važno mi je zajedničko kreiranje sa drugim ljudima. Uvećavanje kreativnih prostora dijeljenjem. Za taj oblik rada najradije biram pozorište, ali i tu samo odabrane ljude koji mi nedostaju kad se predugo zatvorim u neki od proznih ili pjesničkih svjetova.

S romanom Sampas bio si u užem izboru NIN-ove nagrade te si bio i crnogorski kandidat za Nagradu Europske unije za književnost 2023. Koliko su ti važne ovakve vrste priznanja?

Vjerovatno bi mi takva priznanja bila važnija da sam ih dobio, jer bi mi možda na neki konkretan način promijenila profesionalni život. Ovako, sve je ostalo manje-više isto. Pišem jer volim i želim da pišem, pisao bih i kad to što napišem niko ne bi čitao, kao što uglavnom i jeste slučaj. Ali i nakon tih priznanja, kako ih nazivaš, život prekarnog slobodnog umjetnika nije mi postao mnogo lakši, i to je u redu. U Crnoj Gori lijepo kažu: „Sâm pa', sâm se ubio“.

Pratiš li crnogorsku književnu produkciju i što misliš o njoj? Teško je književne produkcije ovih naših „nacionalnih” književnosti nazvati „književnim scenama”, no postoji li neka prevladavajuća preokupacija – tematska, formalna, žanrovska – u Crnoj Gori?

Par prevodilaca prepoznalo je jednu zanimljivu crnogorsku književnu perverziju: makar četiri savremena crnogorska romana napisana su u ogromnim, čak epskim rečenicama koje ponekad zauzmu i čitavu knjigu. Jedna divna prevoditeljka u tome je prepoznala i nešto guslarsko. Ono kad sjedneš uz vatru i guslaš dok god je makar i jedno zdravo uho voljno da trpi tvoj teror. Izgleda da se to nekako prenosilo s koljena na koljeno, na kojem više nisu nakošene gusle kao pripovjedački mitraljez, ali zato mitraljeski prštimo po tastaturama uvijek spremni da čitaoca preplavimo gustim izlivima tekstualne megalomanije. I sam sam napisao jedan takav roman.

Godinama živiš u Berlinu: je li se to iskustvo “izmještenosti” odrazilo i na tvoj književni rad? Postoji li neka ex-yu književna scena u Berlinu i recepcija ovdašnjih autora/ica?

Vjerovatno se odrazilo, ali sve manje o tome mogu i želim da razmišljam. Valjda je normalno da pišeš u odnosu na neko mjesto, ono na kojem se nalaziš ili ono sa kojeg si otišao. Tako se, pretpostavljam, piše i kad čitavog života ne mrdneš iz kuće, i kad obiđeš čitav svijet. A ex-yu književna scena u Berlinu postoji, tek odnedavno sam je i sam otkrio, u pitanju je grupa entuzijasta i posvećenih čitalaca okupljenih oko grupe „BKS“ ili „Berlinskih književnih susreta“. To su zaista sjajni čitaoci i čitateljke, koji prate manje-više sve što se piše na ovom jeziku i skoro da nijedan „ex-Ju“ autor ne može proći kroz Berlin, a da ne završi na njihovom okupljanju. Nedavno sam imao priliku da nastupim pred njima i mogu reći da je moje prvo posijelo među kulturnom dijasporom bilo mnogo prijatnije nego što sam se plašio da će biti. Zapravo, bilo je odlično. Pola večeri se ne sjećam, a to uvijek tumačim kao lijepo sjećanje.

Gostuješ na Goranovom proljeću, festivalu koji je posvećen „ideji pjesništva kao jednog od oblika borbe za osobnu i univerzalnu slobodu”. Kako vidiš ulogu poezije u borbi za slobodu?

Poeziju, pogotovo kad se koncentriše u festivalske programe, uvijek vidim kao univerzalnu i ličnu borbu za prostor u kojem ćemo se što više i bolje napiti, jer poezija je uvijek oslobađala i opijala, okupljala ljude i duhove nad tekstom, pozivala da se sluh izoštri za ritam koji je u svima nama. Dok svaki čovjek na svijetu ne bude imao makar jednu pjesmu na koju pomisli kad poželi sebi da oduzme život, niko neće biti slobodan.

Ilija Đurović rođen je u Podgorici 1990. godine. Objavio je dvije zbirke kratkih priča, zbirku poezije Brid i roman Sampas. Osim poezijom i prozom, bavi se filmom i kazalištem. Od 2013. živi i radi u Berlinu. Mjesečni je kolumnist zagrebačkih Novosti.