Ante Perković bio je novinar, glazbeni kritičar, kazališni umjetnik, pisac radio-drama, glazbenik, književnik, urednik, mentor novinarstva... No, za nas je u Booksi Ante prije svega bio – prijatelj.
Ante nas je napustio toliko naglo da je nezamislivo pisati ovaj tekst. Apsurdno je nabrajati njegova djela i zasluge, nastupe i izjave, zaključiti ih zdvajanjem o tužnoj sudbini i dugom sjećanju... u spomen na Antu?! Ne možemo vjerovati da Ante, naš prijatelj, kojeg smo do pred koji tjedan svakodnevno viđali u Booksi, sad više nije tu.
Tužno je i bolno pokušavati prenijeti Antu u jezik, u kratki tekst koji bi trebao sažeti i racionalizirati sve razloge zbog kojih ga volimo i zbog kojih ćemo ga se sjećati. Želimo ga obuhvatiti rukama, a ne tekstom i sjećanjem.
No, pokušajmo.
Svi me vole dok me ne upoznaju, ime je njegovog
glazbenog albuma, duhovito bezočna laž (jer svi su ga poznavali i svi su ga voljeli), ujedno i stav koji bez greške vežemo uz njegovu zdravu ironijsku distancu od samog sebe. Anti nije bilo bitno da ga svi vole, pa čak ni da ga upoznaju, zbog čega je bio više aktivan u hvaljenju i poticanju drugih nego u samopromociji. Napisao je glazbene
biografije Pipsa i
Darka Rundeka,
knjigu o Zadru, pisao je glazbene kritike, surađivao je s mnogim ljudima na bezbrojnim projektima, kao novinar, umjetnik u raznim poljima i mentor. Antina velika vrlina bila je upravo u zalaganju da upoznamo i zavolimo druge, da svojim radom ne skreće pozornost na sebe nego na kulturu - glazbu, kazalište, književnost i novinarstvo - u kojoj smo zajedno mogli uživati.
Na toj ideji temelji se i njegova fantastična knjiga
Sedma republika u kojoj je promišljao raspad Jugoslavije kroz povijest jugoslavenskog rocka. Rock scena bila je ta sedma savezna republika, "zamišljeni prostor duha" koji se razvijao zbog, ali i unatoč političkim prevratima. Ante je nastavio vjerovati u taj zaseban prostor duha i nakon raspada Jugoslavije i jugoslavenske rock scene. Nije samo vjerovao, nego ga je svojim radom i utjecajem na druge gradio i čuvao.
Zbog brige za 'republiku', ali i zbog iznimne kreativnosti i radoznalosti, Antin se rad prostire u svim poljima. Bez problema je izlazio van 'zone komfora', upuštao se u eksperimentiranje u svim medijima, pisao je tekstove, snimao glazbu... Bio je iznimno ponosan na album
Duplo dno koji je objavio na vinilu, na audio radove koje je snimao za program
Ljubice Letinić na Hrvatskom radiju, na provokativne predstave koje je radio s
Montažstrojem. Napisao je iznimne knjige o našoj glazbenoj sceni, iako je sumnjao u svoju sposobnost pisanja o muzici ("Potrošio sam puno rečenica u tim pokušajima, a nisam se ni približio efektu koji bez puno truda ostvari
obični E-dur odsviran na električnoj gitari.") Objavio je više knjiga, albuma, tekstova i radova nego populacija srednje velikog hrvatskog grada.
No, naročito je volio pokrenuti neku ideju i onda je prepustiti mlađima da je razvijaju dalje. Samo u Booksi radio je kao urednik portala, pokrenuo je akustični glazbeni program
Škrabica i glazbeno-razgovorni format
Audio club. Ante je imao i svoj prvi solo glazbeni nastup u Booksi, 5. svibnja 2007. Imao je i brojne ideje koje nismo (još) pokrenuli: da na gornjem katu Bookse pokrenemo radio stanicu, da u Booksi stavimo spomen ploču na njegov prvi solo nastup i da uz
Francusku srijedu u program uvedemo i
Srpski utorak.
Radio je sa stotinjak mladih novinara u
Kulturpunktovoj novinarskoj školici, a velik broj njih nastavio se baviti novinarskim radom – ne zato što je Ante bio karizmatični guru, nego jer je znao kako potaknuti ljude da istraže svoje interese i pronađu svoj glas. Opet, nije mu bilo bitno da ga polaznici upoznaju i zavole, nego da upoznaju sebe. Zato je bio omiljen.
Bilo je časno poznavati Antu i volimo ga. U
lijepom razgovoru s Anđelom Jurkasom, na pitanje po čemu bi želio biti zapamćen, odgovorio je opet skromno i ironično: "Nemam pojma, na to niti mogu utjecati niti će mi biti važno u trenutku kad (i ako) se dogodi. Zbog sina mi je jedino važno da me ne pamte po dugovima." U Booksi nije ostao dužan, dapače, zadužio nas je – kao kolega, novinar, umjetnik, ali prvenstveno kao prijatelj. Jako će nam nedostajati.
Ante Perković u Booksi 5.5.2007. (Foto: Portun / Flickr )
