O epistolarnom i drugim pristupima u knjizi Knjiga o pjesmama: Rundek, između razgovarali smo s autorom Antom Perkovićem.
***
Upravo će se danas u knjižarama pojaviti knjiga o kojoj se već sad mnogo govori - Knjiga o pjesmama: Rundek, između. Kako je došlo do suradnje tebe i Darka Rundeka?
Zapravo je sve počelo sa Sedmom republikom, koju sam u rukopisu poslao Rundeku jer je postojala ideja da on napiše noticu za zadnju stranu knjige. Od toga na koncu nije bilo ništa, ali je Darko pročitao knjigu, svidjela mu se i spomenuo me svom izdavaču, Menartu, kad se tamo pokrenula priča o objavljivanju knjige koja bi se bavila njegovim opusom. Kad smo se u tom trokutu dogovorili da to neće biti biografija, ovo 'između' se počelo nazirati.
Ovo nije klasična muzička biografija, u onom smislu u kojem poznajemo taj 'podžanr', gdje autor knjige najčešće nestaje kako bi otvorio prostor subjektu. Kako ste se odlučili na ovakav, na neki način epistolarni pristup?
Ovo je i epistolarna i dokumentaristička i esejistička i poetska i publicistička knjiga. Također su u u njoj, uz Rundeka i mene, prisutni i glasovi drugih autora koje sam odlučio ostaviti u izvornom obliku, a ne prevoditi ih u neku unificiranu autorsku šifru, kako se to obično radi u novinarstvu ili, kako je sad preciznije reći, pisanju 'factiona'. U kompoziciji sam se koristio glazbenim alatima, pa cjelina slijedi dramaturgiju koncerta ili albuma, krivuda kroz vrijeme i motive, ne objašnjava puno, pokušava čitatelja uloviti na osjećaj, odzvoniti u njemu, kao muzika. Ukratko, ovu sam knjigu pisao kao ni jednu prije nje, zanemarujući sve do sad naučene trikove, uživao sam u procesu i samo se mogu nadati da će bar nešto od toga osjetiti i čitatelji.
Nakon što si se prestao baviti glazbenom kritikom posvetio si se vlastitoj muzici. Misliš li da jedno utječe na drugo ili je riječ o nekom tipu dr. Jekyll/mr. Hyde sindroma? Možeš li raditi i jedno i drugo?
Stvar je funkcionirala dok je jedna od paralelnih djelatnosti, ona glazbena, bila tajna. Čim sam sa svojim bendom izišao iz ormara, ravnoteža se poremetila. Ponajviše zato jer je nemjerljivo uzbudljivije i ljepše stvarati svoju muziku (pa bila ona i najuzaludnija na svijetu) nego pisati o tuđoj (pa bila ona božanski nektar). Ne pišem kritiku već dugo i sretan sam što su mi ova knjiga i Sedma republika prije nje otvorile prostor da o muzici pokušam pisati i razmišljati drugačije.
Zadnjih nekoliko godina u svijetu je došlo do pravog buma glazbenih biografija i autobiografija, u kojima je sudjelovao niz velikih autora kao što su Neil Young, Keith Richards, Patti Smith, Bob Dylan. Koliko se tvoj pogled na muzičke biografije i autobiografije promijenio u odnosu na sad već jako davni projekt Dugi vikend u zemlji čudesa (1997.), knjige o bendu Pips, Chips & Videoclips?
Dugi vikend u zemlji čudesa bila je klasična autorizirana biografija, namjenska knjiga za fanove benda koja je 1997. predstavljala izdavačku avangardu jer je, podsjetit ću, bila prva biografija nekog benda objavljena u Hrvatskoj ikad (prije toga samo su Vrdoljak i Glavan 1981. objavili biografiju Bijelog dugmeta). Takvo što bilo mi je zanimljivo i poticajno pisati s dvadesetak godina, u tad još vrlo nevinom okruženju potpuno nerazvijene glazbene publicistike na hrvatskom jeziku. Kasnije, kad su zaredali prijevodi biografija koje su čak i tako fascinantne životne priče poput one Johnnyja Casha samljele u ubitačno dosadno štivo, razvio sam ozbiljnu averziju prema žanru i kao čitatelj i kao pisac. Autobiografije su već nešto drugo, Dylanove Kronike su literarno remek-djelo, a Patti Smith je čudesno napisala vlastitu priču u kojoj uspijeva biti sporedni lik, simpatični sidekick i Mapplethorpeu i New Yorku. Zašto bi čitali o njima, kad možemo čitati njih?
Znamo koliko pisanje o muzici može biti personalizirano i umjetnički i intelektualno relevantno još od početka 70-ih i pojave autora poput Lestera Bangsa. Koliko tebi osobno znači pisanje o muzici, i što ti u tom kontekstu predstavlja ova knjiga o Darku Rundeku?
Osnovni problem s pisanjem o muzici leži u tome što se ni jedan napisani tekst ne može mjeriti s onim što muzika čini kad ju čuješ. To se jednostavno ne da napisati i taj je nemogući zadatak baš ono što nas tjera da uvijek iznova pokušavamo. Jednom kad osvijestiš taj paradoks, fokus se prirodno pomiče s cilja na putovanje. I počneš uživati.
