Petšest pitanja za Dunju Matić

Razgovarali smo s riječkom spisateljicom Dunjom Matić Benčić povodom e-izdanja njezine zbirke priča Sinestezije na portalu Besplatne elektroničke knjige. Zbirka je je prvotno objavljena 2019. godine u ograničenoj nakladi, a zbog svoje uokvirene kompozicije mogla bi se čitati i kao roman koji istražuje teme traume, pamćenja, komunikacije i slojevitih ljudskih odnosa pružajući duboku refleksiju o životu i književnosti. Sinestezija kao metafora za preplitanje osjetila, emocija i sjećanja u ovoj zbirci nije samo književna figura, već i način na koji likovi doživljavaju svijet, suočavaju se s prošlošću i svojim unutarnjim demonima. S Dunjom je razgovarao Tihomir Dunđerović.

Za početak, kako biste kao autorica odredili Sinestezije, kao zbirku priča ili kao roman? Treba li se opterećivati formom, je li to uopće bitno za Sinestezije i književno djelo općenito?

Sinestezije su fragmentaran roman koji se može čitati i kao zbirka priča. Veselilo me slagati takav kolaž, vježbati pisanje kratke priče koja mi ostaje najzahtjevnija forma (jer ne dopušta prazan hod) – a da te priče ipak budu donekle povezane. Što se forme tiče, ona uvijek postavlja neke okvire i odrednice, a pitanje je autorskog znanja, vještine i iskustva, što ćemo s tom formom napraviti, koje odrednice ispoštovati, s kojima se igrati i malo ih prevariti ne bi li stvorili nešto neobično, a ipak funkcionalno. Osobno, iz perspektive čitateljice, nadam se vremenu u kojem će klasifikacije, kategorije i žanrovi biti još zaigraniji, ispremještani, začudni. Kao autorica, znam da nisam dosegla taj stupanj zrelosti, ali možda jednom. Čovjek se smije nadati.

Ljudski odnosi; ljubavni, prijateljski, obiteljski i (ne)mogućnost komunikacije u tematskom su središtu ove zbirke. Vaši likovi pričaju priče jedni drugima, pišu pisma, izražavaju se plesom, ne govore riječima. Možda je neumjesno jednoj spisateljici koja se bavi riječima postaviti ovakvo pitanje, ali kojoj bi komunikaciji dali prednost – verbalnoj ili neverbalnoj? Zanemarujemo li neverbalnu komunikaciju? I na kraju, razumijemo li se uopće kao ljudi međusobno?

Nisam ih sklona tako strogo razdvajati, niti bih ijednoj dala načelnu prednost pored druge. Verbalna je komunikacija prožeta nizom neverbalnosti koje je obilježavaju i mogu utjecati na značenje koje se komunicira. Mislim na nestabilni oblak konotacija koji prati riječi i remeti njihovu doslovnost i jednoznačnost, na raspored riječi u rečenici, na ritam i tonove koji su sposobni prizvati i razigrati asocijacije. S druge strane, i neverbalna je komunikacija vrsta jezika, utoliko što tijelo; pokreti, gestikulacije, izrazi lica, zvukovi, uzdasi, izdasi, frktanja, škripanja, pauze, prekidi, tišine, ali i mimo toga; glazba, slike, instalacije, fotografija… svi funkcioniraju kao znakovi i kao znakovi nose određena značenja. Tu su i emotikoni, gifovi i memovi kojima smo u suvremenom svijetu svakodnevno okruženi i kojima se redovito izražavamo, što neverbalnu komunikaciju čini daleko od zanemarene. Oboje, i verbalno i neverbalno, ma koliko bili površni ili promišljeni, ovisni su o nizu prijevoda: prijevoda misli u znak i povezivanja znakova u poruku, potom prijevoda poruke koji provodi primatelj/ica. S obzirom na sve te korake u procesu, na finese i nijanse, na konotacije i rasporede i tonove i asocijacije, nije neobično da u prijevodu dođe do pogrešaka i da se poruke prime drugačije, da poprime drugačija značenja od onih koja su prvotno zamišljena kada smo poruku poslali. Ta nemogućnost preciznog prijevoda i neizbježna nepreciznost interpretacije, određujuće je obilježje svake komunikacije, koje je na trenutke čini zanimljivom i uzbudljivom, a na trenutke zbunjujućom, neugodnom, frustrirajućom. Koliko god pažljivo probrali znakove, bili oni verbalni ili ne, nema garancije da će druga strana te znakove dešifrirati onako kako smo zamislili.

Vaš tekst Vrisak hrvatskih feminista objavljen na portalu Vox Feminae nakon riječke promocije dvaju romana, Psi Dore Šustić ibna riječkom sajmu knjiga i festivalu autora Vrisak izazvao je dosta reakcija, podjela i polemika. Zašto ste imali potrebu javno reagirati? Jeste li to osjetili kao moralnu obvezu i biste li, nakon vremenskog odmaka, ponovili svoju reakciju? Koliko su takve polemike korisne za naše društvo?

Evo, ovo je baš zgodan primjer situacije u kojoj se tekst čita drugačije od onoga kako je zamišljen. Naime, nigdje nisam pozvala ni na kakvo otkazivanje, a dio je čitateljica i čitatelja upravo tako protumačio moje riječi i u tom smjeru odveo raspravu. Da, napisala bih ga opet. Da, polemike su važne. Polemičnost nam sugerira da smo se dotakli nezgodnog ili neugodnog mjesta. A o nezgodnom i neugodnom treba razgovarati jer je to jedini način da se nezgodno i neugodno približi, pojasni, posljedično malo bolje razumije i postupno učini manje neugodnim i nezgodnim. Razgovor može odvesti u daljnju polarizaciju i sukobe, kao što može pomoći međusobnom razumijevanju i uzajamnom uvažavanju, a najčešće se oba procesa odvijaju istovremeno. Koja tendencija će prevagnuti ovisi o mnogo faktora, a učinci postaju vidljivi tek s vremenom.

Što mislite o cancel kulturi ili kulturi otkazivanja? Koliko se ona kosi s demokratskim načelima? Je li moguće odvojiti umjetničko djelo od zločestog autora/umjetnika?

O kulturi otkazivanja kao terminu koji su nametnule konzervativne struje da bi pokušali utišati kritičke glasove pisala je Maša Grdešić u ovom intervjuu.

Zanimljiv i vrlo informativan pregled o strašnim sudbinama koje zateknu sve te silne otkazane, pružio je Boris Postnikov u tekstu naslovljenom Povratak otkazanih.

O važnosti demistifikacije i detronizacije naših (književnih) boginja i bogova – pa dijelom i o vezi lika-i-djela – nadahnuto je i prelijepo pisala Mima Simić u tekstu Jadne tajne.

Za ozbiljnije razmatranje složenosti pitanja „slobode“ svakako bih uputila na izvrsni roman Vanesse Springore Pristanak.

A popis se i nastavlja, samo treba čitati.

Aktivno sudjelujete u kulturnom životu grada Rijeke, članica ste neformalne književne skupine Ri Lit, sudjelovali ste u projektu Rijeka – Europska prijestolnica kulture. Koliko je za hrvatsko društvo važan taj kulturni i književni regionalizam? Može li se uspjeti daleko od centra i bez blagoslova iz Zagreba? Koliko smo mi centralizirano društvo i je li geografska lokacija važna za uspjeh i vidljivost u vremenu interneta i društvenih mreža?

Kulturna produkcija u Hrvatskoj (i ne samo u Hrvatskoj) izrazito je centralizirana. Većina ekonomskog, kulturnog i socijalnog kapitala koncentrirana je u glavnom gradu. Jednostavnije rečeno, veći dio novca bit će usmjeren na zagrebačke izdavačke kuće, kazališta, muzeje, galerije, klubove, organizatore, producente i tako dalje. Samim time, veći dio kulturnog sadržaja producirat će se tamo gdje za te sadržaje postoje sredstva. Posljedično, koncentracija ljudskih resursa, radne snage, gravitirat će tom istom mjestu. S tim posljednjim u vezi, u literaturi o kulturnom i kreativnom radu puno se pisalo o važnost stjecanja kontakata, povezivanja ili networkinga koji su se pokazali ne samo kao relevantni, nego ponekad i presudni u razvoju nečije karijere. Unatoč ovim empirijski dokazanim tezama, jedan nemalo naivan, idealističan (a možda i nemaran) dio mene, uvijek se nadao da je odlično djelo – odlično djelo – i da će doći do kritike i publike na osnovu svoje izvrsnosti, neovisno o tome gdje je djelo nastalo i tko ga je i kako i kome reklamirao, promovirao i poticao.

Pratite li portal Besplatne elektroničke knjige? Čitate li radije papirnatu ili elektroničku knjigu na nekom od uređaja? Što očekujete od e-izdanja vaše zbirke Sinestezije?

Portal pratim povremeno, kada vidim da je izbačen neki novi naslov, premda moram biti iskrena, po ovom pitanju sam staromodna i to se neće promijeniti. Volim papir. Međutim to su samo preferencije, a s vlastitim se preferencijama ne moramo uvijek slagati niti ih podržavati. Želim reći da, unatoč ljubavi prema papiru, uvijek ću pozdraviti digitalizaciju sadržaja. Digitalni sadržaji, konkretno, besplatni digitalni sadržaji, dovede do veće dostupnosti djela, a dostupnost je važna. Ona čini kulturu demokratičnijom, otvorenijom. Zadie Smith je bolje i jednostavnije objasnila što dostupnost znači za kulturu i umjetnost: ona je početak kontakta, stupanja u vezu. Za onim što nam nije pristupačno nećemo moći posegnuti, a moći posegnuti za umjetnosti trebalo bi biti pravo, ne privilegija.

To je sve što očekujem i od ove zbirke/romana, da do nje može doći tko god to poželi. Premda, kad smo kod očekivanja, imam potrebu napomenuti da bi ih pri čitanju trebalo podesiti. Naime, Sinestezije su napisane davno i to nespretno zelenilo nijedna korektura ne može sakriti. Pa ako ste već znatiželjni prema počecima nečijeg puta, budite pritom i blagi.

Više informacija o ženskom prozno-esejističkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.