Začitavanje: 'Rundek, između'

Ante Perković, Rundek, između – Knjiga o pjesmama (Menart, Zagreb, 2013.)

Postoji glazba, pa tako i bandovi, izvođači, koje iz nekog razloga vežemo za određeno podneblje, regiju ili točno određeni grad. Premda je još od početaka Haustor bio jedan od omiljenijih bandova širom bivše države i danas se teško oteti dojmu da je riječ o jednom od najzagrebačkijih bandova sve od vremena 'bolje prošlosti', pa do danas. Haustor i Zagreb nekako prirodno idu jedno uz drugo, kao tartar umak uz pržene lignje ili Lolek uz Boleka ili Rađa uz Kukoča. Možda se ta simbioza najbolje vidjela, osjetila, na onom čuvenom koncertu 1996. u maloj dvorani Doma sportova. Band se raspao još 1990., ali ostale su pjesme, ostala je ta neraskidiva veza između Haustora i Zagreba.

Tako je i nastala knjiga Rundek, između – Knjiga o pjesmama (Menart, Zagreb, 2013.) – od pjesama. Ljudi iz izdavačke kuće Menart došli su na ideju o nekoj vrsti biografije, Rundek se potom, zahvaljujući Sedmoj republici, sjetio Ante Perkovića kao jednog od rijetkih autora koji o glazbi zna pisati 'iznutra'. Na kraju, kako i sam naslov sugerira, Rundek je ostao negdje između, u zasebnom dijelu svemira, a na površinu su isplivale pjesme, odnosno – priče o pjesmama.

Ispričati priču o čovjeku bilo bi kao i u slučaju gotovo svake biografije neka vrsta ubojstva, razgradnje osobe o kojoj se piše da bi je se pretvorilo u uvjerljivo knjiško lice. Niti bi se ovakav postupak svidio živom i još uvijek glazbeno aktivnom Rundeku, a niti bi samog Perkovića zanimalo pisanje klasične biografije. Ako u ovom gradu postoje pjesme koje zaslužuju svoju knjigu, onda su to svakako ove pjesme.

Perković nije samo zavirio iza zavjese, a i to bi već bilo dovoljno, uz pomoć nekolicine autentičnih svjedoka čije priče se također pojavljuju razasute knjigom, uspio je ispričati višeslojne, nevjerojatne priče po koje se, često, moralo otići daleko u povijest. Iskreno, nije to posao za svakoga. Kao prvo moraš znati gdje ideš inače nećeš nikad stići. Perković poput prekaljenog glazbenog Indiane Jonesa iz poglavlja u poglavlje, po komadiće priče odlazi točno tamo gdje treba i od tih, naizgled nespojivih, krhotina slaže priču.

Pa tako, primjerice, u poglavlju 'Radnička klasa odlazi u raj' nailazimo na Staljina, Bulgakova, rudara Alekseja Grigorijeviča Strahanova koji je (kako legenda kaže) 31. kolovoza 1957. za manje od šest sati prebacio normu 14 puta i iz rudarskog okna na površinu poslao 102 tone ugljena, susrećemo se s nasmijanim licem Alije Sirotanovića i Arifa Heralića - čovjeka čiji lik je, zapravo, završio na novčanici, odlazimo potom u Zagorje i na kraju završimo u talijanskom filmu, iza rešetaka umobolnice s poludjelim Militinom.

U, po našem skromnom sudu, jednom od najuzbudljivijih poglavlja 'Ay, Carmela', Perković plete nekoliko čudesnih pripovijesti. Edward Ross Balchowsky glavni je lik jedne od njih. Lik veći od života – kao jedan od pripadnika brigade Abraham Lincoln i desetaka tisuća dobrovoljaca iz cijelog svijeta odlazi u Španjolsku, u kako sam kaže 'najuzvišeniju borbu našeg vremena', u toj borbi izgubio je ruku, vratio se poslije brodom u New York ne trijezneći se narednih sedam-osam godina. Poginuo je sa 73 godine u čikaškoj podzemnoj željeznici, gdje stoji ploča s natpisom:

In memory of Edward Ross Balchowsky (1916-1989), artist, poet, raconteur, one-armed pianist, veteran of the Spanish civil war as a volunteer in the Abraham Lincoln brigade. Your friends, family and fellow 'premature anti-fascist' salute you.

Na ovu nadovezuje se pripovijest o Gordani Gadžić i Ivici Vidoviću koji su se zaljubili 1988., na snimanju Čovjeka koji je volio sprovode Zorana Tadića. Priča je naša, prepoznatljiva, teška kao crna zemlja po kojoj hodamo. Ona se iz Beograda doselila u Zagreb i svejedno ostala previše 'njihova', a uz nju je i Ivica Vidović bio nekako manje 'naš'. Za njega se našlo posla, a za Gordanu baš i ne. Iz potrebe nastao je Teatar Rugantino. Za prvu premijeru Gordana i Ivica odabrali su dramu Josea Sanchisa Sinisterre o dvoje putujućih zabavljača u vrijeme Španjolskog građanskog rata.

To je već treća pripovijest. Skoro svi elementi su tu, ostao je Rundek koji će napisati, skladati ključnu pjesmu za predstavu.

Spomenimo još samo poglavlje 'Uspomena' nastalo u davna vremena, na početku onog čuvenog glazbenog vala, a koje potpisuje Dragan Kremer (muzički novinar, svjedok vremena, pisao za Džuboks, Start, Rock…). 'Uspomena' je dragocjen podsjetnik na 1980. i festival 'Omladina 80.', događaj na kojem su se pojavili i svirali gotovo svi – od Šarla i Idola, pa sve do Orgazma i Haustora koje autor podvlači u tekstu i skreće kolegama iz Zagreba pozornost na nešto što im se odigrava pred nosom.

Pišući knjigu, tragajući za pričama, Perković usput vodi intervju s Rundekom. Šalje mu pitanja mailom i Rundek odgovara. Ti odgovori vezivno su tkivo između poglavlja – Rundek između. Iz tih crtica doznajemo o Darku Rundeku iz prve ruke, iskreno, sažeto, čini se bez kićenih detalja. Dovoljno.
Tu su i fotografije (veliki dio njih djelo su Nine Šolića), kao i set-lista, 17 pjesama iz svakog od 17 poglavlja i isto toliko pripovijesti.

Rundek, između – Knjiga o pjesmama još je jedna prepoznatljiva lektira iz pera Ante Perkovića, čovjeka kojem se vjeruje i čije sjećanje se doima pouzdanijim i od svemoćnog Google-a. Umjesto svesrdne preporuke, knjige poput ove preporuka su same po sebi, dodajmo samo – bilo bi šteta ovdje stati. Nakon Sedme republike i Rundeka ostaje još more neispričanih priča o glazbi, pjesmama, pjesnicima i glazbenicima. Pitanje je samo kojim tragom će krenuti glazbeni detektiv Ante 'Tex' Perković. 

F.B.