Srijeda
28.03.2012.

Začitavanje: 'Sedma republika'




Extra_large_pankrti
A+ A-

Ante Perković, ako netko slučajno ne zna, rođen je u Zadru 1973. godine. Radio je kao novinar, glazbeni kritičar i urednik u više tiskanih i internetskih medija. Autor je autorizirane biografije Pipsa Dugi vikend u zemlji čudesa (1997), zbirke glazbenih priča i eseja Slijepi putnik (2001), knjige kolumni 365 (2001) i osobnog turističkog vodiča Volite li Zadar (2006).

U grupi Djeca svirao je gitaru i pjevao na albumima: Djeca (2002) i Stvari (2004). Od 2006. nastupa samostalno i objavljuje Svi me vole dok me ne upoznaju (2007) i Duplo dno: najveći hitovi (2009). Piše za film i kazalište. Jedan je od producenata male glazbene antologije hrvatskog pjesništva Ritam & Rif (2010). Živi i radi u Zagrebu, posjeduje dvije putovnice – Republike Hrvatske i Sedme republike.

Sedma republika Ante Perkovića (Novi liber, 2011) ne želi biti još jedan glazbeno-nostalgičarski album s požutjelim fotografijama i pjesmama iz 'neke bolje prošlosti' i kako kaže i sam autor: "Nije ovo 'igra rock 'n' roll cela Jugoslavija'".

Sedma republika – to je zamišljeni prostor duha omeđen muzikom, ona je nadnacionalna, transteritorijalna i nevidljiva, osamdesetih godina prošlog stoljeća bila je najživlja, onda se neko vrijeme pravila da je mrtva, ali je preživjela i eno je – još uvijek, s vodom do grla, prkosno pluta prema horizontu. Je li baš tako?

Perković (ovaj naš, Ante) usprkos svemu želi vjerovati da se nakon svega, nakon krvave i brutalne smrti SFRJ (prostora koji iz današnje perspektive izgleda jednako nestvaran kao i činjenica da su se baš na tom prostoru u samo par godina mogli dogoditi Haustor, Idoli, Laibach, EKV, Azra, Disciplina kičme…) i onoga što se s glazbom dogodilo u međuvremenu, ta nadrealna, fantastična sedma republika može probuditi.

"Petnaestak godina od velikog rata, sazrelo je vrijeme za nove šezdesete. Nemoguće? Jedino to je vrijedno tražiti. Bacite se u muziku kao Alisa u ogledalo. S druge strane, stari svijet izgleda naopako i neoštro. I stvarno, ne poznajete li Šejna, s tankom dugačkom cigarom i par mamuza od zlata, dulje od svoje supruge? Vraća li vam se bas dionica iz 'Ona se budi' češće i jače od zaboravljenih okusa, mirisa i boja djetinjstva? Srećete li 'Pametne i knjiške ljude' za svakim šankom ovog svijeta? Znate gdje pripadate? Na otok sa svih strana okružen kopnom. Mjesto u koje morate vjerovati da bi ste ga vidjeli. Zatvorite oči. Dobro došli u sedmu republiku.“

Vratimo se na sam početak Sedme republike. Svega nekoliko mjeseci nakon prvog televizijskog ukazanja Elvisa 'Kralja nad kraljevima' Presleya, Ivo Robić snima i objavljuje 'Shake, Rattle and Roll', istu pjesmu koju je pred kamerama Elvis izveo tog 28.1.1956. godine. The Beatles svoj prvi singl 'Love Me Do' za Parlophone snimaju 21.9.1962., a Bijele strijele samo koji dan kasnije ulaze u studio Jugotona. Iste te 1962. osnovani su sarajevski Indexi, skupina nevjerojatno talentiranih glazbenika čiji zvuk nikad i nitko nije ni pokušao ponoviti. 'Plima' iz 1969., taj, kako kaže Perković – glazbeni korak od sedam milja - nije odmah prepoznata, pa je objavljena tek 1972., a onda, 1974. na scenu stupa Josip Broz Tito yu-rocka, Goran Bregović i Bijelo dugme.

Stvari se ubrzavaju 1977., točnije od nastupa Pankrta /naslovna/ u Zagrebu (na izložbi stripa Mirka Ilića), 1978. Prljavo kazalište, u to vrijeme još punkeri, objavljuju singl, u Novom Sadu javlja se Pekinška patka, u Beogradu Šarlo akrobata, Električni orgazam, Idoli, riječki Paraf, Termiti, dakako – Azra, Film, EKV, Laibach, Disciplina kičme, Partibrejkersi i još malo kasnije, kraj se već mogao naslutiti, Majke, Let 3, SCH, Mizar, Miladojka Youneed

Od raspada početkom devedesetih pa do kraja tisućljeća, u glazbenom smislu, učinjen je korak od sedam milja, ali unatrag: od dance hita 'Tek je 12 sati' zagrebačkog ET-a i srpskog tehno-tehno-tehno-folk odgovora 'Dvesta na sat' izvjesnog Ivana Gavrilovića (pjesma kojom je, kako kaže legenda, začet turbo-folk), pa sve do Marka Perkovića Thompsona i Svetlane Veličković Ražnatović poznatije kao Ceca – novih neprikosnovenih glazbenih vladara koji pune stadione (Poljud, Maksimir, Marakanu) kao što su to nekada davno mogli jedino Lepa Brena i Bijelo dugme.

Evo što kaže Perković (ovaj naš, Ante) o dvoje fenomena iz Čavoglava & Žitorađe:

"Zamišljena zajednička pjesma Cece i Thompsona, posljednja balada pred fajrunt, svirala bi na onoj svadbi s kraja Kusturičinog Undergounda, da je zajednički pjevaju živi i mrtvi, prijatelji i neprijatelji, ubojice i žrtve, varalice i prevareni, dok se grumen proklete zemlje odvaja i polako, sa svim sukobljenim, prepletenim povijestima i istorijama, kreće niz vodu, pravo onamo gdje šaljemo stvari koje smo putem stvorili ali nam nikako ne odgovaraju, da se nikad ne vrate.“

Uz dužno poštovanje Damiru Avdiću, Goriboru, Edi Maajki, Dubioza kolektivu i svim ostalim koji danas zaslužuju respekt, "koji žive za muziku, a ne od muzike", čini se da je sedma republika još uvijek na aparatima, a kad će se i hoće li se ikad oporaviti – teško je reći.

Premda, u tom smislu, ne dijelim optimizam kojim autor završava knjigu – Sedma republika nezaobilazno je štivo, pametna, na trenutke provokativna i još češće duhovita knjiga, udžbenik iz povijesti glazbe kojeg bi svaka pristojna biblioteka morala imati na svojim policama. Premda to nije bila namjera, kod onih kojih se sjećaju originalne 'sedme republike', koji su odrastali u njoj, Perkovićeva knjiga neizostavno će izazvati nostalgiju, ali nije, brate, ni to najgore što se čovjeku može dogoditi u ova šugava vremena.

F.B.

POVRATAK NA VRH STRANICE