Page arrow
Web banner 3 korekcijaBanner mobile 3 korekcija

'Povijest se stalno ponavlja, a mi ništa ne učimo.'

Large petar andonovsk2i

Fotografija: Natasha Atanasova, izvor: Hena com.

Nedjelja
31.12.2023.

„Izmišljanje priča proizlazi iz samoće, potrebe za dijalogom. Onaj tko je izmislio priču mora da je bio jako usamljen“, piše makedonski autor Petar Andonovski (1987.) pri svršetku svojeg trećeg proznog ostvarenja (i četvrtog ukoričenja), romana Strah od barbara, koji s tako nažalosnom aktualnošću odlazi u prošlost da bi predvidio budućnost. Priča o ruskom triju, dvojici muškaraca i ženi kojima grčki otok Gavdos postaje domom i utočištem nakon nuklearne katastrofe u Černobilu, u izvorniku je objavljena još 2018. i Nagradom EU za književnost ovjenčana dvije godine kasnije pa se Andonovski, za razliku od kolega čija su distopijska i apokaliptična ostvarenja objavljivana usred pandemije, ne mora opravdavati, objašnjavati spisateljsku motivaciju ili otklanjati svaku sličnost sa stvarnim događajima. Zazire, ipak, od nazivanja svojeg romana „proročanskim,“ a upravo takvim ehom na europskoj književnoj sceni odzvanja od veljače 2022.  

No Strah od barbara, objavljen početkom godine u prijevodu Ivice Bakovića i nakladi Hena coma, prije svega govori o nemogućnosti pripadanja, svoj društvenoj uvjetovanosti skrivenoj u kratkom posvojnom pridjevu „naš“, o samoći. Ova je njezina razina dobro poznata svim iskustvenim poznavateljima života na otoku, pokušaja vanjskog prodora u zatvorenu, počesto neprijateljski nastrojenu, zajednicu. Pitanje se, stoga, nameće samo – kakva je samoća, osobna ili kolektivna, u pozadini pisanja ovog romana. Odgovor stiže krivudavo, preko drugog, neizgovorenog pitanja o motivaciji da se roman, iako je i autorovo rodno Kumanovo komunikacijsko sjecište puteva, smjesti u Grčku.

Nije to podcrtavanje trenutne migrantske krize već istraživanje gotovo mitskog mjesta vlastitog djetinjstva. Zbog obiteljske povezanosti, praznike je provodio na Kreti, a više od ljeta intrigirale su ga zime. Pitao se kako ti ljudi žive, čime ispunjavaju sate mraka, a da taj otok nije najizoliranije mjesto na svijetu uvjerio se 2010. kad ga je iz sna prenuo potres s epicentrom na obližnjem Gavdosu. „Tad sam prvi put čuo za otok, shvatio sam da je to najjužnija točka Europe i da na njemu živi svega 55 grčkih stanovnika i 4 Rusa koji su onamo stigli vjerujući da ih netaknuta priroda može izliječiti od posljedica izloženosti radijaciji. Zanimljivo je da su i grčke vlasti tek devedesetih, kad je NATO poželio na otoku nešto sagraditi i tako aktualizirao njegovo postojanje, shvatile da je Gavdos nastanjen. Pomislio sam da je to početak romana“, govori mi Andonovski uoči svojeg, nedavno održanog, zagrebačkog predstavljanja. Ako je otok donedavna i bio nepoznat, danas je popularno odredište. Barem za umjetnike. „Oni obično žive na plažama oko otoka, u komunama, dok lokalci žive na brdu, i to vrlo tradicionalno, do prije dvadesetak godina nisu imali niti struju. Pitao sam se kako ti ljudi žive i nemaju li želju otići.“  

Da iskusi drugu vrstu samoće, 2015. neko je vrijeme i proveo na Gavdosu, predstavivši se kao novinar razgovarao je s njegovim stanovnicima, a ono što je saznao navelo ga je na zaključak da su ti ljudi „otoci sami za sebe, a njihov ga je osamljenički život fascinirao. „Možda je to odgovor na pitanje. Njima je dovoljno da budu sami sa sobom i uživaju u svojoj samoći. I mi koji živimo u velikim, napučenim gradovima gdje imamo sve što poželimo smo osamljeni. Ljudi žive jedni pored drugih, ali više se ne prepoznaju po dodiru, pogledu, često niti boji glasa. Sve se svelo na društvene mreže i virtualnu komunikaciju. Svi smo, na neki način, postali otoci sami za sebe.“  

Tri godine kasnije, objavio je roman. U neformalnoj podjeli pisaca na „vrtlare“ i „arhitekte“, pažljivom gradnjom priče, svrstao se uz potonje, no na književnoj se sceni, još kao student opće i komparativne književnosti na fakultetu u Skoplju, 2008. javio Mentalnim prostorom, zbirkom poezije. Nije „vrtlario“, odabrao je tako, kaže, pod utjecajem makedonske književnosti u kojoj je, tada, poezija kvalitetom nadmašivala prozu, kao i zbog vlastitog uvjerenja da je poeziju teže napisati. Misli li još uvijek tako? „Tko sve danas piše poeziju… Postoji odličan intervju Sylvije Plath iz 1962. gdje ona kaže da želi pisati prozu kako bi mogla unijeti trivijalnosti koje ne može u poeziju. Pritom navodi i četkicu za zube. Danas mislim da ima toliko četkica za zube u poeziji, jedino nedostaju zubi.“  

Dodaje da, premda se u njoj bolje pronalazi, sve njegove proze karakterizira kratkoća oblika i liričnost izraza. I Strah od barbara nastao je na sjecištu dvaju oblika – Todorovljeva teksta s kojim dijeli naslov i pjesme „Čekajući barbare“ Konstantina Kavafija. Grčki pjesnik kaže da se pogledu barbara treba izložiti u svoj raskoši i razmetljivom isticanju najvećih kvaliteta. Time će se odmah iskazati superiornost i iskopati temelji kasnijeg nepremostivog jaza. Ali barbari ne dolaze, pojavljuju se samo neki ljudi s granica. Kavafi pjesmu završava pitanjem „I sad, što će sad biti od nas, bez barbara?“ i konstatacijom da su oni „bili kakvo takvo rješenje“, a Andonovski govori da je strah od drugog (možda i strah od potencijalnog rješenja?) imanentan ljudskoj prirodi, kao i, makar potisnuta, želja za njegovim postojanjem. „Mislim da strah od tuđeg i nepoznatog uvijek postoji, ma koliko otvoreni bili, imamo zazor prema tom drugome. Vi ste turistička zemlja, zanimljivo mi je pratiti vijesti ljeti, kad su ljudi koji ovise o turizmu isti oni koji se najglasnije žale na ponašanje turista. To je strah od tuđeg koje je nepoznato, ali istovremeno i poželjno.“  

Vidljivo je to i u odnosu dviju žena, čiji pripovjedački glasovi čitatelja navigiraju kroz priču. Pinelopi i Oksana, uvjetna otočanka i Ruskinja koja na otok dolazi kao ultimativna Druga, iako ne ostvaruju značajniji izravan kontakt, jedna se u drugoj prepoznaju, privlače se, a istodobno, jer jedna o drugoj ne znaju dovoljno, i odbijaju. Autor je, priznaje, sve likove htio postaviti u poziciju glavnih, no ni sam nije bio uvjeren u funkcioniranje takvog narativa. Odluka je dobra jer njihovo je nerazumijevanje od svih možda i najtužnije – Pinelopi je, baš kao Oksana, nekoć na otoku bila došljakinja, iz manastira na Kreti, gdje su je redovnice pripremale za udaju, došla je kako bi postala supruga sirovog pastira Mihaila prema kojem nije uspjela razviti ništa više od osjećaja dužnosti. Manastir, otkriva autor, nije izmišljeno mjesto. „Na Kreti nema sirotišta pa nezbrinuta djeca žive u manastiru, a roditelji su prije su tamo odvodili djevojčice da ih naprave dobrom prilikom za udaju – učili su ih časti, kreposti, vezenju, pletenju, to je bio vid preporuke budućem mužu. Takav se odgoj cijenio.“ 

Ukazuje to i na jednu drugu bitnu činjenicu. „U sredini kakva je Balkan, žene su također drugost. Možda ih pomalo idealiziram, ali vjerujem da su i zbog toga žene otvorenije dok muškarci imaju više predrasuda. Osim toga, vjerujem da postoji dio intimne, svakodnevne povijesti koju samo žene mogu ispričati. Muškarci se uvijek hvataju za velike teme dok žene sjede zatvorene u kućama i zato se ne bave velikom, kolektivnom poviješću nego osobnim, mikropovijestima.“  

Potaknuta raspravom o književničkoj (i čitateljskoj) mogućnosti izlaska iz vlastitih iskustvenih okvira, pitam se koliki je izazov Petru Andonovskom bilo postaviti se u Pinelopinu ili Oksaninu poziciju. „Ne vjerujem u čistu autobiografiju niti čistu fikciju u književnosti. Linija je jako tanka i lako ju je prijeći. Pišući autobiografiju fikcionaliziramo i pišući fikciju upisujemo sebe. Dakle, sve o čemu pišem, svaka tema koju biram sam ja. Osim toga, odrastao sam sa ženama, majkom, sestrom i dvjema bakama udovicama. U rječniku mojeg djetinjstva ne postoje marke automobila, šarafcigeri ili kliješta, ali mnogo je svile, puknutih očica na čarapama, žena koje gledaju u šalice kave, tumače snove, glasno ogovaraju, a šapuću o ljubavnicima.“ 

Zato bolje razumije žene i prva je tri romana napisao iz ženske perspektive. Njegov je, pak, četvrti roman, ujedno prvi makedonski queer roman, pisan iz perspektive muškarca, u prvom licu, što je iznenadilo njegovu publiku, čitateljice u dobi od 30 do 60 godina. Pohvalile su ga, ali i pitale – gdje su žene? 

Je li spomenuta demografska skupina većinska čitateljska publika u Makedoniji? „Mislim da jest, ali nemam objašnjenje za taj zanimljiv sociološki i kulturološki fenomen. Možda muškarci misle da sve znaju. Zanimljivo mi je da su donedavna žene bile manjina u književnost, a sad po prvi put imamo obrnutu situaciju i na sceni se javlja sve više žena.“ To se, kaže ne preslikava i na medijsku zastupljenost, no ondje problem nije pitanje spola nego brige za kulturu. „Najveći problem u kulturi i književnosti jest da za njih ima sve manje prostora. Primjerice, ja sam često u medijima, često dajem intervjue i gostujem na televiziji, ali u većini slučajeva povod tim nastupima je politički, a ne književni.“

Prisjeća se jedne anegdote – kad je njegov drugi roman Tijelo u kojem treba živjeti proglašen romanom godine, pozvali su ga u središnje vijesti, no nagradu su spomenuli samo u uvodu, ostala su pitanja bila politička. Kad se pobunio, rekli su mu da književnost nikoga ne zanima. Slaže li se s tim? „Pogledaj, najveće zvijezde, barem u Makedoniji, a mislim i u regiji, su političari. Oni su veće zvijezde i od turbo-folk pjevača, čemu su doprinijeli i mediji. No, vi imate i jedan drugi problem. Kod vas su knjige jako skupe. Opet, ne znam je li to do predbožićnog vremena ili je odraz stvarnog stanja, ali knjižare u Zagrebu su prepune. Ali knjige su jako skupe, u Makedoniji se normalna, ne-kolekcionarska izdanja, kreću do 10 eura, a knjige makedonskih pisaca u rasponu su od 5 do 7 eura.“ 

Iako niti makedonske naklade ne prelaze petstotinjak primjeraka, Andonovski se prisjeća nedavne, zasigurno i nenamjerne marketinške kampanje, zahvaljujući kojoj je jedan naslov postigao velik uspjeh. „U Makedoniji crkva nema mišljenje ni o čemu osim o pitanjima LGBT zajednice jer su, inače, povezani s državom i funkcioniraju gotovo kao biznis centar. Ali jako se brinu i bore protiv indoktrinacije djece LGBT ideologijom, organiziraju prosvjede. Izdavačka kuća u kojoj radim objavila je knjigu Édouarda Louisa Raskrstimo s Eddyjem koja je promovirana u lipnju, mjesecu ponosa. Digla se tolika hajka, optužili su nas zbog promoviranja LGBT tematike, ali zahvaljujemo im – rasprodali smo nakladu.“ 

Osim crkvenog, u romanu su jaki utjecaji praznovjerja i mitologije – osim imena jedne od protagonistkinja, i druge otočke žene funkcioniraju kao moderne Penelope, osuđene na čekanje povrataka svojih muževa s morskih putovanja. Puno više od antičke, autora je ipak zanimala suvremena mitologija. „Priča o nama i strancima dio je suvremene mitologije. Danas se pitamo tko je barbar, ali to pitanje nije novo. Barbare prvi put susrećemo kod Homera, u Ilijadi, kad slušaju govor stranaca koji 'brbljaju' nepoznatim jezikom.“ Koliko je u definiciji barbarstva bitan jezik? „Tamo gdje završavamo mi, počinje onaj drugi. Jezik je bitan faktor, a strani jezik budi strah od nepoznatog. Nađemo li se u okruženju nepoznatog jezika, osjećat ćemo nelagodu, stvorit ćemo blokadu i podići zid.“ 

U Strahu od barbara bitan je element i pad najpoznatijeg europskog, Berlinskog zida, o kojem otočani ne znaju gotovo ništa, no njegov ih nestanak ipak uznemiruje. Zašto je u romanu Berlinski zid važan? „Njegovim padom u cijeloj Europi započinje novo poglavlje. Zid je toliko bitan da na najjužnijoj točki kontinenta ljudi koji ni ne znaju što je predstavljao, saznaju za njegov pad. Ujedno, vide da dolaze stranci i sami podižu određenu vrstu zida. Po prvi put povijest dolazi k njima, nisu iz nje izostavljeni.“ Mještani se, također, pitaju što ih se na Gavdosu tiče pad jednog zida.

Doista, što ih se tiče? „Mnoge zemlje postale su slobodnije. A zapravo i nismo tako slobodni. Sloboda je postala pro-forma. Vidimo i na primjeru Ukrajine, situacije s Izraelom i Palestinom. Podijelili smo se, a nedužni stradavaju dok se mi takmičimo tko je više u pravu. Velika politika opet je važnija od malih ljudi. Povijest se stalno ponavlja, a mi ništa ne učimo. Dok jedne zidove rušimo druge gradimo. Nažalost, i ubuduće ćemo imati strah od tuđeg i nepoznatog.“

 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda će vas zanimati
Pisma Pukovniku
Homepage booksa ljeto 2022 17.05.2024.

20 godina Bookse: Kratka povijest Začitavanja (1)

Za razliku od rubrike 'Kritike' koja je stresna i u kojoj zna biti svega, u 'Začitavanju' se već godinama trudimo pisati o knjigama koje su za svaku preporuku.

Piše: F. B.

Preporuke
Homepage untitled design   2024 05 15t123751.022 15.05.2024.

'Strogo praćeni vlakovi': Jezična vizija svijeta

Kakav je odnos knjige "Strogo praćeni vlakovi" Bohumila Hrabala i njene filmske adaptacije?

Piše: Dunja Ilić

Preporuke
Homepage e31c5e58 be83 4d9a 8b8e a7a54b0b41b3 10.05.2024.

'12 points go to...'

Zamislili smo da je Malmö epicentar, ne samo glazbene, već i književne euforije.

Piše: Anja Tomljenović

Preporuke
Homepage 34123542576 6c1ffb7866 c 02.05.2024.

'Druga zemlja': Veliki američki roman

Pojam "veliki američki roman" upotrijebio se bezbroj puta, toliko da se već izlizao od silne upotrebe, ali Baldwinova "Druga zemlja" to jest – istinski veliki američki roman autora koji točno zna što želi i mora reći, i zna kojim sredstvima to postići.

Piše: F. B.

Preporuke
Homepage nauchi da chitash  godina bisera  fejs 15.04.2024.

Opasnost nekritičkog pristupa romanu 'Godina bisera'

Na drugoj radionici u sklopu projekta „Njena priča je i tvoja priča" tema je bila roman "Godina bisera", prerano preminule češke autorice Zuzane Brabcová. Donosimo kritiku Stanislave Paunović.

Preporuke
Homepage gorko gorko joanna bator 1 10.04.2024.

'Gorko, gorko': Noževima u patrijarhat

Joanna Bator ovu priču pripovijeda britkim jezikom i prepliće je humorom, nježnošću, pomalo iznenađujućim, a ponekad i  teškim životnim događanjima. 

Piše: Ana Marić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu