Page arrow
Piše: Ana Fazekaš

Književnost na rubu živčanog sloma

Large thumbnail img 1805

Fotografija: Ana Fazekaš.

Srijeda
25.05.2022.

Za orijentaciju uglavnom služe boje fasade, toliko izblijedjele da uputa prema ljubičastoj ili pored crvene zgrade relativno malo znači, pa ako su vam pri ulasku živci već načeti, do destinacije ste garantirano napola lude. Ali nije da nema šarma u otvorenom kompleksu u kojem je ljudima u kutama dio posla navigirati lutajuće duše u neprestanoj kaotičnoj koreografiji gubljenja i nalaženja, i ponovnog gubljena smjera. Krupna bijela zgrada na strmoj uzbrdici pored natpisa Odjel za psihijatriju mogla bi biti gotički klišej uz nekoliko strateški smještenih reflektora pa sam bila ovlaš razočarana kad sam ipak trebala proći pored nje kako bih pronašla psihijatrijsko-biologijski laboratorij u zdepastoj zgradi iza.

U povijesnoj perspektivi ludilo se ponekad i ponegdje vezalo za svetost, intuitivne uvide, spiritualnu otvorenost koja je mučni dar odabranih. Nešto je te tradicije preživjelo u mistifikacijama umjetničkog procesa, iscrpljenom kultu genija koji nikako da pustimo da umre i uvjerenju da su ljudi blagoslovljeni umjetničkim talentom istodobno prokleti osjetljivošću koja življeni život čini teško življivim. Kulturološki još uvijek nismo sasvim prerasle refleks da romantiziramo melankoliju i ludilo unutar umjetničke sfere. No ako nas nešto čini ludima na sceni, to neće biti teret genija, nego prije uvjeti u kojima je danas moguće, odnosno nemoguće stvarati. Jer da je krhka i/li izmaltretirana psiha pečat briljantnog uma, bilo bi daleko više briljantne umjetnosti.

Negdje putem povijesti, depresija i anksioznost postale su normom i integralnim dijelom rada u području nezavisne kulture. Uvjeti na sceni, o kojima pričamo do doslovnog bezumlja, potenciraju razvoj varijacija na depresivne i anksiozne smetnje, dovode do pregaranja koje nije samo neugodno iskustvo kroničnog umora i zamora, nego solidna baza za potpuno psihofizičko urušavanje. Pritom ne postoji održivi sustav na koji bismo se mogle osloniti kad se počnemo rasipati; redovita psihoterapija dostupna je gotovo isključivo u privatnoj varijanti i zahtijeva financijski prostor za manevriranje koji si rijetko tko na sceni doista može priuštiti, kao i vrijeme neophodno da se udaljimo od kaosa da bismo se susrele sa sobom. Kreativnost za koju je potrebna upravo zasićena tišina protiskuje se u nemogućim vremenskim tjesnacima, a svaki put kad iz klastera rokova i projekata izvučemo živu glavu, tiho perpetuiramo mehanizam koji nas maltretira.

Pored drugih patologija svakodnevnog života, osobiti tip melankolije progoni politički lijevo usmjerenu nezavisnu kulturnjačku i aktivističku scenu, koja se povremeno naziva političkom depresijom ili lijevom odnosno ljevičarskom melankolijom. Prije svega je riječ o iscrpljenom idealizmu, učincima pretjeranog tereta emocionalnog rada, uvijek uključenog u djelovanje na ovim terenima, sveprožimajućoj percepciji povijesti kao nizu gubitaka i propalih utopija. Rastrojenost onoga što bi se smatralo suvremenom ljevicom možda samo produbljuje melankolični gubitak orijentacije, a sasvim je sigurno da lijevo nakrivljenu scenu opsjeda kronično stanje, uvijek tragično funkcionalne, depresije.

Mladi liječnik koji je mijenjao moju standardnu doktoricu opće prakse toliko se preznojio kad sam spomenula depresiju da mi je odmah propisao dovoljno lijekova da cijeloj sceni priuštim godinu odmora i opuštanja. Ludilo izaziva fascinaciju i jezu, znatiželju i nelagodu, potrebu da ga se skloni i iskorijeni, ali i da se hipnotički promatra njegov spektakl, bitnim dijelom jer otvara rascjep između onoga na što bismo inače pristale potpisati kao dijeljeno iskustvo ili zajedničku percepciju stvarnosti. U bazi se ludilom smatra odstupanje od očekivanog i standardnoj logici dostupnog promišljanja i ponašanja. U tome je smislu ustrajati u djelovanju na kvazi-nezavisnoj kulturnoj i umjetničkoj sceni ovih dana zrelo da uđe kao simptom u najnoviji DSM, a opet, evo nas.

U studiji o depresiji naslovljenoj Depression: A Public Feeling Anne Cvetkovich piše o prvoj ozbiljnoj epizodi koju je doživjela dok je radila na doktorskoj disertaciji, u odlučujućem make-or-break (u praksi uglavnom oboje) momentu akademskog života. Nema ništa zagonetno u tome da je rad na doktoratu dovoljno stresan da i najstabilniju psihu, što god to već moglo biti, dovede na tanak led. Što čini utoliko začudnijom činjenicu da nema nikakvih predviđenih sigurnosnih mehanizama za neminovne trenutke kada led počne pucati. Osobito perverznom stvar čini implicitna pretpostavka da su kapaciteti za podnijeti mentalni pritisak dio toga da se dokažemo, jednako u središtu ili na periferiji (para-)akademskog sustava. Istodobno, samosvijest o vlastitoj privilegiji, teško dostupnom luksuzu da si priuštimo torturu akademskog, umjetničkog ili kulturnjačkog rada, kod elementarno društveno senzibilizirane osobe može samo stišati lamentacije nad vlastitom mazohističkom sudbom. Ali biti woke af nikome nikada nije pomoglo da ujutro ustane iz kreveta i taj nam misaoni obrazac može samo produbiti flagelantski refleks, čak i kad bičevanje nije nužno naš kink.

Pogonsko gorivo rada na sceni mora biti neka vrsta idealizma, spontani nagon da se svijet transformira, da se oblikuje i sačuva nešto ljepote i užitka unutar bad placea u kojem živimo. A opet, nekako te riječi zaobilazimo kao trivijalne, suviše apstraktne ili romantične, zakopavajući se u menadžerski žargon i performative frustracije koji organski proizlaze iz suvremenih praksi i uvjeta rada, kao da nismo ovdje zato što smo se svojedobno glupo zaljubile u umjetnost ili došle na stupidnu ideju da svijet može biti puno ljepše mjesto. Kako to već biva, u paklu smo iz ljubavi, što čini osobito bolnim iskustvo kad se pod tim istim teretom slamamo.

Ne manjka reprezentacije depresije i anksioznosti u prostoru mainstream medija i popularne kulture, milenijalska je melankolija integralni dio svih auto-meta-refleksija o svijetu i životu u društvu ovih dana, ali čini se da vidljive naznake produktivnih učinaka ovih trendova zasad izostaju. Suvremeni je diskurs o duševnim boljkama i oboljenjima slobodniji nego možda ikada u dosadašnjoj povijesti, no u praksi nabacivanja dijagnostičkom terminologijom došlo je i do spontane normalizacije toga da se kronično osjećamo loše. Ali ovakva frustrirana dijagnostika, koju i sama upravo perpetuiram ne pomaže nikome, barem ne ako na njoj stanemo.

Postoji površna pretpostavka da su varijacije na depresiju i anksioznost pasivizirajuće boljke, koje pritom pripadaju više, uvjetno rečeno, buržujskom mentalnom sklopu. Ali samo zato što je terapija u našem zdravstvenom sustavu često rezervirana za privilegirane, neće reći da nije univerzalno potrebna, štoviše potencijalno je potrebnija onima limitiranih resursa za onaj notorni self-care. Razmatrajući potencijale drugačijih pristupa depresiji, Anne Cvetkovich poseže za konceptom reparativnog kritičkog pristupa nasuprot paranoidnome na tragu Eve Kosofsky-Sedgwick (što je interes koji na silno zanimljive načine ovih dana razvija Hana Sirovica od koje sam sretno i posudila poveznicu), a srodnu će bazu preuzeti i Jack Halberstam u knjizi The Queer Art of Failure, istražujući neo-anarhističke mogućnosti ekstatičnog neuspjeha.

Svi ti modeli pronalaze transformativne moći smještene u meke i fleksibilne moduse mišljenja i djelovanja, koje ravnomjerno prihvaćaju propusnost između središta i margine, da bi aktivno radili na daljnjoj decentralizaciji i raspršivanju fiksnih fokalnih točaka. Što će reći da se perspektiva neprestano preslaguje, afirmirajući lokalitete ne-znanja, ne-moći, ne-volje. Tako je i ideja da se depresija na neki način depatologizira i dez-individualizira osnova za percepciju mentalnih boljki kao sistemskih i sistemski uvjetovanih, koje je pak moguće rekontekstualizirati i pretvoriti u resurs političke akcije. Vrijedilo bi možda i depatologizirati patologiju, odnosno temeljno promijeniti još uvijek aktivne moralističke konotacije kada je riječ o duševnim boljkama koje vučemo iz devetnaestog stoljeća, a koje zatvaraju kompleksne doživljaje u banalne i neodržive binarizme zdravlja i bolesti, normalnog i abnormalnog.

U iščekivanju svoje nove, javnim zdravstvom osigurane psihijatrice, mentalno sam zasjedala s histeričarkama patrijarhalne povijesti, čije su me sablasti oblijetale u provizornoj čekaonici dok sam dlanovima močila Decreation Anne Carson. Srodnost s luđakinjama me smirivala, a kako sam bila duboko u literarnom ludilu tih dana, zujale su oko mene u punom sumanutom sjaju. Decreation je anoreksična mističarka Simone Weil opisala kao rastavljanje stvorenja u sebi i sebe same do ništavila, protjerivanje sebstva iz vlastita središta, „povlačenje od vlastite duše“ kako bi se stvorio prostor za božansko. Riječ božansko mi nije bliska, ali ako mogu posegnuti igdje blizu onome što su Weil i Carson promišljale, sastavljanje i rastavljanje, punjenje i pražnjenje, izmještanje vlastite nutrine da se otvori prostor za nešto prekrasno, a sasvim ljudsko, za mene se događa u kontaktu s čarobnim suviškom umjetničkog ludila.

Kao i sve ostalo, ludilo je rodovano, a percepcija pojedinog ludila ovisi i o klasi, rasi i drugim identitetskim pozicijama u za/danom sustavu. Histerija, koja se nebulozno dugo u proto-psihijatrijskoj tradiciji razmatrala kao sindrom maternice koja je na neki način izmaknula kontroli, u feminističkoj je kritici prošla višestruku reviziju kroz godine. Razmatrana je kao mehanizam bijega i otpora, kao kolektivna reakcija na patrijarhalnu opresiju i represiju, psihosomatski PTSP, ili pak unutarnji bunt zbog bespomoćne dosade skučenog života. No usputna fetišizacija histerije i njezinih suvremenih dijagnostičkih varijacija problematična je i u suštini reakcionarna jer nas dovodi do zastoja u razmatranju stvarnih uvjetovanja stvarnih boli čija vitičasta povijest još uvijek rezonira u sadašnjosti. A opet je teško posve se otresti zavodljivih čvorišta ovih liminalnih iskustava.

Anne Sexton počela je pisati na nagovor svoga psihijatra i njezinu prvu zbirku To Bedlam and Part Way Back otvara pjesma posvećena upravo doktoru Martinu. Kasnije je često govorila o svrsi koju je pronašla u pisanju, i načinu na koji je svaka ispisana riječ odgađala naviruće misli o priželjkivanoj smrti. Redovito u paketu sa Sylvijom Plath, Sexton je jedna od najpoznatijih literarnih luđakinja, čije su naracije depresije i ludila neraskidivo vezane za njezin opus. Među ostalim dostupnim arhivskim materijalima o Sextoninu životu moguće je preslušati snimke njezinih terapijskih sesija, snimanih isprva kako bi Anne kasnije transkribirala razgovore po liječničkoj uputi (dio podataka dostupan je i u knjizi An Accident of Hope: The Therapy Tapes of Anne Sexton autorice Dawn Skorczewski). Cilj je zadatka bio osvijestiti tijek razgovora koji je često izmicao percepciji i sjećanju, i provući riječi kroz vlastito tijelo još jednom, slovo po slovo i riječ po riječ.

Često pronalazimo olakšanje u djelovanju onih koji umiju iz nereda života istkati tekst, a pomalo morbidna fascinacija tanatičkim narativima pripada sferi onoga što bi se smatralo normalnom ljudskom znatiželjom, uvijek pojačano usmjerenom na ekstremne manifestacije u suštini dijeljenog iskustva. Pa ipak, voajerska invazija u posvećeni prostor intime kojoj su podvrgavane kultne luđakinje rezonira neugodno i etički dubiozno, čak i uz pretpostavljeni histrionski poriv same Sexton koja je navodno sve terapijske materijale željela učiniti dostupnima. Dio njezine motivacije polazio je od želje da pomogne, da možda nekoga nekad rastereti od samoće, i zasigurno se nešto te namjere ostvarilo. Maxine Kumin, spisateljica i dugogodišnja prijateljica Anne Sexton, u predgovoru njezinim sabranim pjesmama piše da se u jednom trenutku doslovno činilo da psihijatri diljem zemlje pacijenticama i pacijentima propisuju Sextoninu poeziju.

     YOU, DOCTOR MARTIN

      You, Doctor Martin, walk
from breakfast to madness. Late August,
I speed through the antiseptic tunnel
where the moving dead still talk
of pushing their bones against the thrust
of cure. And I am queen of this summer hotel
or the laughing bee on a stalk

of death. We stand in broken
lines and wait while they unlock
the door and count us at the frozen gates
of dinner. The shibboleth is spoken
and we move to gravy in our smock
of smiles. We chew in rows, our plates
scratch and whine like chalk

in school. There are no knives
for cutting your throat. I make
moccasins all morning. At first my hands
kept empty, unraveled for the lives
they used to work. Now I learn to take
them back, each angry finger that demands
I mend what another will break

tomorrow. Of course, I love you;
you lean above the plastic sky,
god of our block, prince of all the foxes.
The breaking crowns are new
that Jack wore. Your third eye
moves among us and lights the separate boxes
where we sleep or cry.

What large children we are
here. All over I grow most tall
in the best ward. Your business is people,
you call at the madhouse, an oracular
eye in our nest. Out in the hall
the intercom pages you. You twist in the pull
of the foxy children who fall

like floods of life in frost.
And we are magic talking to itself,
noisy and alone. I am queen of all my sins
forgotten. Am I still lost?
Once I was beautiful. Now I am myself,
counting this row and that row of moccasins
waiting on the silent shelf.

Ali umjetnost nije nikoga doista niti sasvim spasila. Alejandra Pizarnik pisala je poeziju maltene do posljednjeg daha, ispisujući stih po stih odraze u mraku svog ludila. Tajvanska autorica Qiu Miaojin naraciju svoga oproštaja od svijeta ispisala je u epistolarnom post-prekidnom romanu Last Words from Montmartre (Posljednje riječi s Montmartrea). Pisanje je tako postajalo niz malih smrti koje odgađaju konačnu, a srodan učinak ima i čitanje. Ali da bi odgoda bila što dulja, a put prema neminovnom kraju manje užasavajući, trebat će nam ipak nešto više od umjetnosti. Istodobno individualni i kolektivni, intimni i sistemski, trenutni i stalni pomaci nužni su da prepoznamo i razumijemo anksiozno-depresivna puknuća, da se možemo podjednako pozabaviti njihovim uzrocima, posljedicama i potencijalima. Točke loma imaju ogromne mogućnosti da dovedu do nečega novoga ili pak do ponekad neophodnog i žuđenog privremenog ničega.

Nisam se onomadne anestezirala mini-ljekarnom hrvatskog dr. Tuttlea, ali posljednjih par mjeseci pijem lagani antidepresiv (Elicea 10 mg) i u pričuvi imam Xanax („za hitne slučajeve“), i otkako mi je psihijatrica propisala, po njezinim riječima, „malo serotonina“, sanjam tako živo i duboko da mogu čitati i u snu. I ponekad zaista sanjam biblioteke s kojih skidam izmišljene naslove i listam pomaknute stranice pune mekog toplog ludila.

 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda će vas zanimati
Intervju
Homepage img 20220413 120931 27.06.2022.

'Živjela sam, radila i studirala s Minotaurima u labirintu.'

Ususret gostovanju na festivalu 'Prvi prozak na vrh jezika' razgovarali smo s Marijom Katalinić.

Piše: Booksa

Intervju
Homepage patrik gregurec 26.06.2022.

'Htio sam pokazati odnos između stvarnog, materijalnog i unutarnjeg svijeta.'

Na Festivalu 'Prvi prozak na vrh jezika' premijerno će se predstaviti knjiga, poema 'Špaga' dobitnika nagrade Goran Patrika Gregurca.

Piše: Booksa

Pisma Pukovniku
Homepage booksa ljeto 2022 24.06.2022.

Ljetne preporuke: 17 lako-teških

Pet izloga, sedamnaest naslova lako-teške kategorije. Lake – jer s izuzetkom možda dvije ili tri knjige sve ostale su stvarno lagane i mogu se nositi u plažnom ruksaku. Teške – jer nisu sadržajno lagane, katkad teško padaju na dušu i želudac.

Piše: F. B.

Video
Homepage o6140151 s 23.06.2022.

Dortina radionica: polaznici/e čitaju!

Polaznice i polaznici Radionice kreativnog pisanja poezije pročitali su svoje pjesme koje su nastale tijekom radionice koja je održana pod vodstvom pjesnikinje Dorte Jagić u proljetnjem semestru.

Kritike
Homepage smrtni ishod atletskih povreda 300dpi 21.06.2022.

Lako štivo za težak sadržaj

'Smrtni ishod atletskih povreda' Milice Vučković mogao bi se opisati kao roman previsokih ambicija i propuštenih prilika koji je, ipak, skrenuo pažnju širokog čitateljstva na jednu vrlo značajnu temu.

Piše: Maja Abadžija

Video
Homepage 285020948 5702186316461487 2170467084701677819 n 17.06.2022.

'Fragmenti za studije o umetničkim organizacijama' - razgovor i promocija knjige

Na Booksi u parku predstavljena je suradnička istraživačka radna grupa 'Fragmenti za studije o umetničkim organizacijama'.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu