Književnost i meme: iz jednog oblika života u drugi

"Poput otkrića ljubavi, poput otkrića mora, i otkriće Dostojevskog obilježava neizbrisiv datum u našim životima.” Ova Borgesova rečenica o ruskom piscu je jedan od rijetkih književnih citata s kojima se sasvim slažem. Možda se ne sjećam točnog datuma kad sam otkrila Dostojevskog, ali se sjećam osjećaja.

Te zimske večeri sam ušetala u kuhinju i ugledala sestru i oca kako čitaju debele knjige crvenih korica, a čaj od šipka se pokraj njih pušio u šalici. Jedine crvene knjige koje smo imali doma su bila sabrana djela onog Dostojevskog, kupljene na kredit osamdesetih. Nisam znala tko je Dostojevski, samo sam načula da je to ruski klasik kojeg čitaju odrasli i ozbiljni ljudi. Odmah me obuzela čežnja da i ja tako sjedim, s vrelim čajem pokraj sebe i čitam knjigu. Da se napokon pretvorim u ozbiljnu, pametnu osobu i pobjegnem od one uplašene četrnaestogodišnje čiji su se slobodni dani svodili na skidanje muzike i animea s Limewirea i igranje solitera. Odšetala sam do police i odabrala knjigu s najljepšim naslovom  – Bijele noći.

To je jednostavna ljubavna priča o usamljenom mladiću bez prijatelja koji slučajno upozna djevojku s kojom se nalazi gotovo svake (bijele) noći. Tu sam prvi put vidjela opis usamljenosti s kojim sam se mogla poistovjetiti, usamljenost sasvim prosječne, tihe osobe. A kako nisam još razumjela razliku između pripovjedača i autora, zaključila sam da autor opisuje svoju samoću. Laknulo mi je, jer nisam bila jedina.

Dostojevski je, dakle, bio taj koji mi je pokazao put u knjige. Zahvaljujući njemu sam našla komadić sreće u čitanju i maštanju. Ali nisam imala ono što mi je najviše trebalo. Nije bilo ljudi s kojima sam se mogla povezati i dijeliti svoju tinejdžersku uživljenost u knjige. Zato sam sam sve to samo upijala i komentirala sama sa sobom.

Devetnaest godina kasnije, slučajno pronalazim ljude za koje sam čak pomislila da su jednako nestvarni kao ti književni likovi. Nalazim ih, ni manje, ni više nego na Instagramu i Twitteru (namjerno ne želim napisati ono slovo). Vode profile s tisućama pratitelja^[1] sa svih strana svijeta i kroz memove se povezuju ne samo s drugim poklonicima djela Dostojevskog već i književnosti općenito.

Univerzalni jezik interneta

U razgovoru za The New York Times 2022. godine jedan od članova uredništva[2] stranice Memes.com procijenio je da će za pet godina ili manje gotovo svaka vijest i značajan događaj biti memeiziran, da će postati neizostavni dio javnog diskursa. To se i dogodilo, ali znatno brže nego što je predviđao. Na kraju 2024. godine gotovo svaki aspekt ljudskog postojanja je postao meme: od mačaka, politike, pop-kulture, fizike, ekonomije, biznisa, Cilliana Murphyja do književnosti. Memovi se koriste kao komunikacijsko sredstvo, a čak su i svjetske korporacije shvatile da mogu inkorporirati memove u svoju marketinšku strategiju i tako bezbolnije doći do novih pratitelja i kupaca. Ovi komadići vizualnog sadržaja su očito postali univerzalni i neslužbeni jezik interneta.

No, to nije nikakva slučajnost. Već po svojoj (široj) definiciji, meme implicira univerzalnost. Prema Merriam-Webster rječniku meme je “...idea, behavior, style, or usage that spreads from person to person within a culture.”^[2] U užem značenju, koje je ujedno i danas najčešće korišteno, meme je kratki, vizualni i humoristični sadržaj koji se dijeli po internetu. Da bi meme bio vrijedan širenja, pogotovo munjevito brzo, mora biti zajednički velikom broju ljudi. Upravo su najpopularniji i najviralniji memovi oni koji precizno (i naravno s humorom) istaknu određeni univerzalni element ljudskog ponašanja ili razmišljanja. Osim toga, memovi su format sadržaja koji tako savršeno simbolizira fragmentiranost i ubrzanost života na internetu. Oni su najčešće humoristične fotografije/slike male veličine ili video klipovi kratka trajanja koje možemo konzumirati jedan za drugim, u ogromnim količinama i u samo nekoliko sekundi.

Meme koji ne izaziva instantnu emocionalnu (smijeh ili samo-prepoznavanje) i fizičku reakciju (dijeljenje mema s drugima), koji treba odgonetnuti ili razmišljati o njemu, ili je neuspješan ili je znak da smo zašli u tuđu nišu te ga zato i ne možemo razumjeti. Analizirajući legendarni The Distracted Boyfriend meme u videu "How Memes Capture Our Attention”, youtuber Thomas Flight kao bitan element njegove uspješnosti navodi upravo univerzalnost i simbolički potencijal: "It taps into the past experiences of the collective and as it spreads becomes a part of the collective symbolism for those experiences." U slučaju ovakvih memova, fotografija i osnovna poruka ostaje ista, ali se tekst mijenja i svaka izmjena širi njegov interpretacijski potencijal. Isti meme se može iskoristiti za svakodnevne teme, politiku, povijest.

Ali ono najzanimljivije kod memova jest njihova radikalna demokratičnost. Doslovno svatko može generirati meme i plasirati ga online. Osim toga, praktički nitko nema autorsko pravo na njega, odnosno nije vlasnik (osim u slučaju kada meme postane npr. autorski strip – poput online stripova Sarah Andersen). Štoviše, što se meme više dijeli i imitira, uspješniji je. Neki su korisnici društvene mreže Tumblr to čak nazvali meme komunizmom. Meme generatori dostupni su svakome (uglavnom su besplatni), a korisnici mogu sami dodavati fotografije, GIF-ove ili videa i od njih raditi vlastite memove. Također, za razliku od autorskih djela, u fokusu mema nije autor, već poruka ili subjekt (subjekti su često ljudi koji ponekad nisu ni svjesni da su postali meme). Zbog fokusa na poruku je, primjerice, meme postao i sasvim legitimno sredstvo online komunikacije. Primjerice, kroz memove održavam kontakt s nekim prijateljima koje ne vidim često, a učestalost memova u mom inboxu signalizira nedostupnost/dostupnost prijatelja.

Banaliziraju li memovi književnost

Ako sve može biti meme, zašto ne i književnost?

U vremenima kada se gotovo svi mediji i šira javnost žale kako ljudi i mladi više ne čitaju i vrte glavom na porazne statistike, internetska kultura ne samo da spaja postojeće fanove književnosti kroz zajednice poput BookToka ili Bookstagrama već otvara vrata književnim novajlijama. Tu memovi igraju veoma bitnu ulogu. Naime, kroz njih se književna djela, njihovi autori i ideje re-interpretiraju na pristupačan i neočekivano svjež način. Ta svježina se najviše očituje u tome što interpretiraju književnost, pogotovo svjetske klasike, kroz prizmu generacijski specifičnih iskustava.

Primjerice, profesorica književnosti u srednjoj školi vjerojatno bi objasnila Raskoljnikova iz romana Zločin i kazna kao nusprodukt ondašnjeg ruskog društva koji je prešao granicu moralnih konvencija. Isto tako, u svojoj interpretaciji bi vjerojatno ostala fokusirana na njegov filozofski aspekt, ostajući u okvirima tradicionalnih tumačenja. Memovi, s druge strane, u interpretaciju unose osobno, tj. ističu one aspekte književnih likova, djela i autora koji odražavaju naša osobna, svakodnevna iskustva. Pa tako interpretiraju Raskoljnikova kao nezaposlenog, depresivnog i anksioznog twinka koji bed-rota u svom sobičku, bez ijednog prijatelja. U takvoj interpretaciji Raskoljnikov postaje sasvim relatable lik, pogotovo za Generaciju Z, koju muče slični problemi s mentalnim zdravljem.

Ovo korisnicima predstavlja ne samo dio routine opuštanja već zasigurno i utjehu da nisu jedini koji se bore sa životom, ne samo u stvarnosti, već i u fikciji. Kao što je rekao James Baldwin u intervjuu za magazin Life, kad je opisivao kako je on otkrio književnost: “You read something which you thought only happened to you, and you discover that it happened 100 years ago to Dostoyevsky. This is a very great liberation for the suffering, struggling person, who always thinks that he is alone. This is why art is important.” I drugi likovi iz knjiga, te njihovi autori (Kafka^[3], E.A.Poe, Jane Austen, Virginia Woolf, Sylvia Plath) se zbog svoje ranjivosti i univerzalnosti kroz memove pretvaraju u arhetipove nove generacije.

Elizabeth Bennet je pick me djevojka

Izvor: https://www.instagram.com/p/C9kOjHApx7j/

Izvor: https://dailykafka.tumblr.com/post/745498404898193408/rip-kafka-you-would-have-loved-the-vicious-cycle

Ova nanovo otkrivena univerzalnost književnosti kroz memove signalizira, kako sam već spomenula, i novi ulaz u nju za mlade čitatelje. Stari ulazi su ili istrošeni ili zapečaćeni. Primjerice, ako ih roditelji, rodbina i prijatelji ne potiču na čitanje, prvi susret s knjigama imaju tek u školskom sustavu. Nakon dobno prilagođenih knjiga u nižim razredima osnovne, djecu i mlade često šokiraju knjige neprilagođene njihovom uzrastu – pisane arhaičnim jezikom, gustim stilom i kompleksnom radnjom. Takav način izlaganja književnosti^[4] u kombinaciji s nedovoljnom posvećenošću i nedostatkom vremena nekih nastavnika u mnogo djece izaziva doživotnu odbojnost prema knjigama.

S druge strane, kad se opna hermetičnosti i ekskluzivnosti napokon probije i započne otvaranje prema široj i novoj publici, neizostavno se postavlja pitanje banaliziranja. (Klasičnu) književnost inače prati status nečeg što je rezervirano za "pametne", "štrebere" ili "talentirane" čitatelje i spisatelje, stoga je nekima izvan pameti da se nešto tako uzvišeno spušta na razinu internetskog mema. Ključna karakteristika književnosti je upravo njena slojevitost i široki raspon tumačenja, a meme donekle lišava književnost toga jer može sabiti skoro cijelo književno djelo ili neki njegov segment u jednu rečenicu, fotku ili ilustraciju. Naravno, većina će memova naprosto morati svesti djelo na neke najupečatljivije trenutke ili univerzalno prepoznatljive aspekte, ali to ne znači nužno namjerno oskvrnjivanje uzvišene kompleksnosti klasične književnosti, već njeno pojednostavljenje u svrhu izazivanja smijeha i povezanosti.

Izvor: https://imgur.com/gallery/basically-moby-m0wtEAn#/t/moby_dick.

Međutim, treba uzeti u obzir da za izradu efektnog mema treba talenta i vještine. Da bi se uopće napravio meme koji može na humorističan, a opet logičan način sabiti ovako efektno i humoristično poantu književnog djela ili lika, potrebno je dobro poznavati djelo i kontekst u kojem je nastajalo, kao i suvremenu pop kulturu (što većinu književnih memova čini popularnima). Osim toga, kreatori se na razne kreativne načine igraju s vizualima i asocijacijama, izvlače ne-tako-poznate detalje iz književnih djela ili postavljaju subjekte memova u naoko neočekivane odnose (npr. meme s Kafkom i Isabellom Baxter iz filma Poor Things ili meme s Kafkom i Weekndom). Ovime dodatno naglašavaju koliko se klasici mogu iznova tumačiti i praktički dokazivati zbog čega i jesu klasici – svoje univerzalnosti.

Treba svakako istaknuti da ovakva vrsta, da tako kažem, naivne banalizacije nije ništa naspram onoj s lošim namjerama. Općenito govoreći, s obzirom na njihov potencijalno viralni utjecaj, memovi kao virusi mogu veoma lako i namjerno raširiti pogrešne informacije, pogotovo u cilju političke manipulacije. Kako kaže profesor računalnih znanosti Nick Flann sa Sveučilišta u Utahu: “[oni] nisu samo zabavni, već mogu promijeniti ponašanje, a možda čak i neke aspekte društva.” Ovo se ne odnosi samo na politiku, već i na svakodnevni život. Društvene mreže su pune profila i stranica koje primjerice tematiziraju mentalno zdravlje, ali ako se korisnici educiraju o mentalnom zdravlju ili nose s njime isključivo kroz gledanje i čitanje relatable memova, to im može nanijeti više štete nego koristi. Ne samo što će biti izloženi samo jednom aspektu ionako kompleksnog mentalnog zdravlja i tako ga banalizirati, već će dobivati pogrešne informacije i možda donositi po sebe štetne odluke. Memovi možda jesu vrsta utjehe i nošenja s problemima, ali nikako nisu zamjena za terapiju ili edukaciju o mentalnom zdravlju. Naime, kreator mema može prenijeti pogrešnu informaciju ili kroz meme projicirati vlastite predrasude i stereotipe o mentalnom stanju, ali i dalje od toga: o manjinama, ranjivim skupinama društva itd. A pojedincima s lošim namjerama je lako sakriti se iza anonimnosti koju memovi pružaju i tako činiti štetu. Na primatelju mema je da prepozna je li riječ o nečemu potencijalno negativnom.

Nešto od ovih zamjerki se može primijeniti i na književnost. I kroz književne memove se potencijalno također mogu namjerno ili nenamjerno širiti štetni stereotipi ili predrasude o određenim društvenim skupinama (iako moram priznati da to još nisam vidjela) jer, kao što sam već spomenula, poruku mema određuje sam kreator. Isto tako, kako uspješnost mema ovisi i o njegovoj prijemčivosti velikom broju ljudi, teško je očekivati, bez obzira na dobre igre riječima, suptilnost i kompleksnost. Nastavno na to, a uže vezano za književnost, ponavljat će se ili isti memovi ili memovi koji forsiraju samo jedan aspekt nekog književnog djela, to jest obrazaca i tema za koje su kreatori sigurni da će doprinijeti što većem šeranju. Memovi koji, primjerice, stalno tematiziraju samo npr. mračne momente iz Kafkinih djela ili njegove biografije, postaju dosadni i hrane već postojeće stereotipe o Kafki kao stopostotnom mračnjaku.

S obzirom na to da su predrasude o književnosti, posebno među mladima, itekako stvarne: npr. književnost je sinonim za uštogljenost, luzerstvo, hermetičnost, gubljenje vremena; memovi upravo svojim naoko “banalnim” karaktestikama, tj. pojednostavljivanjem – fokusom na humor i osobno – razbijaju te predrasude i tako mladima olakšavaju ulaz u ovaj čudesni i ludi svijet. Naravno, teško je tvrditi da će nakon konzumiranja memova svi oni pohrliti u knjižnice, knjižare ili na književne događaje, ili postati aktivni i vjerni čitatelji. Ali i da barem malo umanje svoje predrasude o knjigama i čitanju kroz ovakav sadržaj, velika je stvar.

Svakako, dok god ljudi, a pogotovo mladi, kroz književni sadržaj, pa tako i memove, pronalaze utjehu u svom životu, povezuju se s drugim obožavateljima književnosti (ponekad se sva ozarim kad vidim zanimljive rasprave ili uvide u komentarima), to je još jedna mala pobjeda za naše društvo koje sve više nagriza samoća, manjak kritičkog mišljenja, pa i manjak ljudskosti. Usamljena četrnaestogodišnjakinja s početka ovog teksta bi bila oduševljena da vidi kako na TikToku i Instagramu puno mladih čita i širi svoje oduševljenje Bijelim noćima, o čemu je upravo nedavno pisao britanski Guardian. Znam da i danas ima mladih sličnih ondašnjoj meni (nedavno sam upoznala jednu tinejdžericu ljubiteljicu Dostojevskog i klasika) koji će možda baš kroz memove (još više) zavoljeti knjige, pronaći nove prijatelje ili knjige za čitanje i tako zadržati ljudskost.

Osim kroz povezivanje s drugima, naša ljudskost se manifestira u humoru koji je neizostavan sastojak memova, ali i dobre književnosti. Izražavanje svoje osobnosti i kreativnosti humorom je ključno danas kad sadržaj postaje sve više generičan i ne-ljudski zahvaljujući AI-ju. A humor je nešto najljudskije što nam ostaje u budućnosti.

Kao Gregor Samsa, književnost kroz memove prelazi iz jednog oblika života u drugi. Ali ipak vjerujem da, za razliku od jadnog Gregora, neće na kraju završiti u smeću.

[1] https://www.instagram.com/dostoevsky_is_immortal/; https://www.instagram.com/dostoevskyordoesntshe/; https://www.instagram.com/tarawinequeenwrites/ 

[2] Tvorac ovog pojma, kao i meme teorije, je britanski popularni znanstvenik i evolucijski biolog Richard Dawkins. Tezu o memovima je iznio u knjizi The Selfish Gene (1978).

[3] Korisnici na netu imaju posebnu vezu s Kafkom – dijele se relatable isječci iz njegovog dnevnika, kroz memove se pozivaju na vezu između depresije i kapitalizma, tiktokerice objavljuju Kafka fancamove s blještavim filterima i efektima, prodaju se tote torbe s “I woke up like this” memovima Gregora Samse, itd.. 

[4] Da ne govorim o činjenici da se lektire u srednjoj uglavnom čitaju kronološki – od antike do suvremenog doba.