Page arrow

'Književnost bi mogla mijenjati svijet kad bi se čitala kao upozorenje.'

Large fotka novo 1

Autor fotografije: Igor Ivančić.

Četvrtak
28.12.2023.

Kako smo na samom izmaku još jedne književne godine, razmišljam o knjigama koje su je i obilježile. U tu kategoriju svakako upada antiratni roman Listanje kupusa Igora Beleša koji je u kratkom vremenu privukao pozornost stručne publike, medija, kao i čitatelja i čitateljica diljem regije. O njemu se govori kao o romanu koji će potrajati, odnosno, gotovo paralelno s njegovom objavom pojavilo se prilično unisono mišljenje – i djeca i odrasli morali bi ga pročitati. Osim što sam odmah poželjela dohvatiti roman s police, nakon njegova čitanja obratila sam se autoru s nizom pitanja, od toga kako se snalazi u mnogobrojnim reakcijama, preko odabira teme i mladog pripovjedača do posezanja za autobiografskim elementima u fikciji.

Igor Beleš živi i radi u Rijeci, kratke priče objavljivane su mu u časopisima Zarez i Fantom slobode, na internetskim portalima Kritična masa, Čitaj me i XXZ Magazin. Dvostruki je finalist nagrade Prozak, jedan je od pokretača i urednika književnog magazina Književnost uživo. Član je neformalne književne skupine Ri-Lit i jedan od scenarista društvene igre Arcadia Tenebra. Kratka priča 33 adaptirana je u radiodramu koja je bila eksponat na izložbi slika. Iza njega je i objavljeni roman Svitanje na zapadu.

Kao što sam spomenula, kritika je odlično reagirala na Listanje kupusa, dobio je nagradu „Fran Galović“ i posebno lijepo priznanje „Krunoslav Sukić“ za knjigu godine koju dodjeljuje osječki Centar za mir, nenasilje i ljudska prava. I publika ga je dočekala raširenih ruku, a malo tko kod nas može se pohvaliti i prilično visokim ocjenama i pozitivnim komentarima na Goodreadsu. Na pitanje je li očekivao ovakve reakcije netom prije objave romana, Beleš komentira sljedeće:

„Pa nisam, zaista. Nadao sam se da će knjiga doći do nešto šire publike, ali ne ovoliko. Svakodnevno se javljaju čitatelji preko društvenih mreža i pišu mi kako su doživjeli Kupus. Iznenađen sam, ali mi puno to znači. Svakako mi znači da je roman nagradila struka, to je onda dvostruko priznanje da sam napravio nešto dobro. Dok je rukopis bio u začetku, razmišljao sam previše o svemu: je li tema dobra, nije li već previše govora i pisanja o ratu; ako se uhvatim teme, hoću li znati/moći prenijeti na papir ono što vežem uz svoja sjećanja; kad se jednom sve to raspline unutar korica knjige, hoću li moći podnijeti kritiku, makar bila konstruktivna? Sve se oko knjige jako brzo počelo dešavati nakon što je izašla iz tiska, sad više ne stignem razmišljati.“

Radi se o romanu u kojemu An družina, Zoran, Goran, Bojan i Dragan, kasnije im se priključi i Nikolina, suočena s misterijom praznih stolica, ulazi u pustolovinu koja će ih odvesti dalje od školskih klupa, a bliže istini koja će njihove živote promijeniti zauvijek. Zašto su njihovi prijatelji iz razreda preko noći počeli nestajati u Borovu naselju? Budući da pripovijedanje počinje u proljeće 1991. godine, vrijeme kada je više nego inače bilo važno čiji si, jasno nam je što će uslijediti.

Što se tiče početnog impulsa za pisanje, ideja je neko vrijeme bila prisutna, da bi se potom proširila u koncept i plan koji je počeo zadobivati konkretnije obrise. „Ideja se dugo kuhala u glavi, onda sam napravio koncept u kojem sam htio posložiti pristup temi, perspektivu, htio sam definirati glas koji će pričati priču, protagoniste i antagoniste, stvoriti kostur radnje pa onda ispunjavati prostor. Bio je tu puno pokušaja i pogrešaka, nisam bio siguran kako će neke stvari funkcionirati dok ih nisam napisao pa ih izbrisao. Uobičajeno“, govori Beleš.  

Potraga za pričom rezultirala je romanom u kojemu članovi družine na temelju različitosti pronalaze sličnosti koje ih vežu („U toj dobi nismo bili u stanju izvagati težinu svojih nadimaka: debeli, klempavi, cvikeraš i kepec.“, str. 25). Rado provode vrijeme skupa, voze bicikle, istražuju naselje, čitaju stripove, posebice Martija i Dilana, gledaju filmove, slušaju Plavi orkestar, Crvenu jabuku i REM, premotavaju kazete pomoću olovaka, koriste striprekorder i komuniciraju preko voki-tokija. Pritom je dinamika grupe vrlo zanimljiva jer se ponegdje prepiru, skrivaju tajne jedni od drugih, a svoje nacionalnosti postaju svjesni tek posredstvom roditelja koji nastupaju s brojnim zabranama i upozorenjima, pri čemu traže načine kako ostati zajedno u svom paralelnom svijetu.

To je ono što donosi vrijednost ovom romanu – ispripovijedan je u prvom licu jednine iz perspektive Zorana, zrelijeg dječaka koji je svjestan svijeta oko sebe. Tako roman za mlade istovremeno funkcionira i kao roman za odrasle. O odluci za pisanje iz perspektive jedanaestogodišnjeg dječaka i njegovom doživljaju svijeta, autor kaže sljedeće:

„Kad sam s majkom i bratom napustio Borovo naselje, imao sam 13 godina. 11 je dovoljno blizu da mogu pisati o onome što znam i što sam kao dijete prošao, a dovoljno daleko da napravim osobni odmak od likova i kažem da su to neki izmišljeni ljudi. Iz te perspektive mogu se kroz prste progledati i pokoje moje osobne naivnosti u tumačenjima svijeta koje sam možda i ja kao pisac unio u roman. Mislim tu na neka osobna poimanja koja su možda naivna, da se ljude dijeli na dobre i loše, ne na Hrvate, Srbe, ove-one.“

U tom „nerazumijevanju“ svijeta odraslih kriju se i neke posebno dirljive scene: po uzoru na američke filmove koji su im bili poznati, družina je napravila plakate s crvenim riječima NESTAO, vode vlastitu istragu i rade spisak nestale djece. Perspektiva djeteta i njihov doživljaj svijeta sa sobom donosi naivnost, kako i autor spominje, čak i pojednostavljeni pogled na stvari, ali koji u sebi sadrži posebnu draž i podsjeća nas na sve ono što smo po putu prema odraslosti izgubili. U jednom trenutku Zoran će reći, uslijed noćnih pucnjava: „Nisam sanjao ružne snove jer sam u ružnom snu spavao.“ (str. 225). Unatoč strašnim događanjima, pokušaji družine da ostane na okupu neminovno mame osmijeh na lice, a s borovskom petorkom povezuju se različite generacije čitatelja i čitateljica.

„Roman rezonira s različitim generacijama, idejno, ali više znači generacijama koje su devedesete doživjele neposredno. One čitaju roman o Domovinskom ratu. Mlađe generacije čitaju roman o ratu, i mogu se poistovjetiti s njime u mjeri kojoj im empatija dopušta. Tema je univerzalna, ali doživljaj sigurno drugačiji. Prije dosta godina napisao sam nekoliko kratkih priča koje su se osvrnule na neke stvarne događaje iz ratnog perioda, i ljudima su se svidjele, predlagali su da napišem još, ali ja nisam htio ili nisam bio spreman. Bilo je jako emocionalno iscrpljujuće prisjećati se svega, na način da se može iskoristiti za knjigu, ali bilo je važno da bude autentično. Javilo mi se puno čitatelja koji dijele slična iskustva rata kao i ja, njih je knjiga zasigurno najviše pogodila“, govori Beleš.

Tako se uspješno, vješto i dosljedno vode dionice između dva svijeta, svijeta djece i svijeta odraslih. U svijetu odraslih osjeti se vrenje nemira i nervoze, kao i nesnalaženje u danonoćno promjenjivim okolnostima, on se postavlja kao svojevrsni antagonist u priči. Pritom se događa isprekidana i nepotpuna komunikacija puna šumova – roditelji ne govore djeci ništa, ignoriraju njihova pitanja, što u njima izaziva samo dodatnu zbunjenost i motivaciju za samostalno pronalaženje odgovora („Ponovno sam legao na krevet nastojeći probaviti ovo što sam sve čuo. Hrvati, Srbi, četnici, ustaše… pa mi se nismo podijelili zato što smo se mrzili, nego smo se podijelili da bismo se mrzili.“, str. 140).

U romanu se upoznajemo i s kompleksnom dinamikom unutar disfunkcionalnih obitelji, nasiljem i pomiješanim članovima obitelji u kakvoj živi naš pripovjedač. Kako situacija u romanu eksalira, nisu više prazne samo školske klupe, nego i naselje, nedostaje hrane u trgovini, noćne pucnjave i detonacije sve su učestalije, strah i neizvjesnost sve opipljiviji, a djeca utočište pronalaze jedni u drugima, ali i u liku pokojeg dobroćudnog odraslog, poput Draganove bake.

Postupno se akcijama družine pridružuje Nikolina u koju se Zoran zaljubljuje, pa kada već u njegovoj kući nema ljubavi, ne možemo ne navijati za tu prvu romantičnu ljubav u kojoj se pripremaju plejliste i uzbuđeno iščekuju telefonski pozivi. O liku djevojčice Nikoline i koju ulogu ona igra u romanu, autor izjavljuje: „Nikolina je sasvim slučajno tu, da budem iskren. Lik Nikoline unio je dosta pomutnje u družinu, ali ju je i ojačao, što je bilo lijepo. Pomislio sam da imam i taj ljubavni aspekt u romanu, zašto ne. Opet, zaljubljivanje jedanaestogodišnjaka je nevino, iskreno, neiskvareno. Time sam, mislim, dodatno naglasio tu ljepotu dječjeg shvaćanja svega što mi odrasli možemo uništiti.“

Pisanje ovog romana zahtijevalo je povratak u djetinjstvo i privremeni boravak u sjećanju, pa sam upitala autora kako komentira autofikciju i kako razmišlja o autobiografskom u književnosti:

„Kad sam u početku bio odlučio da želim pisati, bio sam strašno protiv toga. Mislio sam da je umjetnost u tome da se potpuno izbriše autora iz teksta. Dugo sam se držao tog principa, ali sam onda shvatio da su tek tekstovi u kojima sam ubacio više svojih iskustava, sjećanja, razmišljanja imali pažnju čitatelja pa sam se polako otvarao prema mogućnostima pisanja o onome što znam iz prve ruke. Stvar je autentičnosti, potpuna fikcija bavi se nagađanjima i pretpostavkama. Autofikcija omogućuje da kombiniramo elemente stvarnih sjećanja s kojima se osjećamo dovoljno komotno da ih izdeformiramo u fikciji.“ 

Kako se radi o dječjoj perspektivi, ovaj roman je uspoređivan s Hotelom Zagorje Ivane Bodrožić, a tijekom godine objavljen je i roman Tvornica Hrvata Nebojše Lujanovića koji također pristupa ovoj temi iz spomenutog rakursa. Budući da su, čini mi se, mnogi dijelili moj stav prije čitanja, a to je zar zaista još jedan roman o ratu, moje iduće pitanje odnosilo se na autorovu odluku oko pozicioniranja spram ove teme.  

 „Bilo je jasno da ću u romanu zadržati osoban stav. Naravno da sam cijeli život bio ogorčen ratom, ratnim posljedicama, na vlastiti i tuđe živote, ali za to nisam krivio ljude koji su djelovali prema nekom naputku koji je dolazio iz redova državnih vođa i politike, niti ljude koji su mislili da mogu obraniti svoje domove. Ne-ljudima se ne želim baviti – niti s jedne niti druge strane, a bilo ih je. Protagonisti Kupusa su neki prototip ljudi koji su bili oštećeni ratom, za koje želim da dobiju pažnju – najmanje krivi za išta, a najgore prošli“, govori Beleš.

U epilogu koji zaokružuje i produbljuje priču, s nizom tragičnih i nesretnih sudbina nakon tužnog završetka priče u Borovom naselju, posebno lijepo iščitava se važnost odgovornosti, ne samo obiteljske, nego i društvene, kada saznajemo što se kasnije dogodilo s družinom, što otvara pitanje kako određeni događaji postaju dio nas i koje su posljedice ako se stvari uporno guraju pod tepih.

Elementi pustolovnog romana (posebno su uzbudljive scene plovidbe Dunavom) podsjećaju na knjige kakve sam čitala u djetinjstvu, poput Družbe Pere Kvržice ili Vlaka u snijegu Mate Lovraka. Kratka poglavlja koja daju dinamiku čitanju, aktivni likovi koji su neprestano u pokretu, brojni dijalozi i uvjerljivo ispripovijedane scena koje se brzo izmijenjuju, kao i dobro izbalansirana struktura, dobra su podloga i za ekranizaciju romana. Ne čudi kako se već priča o adaptaciji knjige za scenarij, filmski ili kazališni, a ni usporedba romana sa serijom Stranger Things autoru nije strana.

O odnosu stvarnosti i književnosti i može li književnost mijenjati svijet, Beleš zaključuje: „Neraskidiv je odnos, mislim da se većina onoga što se zapisuje već negdje i nekada dogodilo, a vjerojatno i zapisalo. Osim možda neki SF. Malo je vjerojatno da se baš mi sjetimo nečega što nitko drugi nije proživio ili sjetio. Ono što je možda novo i svježe jest, ako imamo sreće, pristup, perspektiva, vlastito promišljanje, drugačije tumačenje simbola, zbog čega djelo postaje originalno. Književnost bi mogla mijenjati svijet kad bi se čitala kao upozorenje, kao fragment istine koju trebamo osvijestiti u našoj stvarnosti. Mislim da malo tko i rijetko knjige doživljava na taj način, uključujući i mene.“

Ovo je knjiga koja potiče na razmišljanje o razumijevanju svijeta oko nas, pruža uvid u dijeljeno ljudsko iskustvo i podsjeća nas na naučene razlike. Unatoč temi rata koja natkriljuje i određuje sve, sa stranica knjige za mene su ipak uspjeli iskočiti likovi, družina čiji su članovi ravnopravno prikazani, pa i prijateljstvo i snaga zajedništva, suradnja i podrška, naglašena empatija koja izvire iz teksta. Sve one lekcije i vrijednosti koje kao da uporno zanemarujemo i odbijamo usvojiti. Iskrenost i autentičnost Listanja kupusa je ono što dopire do čitatelja i što je zadobilo njihovo povjerenje, a u godini koja je pred nama mogu samo poželjeli upravo ono što je autor istaknuo – čitajmo knjige kako bismo istinu osvijestili u našoj stvarnosti.

 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda će vas zanimati
Preporuke
Homepage louis smith jl2lgyydcno unsplash 21.02.2024.

'Unuka': Priča koja traje iz generacije u generaciju

Kroz odnos Kaspara i Sigrun, Schlink ne nudi samo današnju sliku Njemačke i nepomirljivo podijeljenog njemačkog društva – to je priča koja traje iz generacije u generaciju i daleko nadilazi granice jedne države.

Piše: F. B.

Preporuke
Homepage untitled design   2024 01 24t110954.712 27.01.2024.

'Čovjek koji je sve vidio': Reflektirajući mozaici traume

Deborah Levy u ovom romanu u jednu veliku povijesnu priču smješta priču jednog malog čovjeka koji se bori s pronalaskom vlastitog mjesta unutar svijeta,

Piše: Ana Marić

Preporuke
Homepage untitled design   2024 01 10t124544.551 10.01.2024.

'Posljednji san': Almodóvarovski Almodóvar

"Posljednji san" zbirka je pripovijesti, eseja, sjećanja, zabilježaka koje su nastajale kroz desetljeća filmskog stvaralaštva jednog od najznačajnijih europskih filmaša našeg vremena.

Piše: F. B.

U fokusu
Homepage petar andonovsk2i 31.12.2023.

'Povijest se stalno ponavlja, a mi ništa ne učimo.'

S makedonskim autorom Petrom Andonovskim razgovarali smo o njegovu romanu "Strah od barbara".

Piše: Petra Miočić Mandić

Preporuke
Homepage untitled design  24 29.12.2023.

Najbolje od pročitanog u 2023. godini!

Knjige po kojima ćemo pamtiti 2023. godinu! Budući da nema uvjeta, uputa i ograničenja, popis koji slijedi doista je najbolje od najboljega iz 2023. godine! 

Preporuke
Homepage priscilla du preez lcvwe  0vu8 unsplash 06.12.2023.

'Čestiti ubojice': Iz bajke u stvarnost

'Čestite ubojice' Schulze otvara kao bajku koja bi, čini se, kao i mnoge druge bajke, mogla završiti sretno, ali onda u istu pripušta stvarnost koja po svojoj prirodi zna biti surova i nepredvidljiva.

Piše: F. B.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu