Roman Tanje Tolić vrlo dobro pokazuje kako niz naizgled sitnih promjena može iz temelja preoblikovati jedno djetinjstvo, a time i formirati specifičnu ljudsku jedinku.
Najveći uspjeh knjige Barbi Marković nije u tome što pokazuje da se horor može pronaći u svakodnevici, nego u tome što pokazuje koliko su granice između svakodnevice i horora postale porozne.
Roman Ognjena Aksentijevića uspostavlja prostor za promišljanje o pitanju što od čovjeka ostaje kada izgubi temeljne oslonce poput prostora, pripadnosti i jezika, a preživljavanje postane jedini preostali oblik smisla.
U knjizi Dubravke Zima riječ je o pažljivo strukturiranom, ali nipošto krutom kretanju kroz različite kulturne, povijesne i društvene registre jedne naizgled samorazumljive radnje.
