'Ekspozicija tame': Povijesni roman nesvakidašnjeg očišta

Knjiga Ekspozicija tame nagrađivanoga pisca Marka Gregura jedno je od onih djela čije turobne korice odgovaraju sumornome ozračju teksta, a pomalo pompozan, hermetičan naslov odražava autorov stil pisanja: uzvišeno, pomalo krležijanski, sporo, ali opet isprepleteno dovoljno zanimljivim događajima da se održi suptilna napetost.

Čitatelj tako prati povijesnopolitička i društvena zbivanja u imaginarnome podravskom selu Viru tijekom dugoga perioda od Prvoga do Drugoga svjetskog rata. Da ne bi bio tek jedan u nizu povijesnih i ratnih romana (kojih nam zaista ne nedostaje), autor je odlučio posegnuti za nesvakidašnjim pripovjedačem – slijepim mladićem zvanim Mračnjak – koji shvaća da je „U mraku, tada, počeo jasnije i snažnije doživljavati tuđe sljepilo i prazninu.“ Mračnjak potječe iz neuglađene seoske obitelji pogođene ratnim stradanjima i obilježene siromaštvom, a od djetinjstva ga fascinira bogata trgovačka cincarska obitelj Aviro, koju gotovo svakodnevno posjećuje, čija je kuća bečka, otmjena, obrazovana i mudra (no u srži možda i malograđanska i prijetvorna).

Pojedinci iz toga visokog društva primjećuju Mračnjakove intelektualne sposobnosti i težnje, a on se trudi postati jednim od njih, u čemu važnu ulogu ima sveprisutan motiv glasovira; dobro odabrana sitnica iz građanskog života koja se usložnjava s odmicanjem priče te na kraju čitatelju razotkriva svoje dublje značenje, sastavljeno od mozaika prikupljenog tijekom čitanja.

Ovo je bez pogovora prvenstveno povijesni roman, prepun referenci na europska zbivanja 20. stoljeća (Balkanski rat, Stjepan Radić, začetci boljševizma, politički zatvori, propast Mađarske Sovjetske Republike, Sarajevski atentat, Veliki rat, vojni rokovi, okupacija Čehoslovačke, Ženski pokret, slika Amerike, Drugi svjetski rat…). Ti povijesni momenti (a ponekad i čitave stranice) služe kao polazišta radnje, okviri za umetanje filozofskih promišljanja; ne zagušuju tekst detaljima, dovoljno su općepoznati da spadaju u udžbeničko znanje i da autor ne podcjenjuje čitatelja. Ako si na trenutak dopustim izlazak iz (koliko je to moguće) objektivnih kritičarskih cipela i obuvanje udobnih čitateljskih šlapa, napomenula bih da povijesni romani nisu moj prvi izbor za uživanje u knjigama, ali kod Gregura sam naišla na izrazito dobar omjer faktografije i fikcije. Rekla bih da je tomu najviše pridonijelo pomno osmišljavanje likova za čiju se sudbinu brinemo i za nju strepimo, likova koji tjeraju na razmišljanja i koje dubinski možemo shvatiti kao marionete u ratnim okolnostima.

Drugi dodatci koji usložnjavaju razine teksta su lokalne priče, vjerovanja i legende (npr. podravska predaja koja govori o tome da se pokojniku koji umre otvorenih očiju, na oči treba staviti kovanice, kako bi mu duša našla spasenje). Osim toga, važni su i romantičarski opisi lokaliteta, pitka kajkavština, upotreba zastarjelica i arhaizama, ali i općenito perpeturiano problematiziranje jezika (pretapanje koje rezultira interdijalektičnošću) te literarizacija svakodnevice (lirski prikazi snoviđenja, metaforizacija sljepoće i (očeve) nijemosti…). Uz to, za čitkost i zanimljivost romana, važno mjesto zauzimaju živopisni dijalozi koji ubrzavaju i oživotvoruju radnju, kao i primjereni, suptilni humor (na koji se ne smiješ, ali se osmjehuješ), kao i inspirativni metaknjiževni uvidi o knjigocidima, ondašnjem mišljenju o lošem utjecaju čitanja na mlade, ali i shvaćanju umjetnosti kao utopijski istinske odrednice života „Lako je reći Staljin ili Hitler, jel' da? Ti si recimo za… – Čekao je da nastavim. Slegnuo sam ramenima, iako bih prije rekao Staljin. Ako ništa, čuo sam da se u Njemačkoj spaljuju knjige mojih omiljenih pisaca Stefana Zweiga i Josepha Rotha. – Ali da nekoga baš moraš odabrati, evo, sad, moraš reći ili ti zauvijek odvore oca. – Pomislio sam kako bi bilo lijepo da se može odabrati Zweiga ili Rotha, da svijet jest takav da se bira između njih dvojice.“

Ono što je zanimljivo jest Mračnjakov način sagledavanja stvarnosti. Očekivano bi bilo da lik slijepca primarno pripovijeda svoj unutarnji svijet, no s obzirom na dinamiku vremena u kojemu se nalazi, Mračnjak zapravo postaje objektivnim, relevantnim svjedokom, slijepim promatračem zamračivanja istina; apsurdnosti i licemjernosti ratova.

I ostali su likovi očuđeni nekom svojom osobinom: Treza Krčina ima proročanske moći, doktor Šubert je veterinar sklon ezoteriji i antropozofiji, tu je i suseljanin koji ima nadimak Pišta Dva Gemišta, špijun nadimka Jeka, ali i jedan ratni zločinac kojega nitko nije bio svjestan u svojoj okolini. Potpuna je enigma Bela žena – mistični entitet „s rupcem na glavi i bez lica“ koji se pojavljuje u predskazanjima velikih nevolja – koja ostaje podložna otvorenoj interpretciji.

Osim Mračnjaka i Avirovih, najpomnije je razrađen lik Piskreca – političkog podobnika koji se „Sa svakim seljakom intimizirao pomoću nekoliko loših viceva i seksualnih opaski“. Piskrec ima pakleni plan kojim Mračnjaka na specifičan način novači i udaljava od pukih promišljanja, navodeći ga na djelovanje. On koristi Mračnjakove široke interese i specifičan pogled na svijet, pri čemu su se mene osobito dojmile epizoda o tome kako su Hitler i Wittgenstein – na koga se često poziva – u isto vrijeme išli u istu školu, te izjednačavanje uzvišenoga i prizemnog svijeta, što je primjerice vidljivo u prepričavanju toga kako Mračnjak nejednakost nije uvidio zbog Wittgensteina ili Marxa, već zbog Pisave – obiteljske krave koja odjednom ne može davati mlijeko – zbog čega preko noći bivaju dodatno osiromašeni.

Iako je pripovijedanje uglavnom kronološko (a pred kraj knjige i dosta, možda i pretjerano ubrzano u odnosu na tempo na koji smo se naviknuli na prvih dvjestotinjak stranica), ono što ostaje pomalo nejasno jest okvir romana – nekrolog iz 1975. u kojemu se pojavljuje neobjašnjeni lik Veronike, čija je jedina karakteristika opsjednutost klavirom. Možda je do čitateljskog zamora (jer je ipak pripovijedanje usporeno povijesnim referencama koje sam već spominjala, kao i liričnim epizodama te filozofskim promišljanjima), ali kao da je ostalo previše prostora, a premalo hvatišta za otvoreno razmišljanje i učitavanje čitateljskih interpretacija; kao da je zaokružena fabula ipak ostala malo nezaokružena.

Osim toga, Ekspoziciji tame doista se ne može puno toga prigovoriti. Sigurna sam da će čitatelju koji preferira povijesne i ratne teme ovo biti ozbiljno i emotivno štivo zanimljivoga, nesvakidašnjeg očišta (koje je – kako saznajemo iz zahvala – poduprla i na neki način ovjerila Udruga slijepih Koprivničko-križevačke županije). Gregur ovim romanom uspostavlja kontinuitet s ranijim djelima (npr. višestruko nagrađivanim romanom Vošicki), potvrđujući svoje pomno, dubinsko i stilski precizno bavljenje lokalnim povijesnim temama u širem kontekstu.

Ako zamislimo univerzum u kojemu obitavaju svi književni likovi, vjerujem da u njemu, jedan uz drugoga, sjede Tiresija i Mračnjak, zabrinuto osluškujući udaranje novih modela vojničkih čizama i dubinski ćuteći sve ovo što svijetu opet činimo.