Književni upitnik: Damir Imamović

Nakon promocije u Londonu, sarajevski glazbenik i jedan od najpoznatijih sevdah umjetnika Damir Imamović 29. rujna prvi put stiže u Kazalište Kerempuh predstaviti album The World And All That It Holds. Budući da je album nastao po motivima istoimenog novog romana Aleksandra Hemona, zanimalo nas je kako se roman povezao sa sevdahom i zašto je pritom odlučio koristiti perzijski tar. Budući da portalu redovito pažnju posvećujemo rubnim književnim praksama i eksperimentu, svim onim formama i djelima koja propituju granice i zbog kojih se književnost razvija, iskoristile smo priliku i da Damira priupitamo još ponešto o vezi glazbe i književnosti u njegovu životu.

Dolaziš u Zagreb povodom promocije albuma nastalog u suradnji s Aleksandrom Hemonom. Možeš li nam reći kako je došlo do ideje da se poveže roman sa sevdahom i kako je tekla suradnja i razvoj tog projekta?

Saša me pozvao nekad neposredno prije pandemije i predložio da uradim soundtrack za njegov novi roman. Ideja mi se svidjela pa smo počeli razmjenjivati još ideja. Ubrzo sam shvatio da želim na toj saradnji zasnovati moj novi album. Riječ je o ljubavnoj priči između dva vojnika u austrijskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu. Obojica iz Sarajeva, jedan pjeva sevdalinke, a drugi sefardske pjesme na judeo-španjolskom jeziku iz 15. stoljeća. Negdje u to doba sam i dobio poziv od američkog labela Smithsonian Folkways da novi album izdam za njih i tada smo krenuli u tu cijelu avanturu.

Koji su glavni motivi ili teme u romanu koje tvoja glazba istražuje?

Budući Osman i Pinto, dva glavna lika Hemonovog romana, jedan drugom pjevaju sevdalinke i sefardske pjesme, prirodno je bilo da se one nađu na albumu. Također, ponukan Sašinom pričom, napisao sam nekoliko novih pjesama koje su i našle svoje mjesto u njegovom romanu. Bio je to interesantan proces. Recimo, budući se radnja velikom dijela romana dešava u Centralnoj Aziji (Uzbekistan i sl.), odlučio sam da neke od pjesama sviram na instrumentu po imenu perzijski tar koji je vrlo prisutan u toj cijeloj regiji. Taj instrument umnogome je sličan bosanskom sazu uz koje su se i sevdalinke pjevale. Napravili smo tako jedan izmaštan svijet koji nastanjuje dva medija: prozni i muzički.

Znamo da si veliki ljubitelj književnosti. Na koji način integriraš književnost u vlastiti rad s obzirom na to da i sam pišeš? 

Ja ponekad pišem tekstove pjesama koje pjevam, a pišem i za druge izvođače, ne samo iz sevdalijskog svijeta nego i iz drugih žanrova. Prozu ne pišem, ali sam se upustio u pisanje kada sam pokušao predstaviti ljudima kakva je to bila historija sevdaha kao žanra (knjiga Sevdah, Vrijeme Zenica, 2016.). Sevdalinke kao dio usmene poetske tradicije vrlo su mi važne, ali je ovo, zapravo, prvi projekt u kojem ih uvezujem u ideje koje dolaze iz jednog dužeg proznog teksta, tj. cijelog romana. Pogotovo mi je bilo divno da to radim sa Hemonom koji mi je jedan od omiljenih pisaca.

U Booksi si se predstavio još 2005. na Reviji malih književnosti. Možeš li se prisjetiti tog nastupa i reći nam nešto o tvom odnosu s Farah Tahirbegović kojoj si na ovom albumu posvetio i jednu pjesmu?

Uspomenu na taj nastup čuvam na posebnom mjestu u mom srcu. Farah je svima nama koji smo je poznavali značila mnogo. Meni je dala snagu da se upustim u moju sevdalijsku avanturu i na tome sam joj beskrajno zahvalan. Pjesmu "Harmoniko", koja se nalazi na novom albumu posvetio sam njoj. Svirala je harmoniku, pjevala u bendu Dertum, a harmonikaš sa kojom sam pjesmu snimio je čuveni Mustafa Šantić, koji je bio upravo najdraži Farahin harmonikaš. To je u stvari jedina pjesma na albumu koja nema direktne veze sa Sašinom knjigom, ali ima sa mojim emotivnim odnosom prema njegovom radu. Sjećam se da smo ga Farah i ja čitali još od njegovih prvih kratkih priča koje su objavljene u Sarajevu puno prije nego je postao svjetska zvijezda.

Godinama se baviš proučavanjem sevdaha ne samo u glazbenom nego i u drugim aspektima. Napisao si knjigu o tome, a pišeš i pjesme. Jesi li ikad razmišljao o proučavanju sevdaha iz književne perspektive i jesi li ikad imao na umu pisati književnost?  

Iskreno, ne. Volim čitati, ali se ne smatram piscem. Čak, ovo što pišem o sevdahu je esejistika i, dijelom, historiografija sevdaha pa čak i naučna beletristika za kojom postoji potreba koju ispunjavam jer dolazim iz tradicije o kojoj postoji puno tlapnje, a premalo "novih čitanja". Ali, da budem potpuno iskren, nemam nikakvih ambicija kao pisac. Dosta mi je jedna karijera :)

Postoji li još neki pisac ili spisateljica čiji rad vidiš kao inspiraciju za budući glazbeni projekt?

Prošle godine sam producirao spoken word album sarajevskog pjesnika Ahmeda Burića ("Sin pustinje", Dallas Records, 2022.). Taj album smo čak već izvodili i uživo. Za budućnost, nemam neke planove ni određene želje. Nešto će se već pojaviti, mada ne mora to nužno biti saradnja s nekim iz svijeta književnosti.

Što voliš čitati i što bi nam preporučio?

Pošto radim na novoj knjizi o historiji saza, u posljednje vrijeme čitam puno historiju regiona. Npr. fascinantne su knjige Tvrtka Jakovine (upravo sam završio njegovu predivnu knjigu o Budimiru Lončaru). Od proze se trudim pratiti šta rade Lejla Kalamujić, nova sarajevska poetska scena (Nikolina Todorović i dr.). Od proze trenutno ništa ne stignem pratiti, ali nadoknadiću. :)

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.