Književni upitnik: 'Poetski tren'

U današnje vrijeme, kada književnom scenom dominira proza, osobito romani, poezija često ostaje u drugom planu. Upravo tu dolazi do izražaja projekt Poetski tren, koji svojom inovativnošću uspješno približava pjesništvo suvremenoj publici. Kroz kreativne video uratke na svom YouTube kanalu, Poetski tren promiče poeziju, gradeći most između tradicionalnog književnog izraza i modernih digitalnih formata. Do sada su objavili 165 videa, okupili zajednicu od 840 pretplatnika te ostvarili više od 125.306 pregleda, što svjedoči o sve većem zanimanju za ovu jedinstvenu platformu. O ovom poduhvatu razgovarali smo s Gordanom Kovačić, utemeljiteljicom i urednicom platforme.

Recite nam nešto više o tome kako je nastao Poetski tren. Otkud ideja i koje su potrebe publike u ovom području? Koliko dugo traje?

Nastao je 2020., u lockdownu, u Noći knjige. Ideja je svanula, ali doslovce svanula jednog jutra. Čitala sam poeziju Monike Herceg, i baš me ta jedna pjesma ponijela. I dirnula. Ptičje smrti. O cikličnosti života, smrti, ponovnog rađanja... Naravno da sam i doslovce zamišljala slike ptica, sliku svakog stiha. Jer obožavam ptice, naročito male, nježne ptičice i uho mi i u mnoštvu zvukova uvijek registrira baš te male zvukove, njihove krasne cvrkute. No da se vratim na pitanje.

Sve je počelo tog jutra, tom pjesmom koju sam poželjela podijeliti s drugima. Snimila sam stihove i spojila ih s krasnom glazbom skandinavskog autora Olafura Arnaldsa. Nisam imala ideju kako da je podijelim s mnogim „zaključanim“ prijateljima jer nisam bila aktivna ni na kojoj društvenoj mreži. Moj me dragi prijatelj Robert Rudić uvjerio da nema drugog načina. „Moraš se napokon aktivirati na Fejsu“, rekao je. „Zar baš moram? ... Ajde dobro.“ A onda je predložio izradu videa, koji treba postaviti na YouTube. „Pa što sad moram i to otvorit?!“ Uglavnom, pomogao mi je izraditi taj prvi video, totalno minimalistički u svakom pogledu, i postavio na YouTube. Podijelih vezu na video s prijateljima i kolegama s posla za koje znam da dijele isti senzibilitet, ali i nekim drugim ljudima. Reakcije su bile neočekivano dobre. Oni su pak video podijelili dalje, njihovi prijatelji dalje, slali mi komentare, podrazumijevali da ću snimiti još, ili predlagali još. I tako su ptičje smrti odlepršale tko zna gdje sve.

I evo me danas, uređujem Poetski tren već petu godinu. Robert je još uvijek tu, stalni je suradnik. A u izradi videa u pravilu se koriste naručena glazba i postojeća likovna djela ili pak fotografije naših umjetnika tako da konačni rezultat nije samo čuvanje pjesništva nego i nadogradnja. Time publika dobiva više. Uz poeziju i glazbu, dobiva i virtualne likovne izložbe, odnosno fotografske. Spomenut ću umjetnike čiji se radovi mogu vidjeti u recentnim videima – Bane Milenković, Mara Bratoš, Gordana Špoljar Andrašić, Vatroslav Kuliš, Damir Facan-Grdiša… A da publike ipak ima, jer hej, ipak govorimo o pjesništvu, skroz rubnom području, dokazuje i trenutni broj pregleda koji je nedavno premašio 125.000! Iz perspektive glazbenih zvijezda, taj broj je sitniš, ali u grmičku jednog kulturnog polja nije. Potvrđuje da je mala pjesnička zajednica tu, da je žilava i živa, ali i još nešto – da projekt ima potencijal razvijati novu publiku, popularizirati pjesništvo uz zadržavanje visokih mjerila vezanih za produkcijske tehnike i umjetničku prezentaciju.

Koje vam je teme važno otvoriti?

Teme ne otvaram ja nego pjesnici. Pjesmama otvaraju sve za ljudsko biće važne teme, od ljubavnih, religioznih, egzistencijalističkih, socijalnih, do globalnih tema, ekoloških, klimatskih, tehnoloških, političkih, mentalnog zdravlja... Ja samo nastojim prenijeti što je više moguće tema, dati im glas, doslovce i svojim glasom koji stihove interpretira tako da Poetski tren, uza sve druge projekte koji se jednako trude promicati poeziju, služi kao pojačalo, kao razglas poeziji.

Koji su dugoročni ciljevi?

Budući da broj poetskih trenova kontinuiramo raste, dakle i broj predstavljenih pjesnika, ideja je da Poetski tren izraste u digitalni repozitorij suvremenog hrvatskog pjesništva s trajno otvorenim pristupom. U tom smislu i sam postaje kulturno dobro jer brine o izuzetno važnom kulturnom dobru koje čuva naš kulturni identitet. Tako Poetski tren nije samo konzervator pjesništva nego ga dograđuje. Tu mislim na oplemenjivanje vizualnim umjetnostima i glazbom, no prije svega govornom umjetnošću. U tom zvučnom, govornom sloju iskazuje se briga za naš književni jezik sa svim govornim vrednotama koje su uzorne i pokazuju svu ljepotu i zvučnost hrvatskog jezika.

Zbog toga, a i uopće, vjerujem da je Poetski tren vrijedan doprinos nastavi hrvatskog jezika i književnosti bilo da se radi o visokoškolskoj razini ili srednjoškolskoj. Možda mladi nagrađivani pjesnici koji su u katalogu, Silba Ljutak, Josip Čekolj, Vid Bešlić i drugi, jednog dana budu u sustavu lektire, tko to zna. Brojni uvršteni autori već jesu naši pjesnički velikani, npr. Tonko Maroević, Andriana Škunca, Bora Ćosić, Vesna Biga, Miroslav Kirin, Gordana Benić… A zbog činjenice da je pjesništvo predstavljeno kreativno s osloncem na multimediju, Poetski tren može biti dobar primjer i poticaj mladima u nastavi medijske kulture ili izvan nje pokazujući da i kulturno-umjetnički sadržaji mogu biti inovativni i privlačni online, da ih i sami mogu stvarati. Zabavne i trivijalne sadržaje brzo se zaboravlja, a ovo ostaje. I uvijek je „in“. Kultura je uvijek „in“.     

Kako publika reagira na njega, koliko se ljudi odazivaju na ovakve događaje? Za kojeg/ju biste pisca i/ili spisateljicu voljeli saznati da je fan?

Kao što rekoh na početku, poklonika pjesništva ima. U petoj godini, poetske je trenove, a trenutno ih je 165, pregledalo 125.000 ljudi. Svih su dobi, ponajviše iz Hrvatske i regije, njih oko 70%, a preostalih 30% iz Europe i svijeta. Znate, još je ljepše ta pjesnička videodjelca koja većina ljudi pregledava na mobitelu, vidjeti u živom prostoru, na što većem platnu. Tu tek proživite to multisenzorno iskustvo, kada iz perspektive mravca slušate stihove uz finu, specijalno skladanu glazbu baš prema tih stihovima, i još gledate divotu i snagu slika ili fotografija naših umjetnika. Nedavno sam bila u prilici to doživjeti u Kinu Edison u Karlovcu na predstavljanju Poetskog trena koje je organizirala Glazbena škola Karlovac, inače najstarija naša glazbena škola.

A ovo za fana...joj, teško je reći. Pa ja bih da su svi! Ali voljela bih da se dogodilo da mi je netko rekao kako se Danijelu Dragojeviću dopao Poetski tren. Izuzetno poštujući povučenost koju je odabrao, već se u mislima nisam osjećala ugodno pokušati doći u kontakt s njime, a htjela sam i toliko željela izraditi njegov poetski tren iz posljednje zbirke Kasno ljeto koju je objavila Fraktura. Čak i zamislila krajnje jednostavan video u bjelini. Nekim sam se kanalima čak usudila priupitati bi li takvo što ipak bilo moguće, no dobih odgovor da je to teško, da nema smisla pitati... Evo, to je odgovor na pitanje – Danijel Dragojević. No, i za nadu da bi se to moglo ostvariti, prekasno je.

Budući da su financije gotovo uvijek izazov, kako izlazite na kraj s time? Vide li i donatori potencijale projekta?

Joj, to je pitanje koje uvijek oneraspoloži čovjeka. Kultura i novac, to dvoje jednostavno ne ide. Kultura i ludost, to je pak prirodna veza. Sve sam kazala. Tkogod se bavi kulturom i umjetnošću, mora biti lud. Lud od ljubavi prema tome što radi. Drugačije ne ide. Poetski tren je cjelogodišnji program. Njegov izlog je otvoren stalno, svaki dan. Radnja radi. Mnogo je tu organizacije, govorim sada samo o produkciji jednog poetskog trena, a u godini ih je 14, dakle, mnogo je tu koordinacije, komunikacije, istraživanja, dogovora, usklađivanja, popratnih aktivnosti, medijskih aktivnosti, izlazaka iz virtualnog svijeta u kojem se glavnina programa događa...

Drago mi je da Grad Zagreb prepoznaje vrijednost programa od 2021. godine, a također i Ministarstvo kulture i medija od 2023. godine pa su temeljem Javnih poziva odobrili sredstva koja, doduše, nisu ni približna potrebnim sredstvima kojima bi se namirili svi sati, stotine i stotine sati rada na godinu, ako bi se kreativan rad svih sudionika izražavao samo pukim satima. No, zahvalni smo i na toj pomoći, Hrvatsko društvo pisaca i moja malenkost kojima se potpora odobrava, za makar simbolične honorare autorima koji izravno rade u programu. U čvrstoj smo suradnji praktički od početka.

A onako, kao u filmu, naravno da bih voljela jednog dana naići na nekog biznismena, ljubitelja poezije kojem bi se baš jako svidio Poetski tren pa bi svake godine donirao sredstva za njegovo unapređenje i širenje. Jer ideja imam, ali bez novčanih sredstava nije ih moguće ostvariti. Živimo u materijalnom svijetu. Nekad se i sama čudim da je Poetski tren još alive and kicking.

Postoje li još neki izazovi s kojima se susrećete?

Kao što rekoh – novac, lova, šuška, pare, perje, šoldi, keš, nazovite to kako hoćete. To bi omogućilo normalniji, glađi rad i razvoj projekta kakav zavređuje.

Koji su daljnji koraci i planovi za budućnost, kako planirate razvijati projekt?

Nastaviti s produkcijom videoradova, poetskih trenova. Prošle je godine redatelj Tomislav Šoban napravio kratki, eksperimentalni film na stihove slovenske pjesnikinje Anje Zag Golob, uvršten u katalog Poetskog trena. Bio je prikazan na 32. Danima hrvatskog filma. Voljela bih više takvih filmova, da se uključe redatelji. I što više izlazaka iz virtualnog prostora u stvarni na književne festivale i sajmove. I izvedbe uživo, s jazz-bandom. Ipak sam ja i jazz-pjevačica. Zaboravih reći da se poetski trenovi mogu slušati na radiju. Evo, Radio Labin ih već tri godine svake nedjelje kasno navečer emitira u svom programu u emisiji upravo tako nazvanoj – Poetski tren. Povremeno budu i na najzagrebačkijem Radiju Sljeme također nedjeljom navečer u emisiji Gospodična Muza. Emitirani su prigodno i na televiziji. Sve je to odlično. Treba nam više poezije u životu. Gdje god postoji komunikacija, gdje god postoji čovjek, tu je i poezija.

Možete li preporučiti jednu knjigu za koju smatrate da je, iz kojeg god razloga, čitateljima prošla ispod radara?

Pa čitava poezija, sve knjige poezije nekako prolaze ispod radara. Zato i postoji Poetski tren!