'Živjela sam, radila i studirala s Minotaurima u labirintu.'

Rukopis koji ludistički spaja satiru i bajku, s puno humora je rijetkost danas, kao i uvijek. A rukopis Kraljevstvo koje to nije Marije Katalinić koji je pobijedio na Natječaju za nagradu Prozak baš je takav. 

Spisateljski ste se razvijali od „zavičajnih“ priča vezanih uz mitologiju Trnjanskih Kuta do satire. Znači li to da je prvotni zavičajni poticaj presahnuo, to jest, drugačije se skutrio u novim pričama, ili se možemo nadati da će priče zbirke, kada bude zaokružena, donijeti dva ciklusa? 

Postoji univerzalno pravilo – treba krenuti od temelja. Prvo se stvori vlastiti mikrosvemir od dijelova onoga što najbolje poznajete. Zatim zakoračite izvan tog svijeta i uočite kako postoje sistemski, opći problemi u društvu o kojem pišete. 

Što se tiče same zbirke, ne mogu se pohvaliti obimom opusa, pogotovo ne „zavičajnog“. Pisanje je nastajalo kao refleks, kao odgovor na stvarnost koja se događala oko mene. O tome hoće li ili ne biti dva ciklusa, zasad nemam konkretnijeg odgovora. 

Bajka je eskapistički žanr, satira pak uronjava i reagira na zbilju. Odakle taj kentaurski spoj? 

Živjela sam, radila i studirala s Minotaurima u labirintu. To su poluopasna stvorenja koja hoće u svoje vlastite mitove uvući druge. Drugim riječima, politička elita godinama priča bajke narodu o tome kako ćemo postati nova Švicarska (Delboyu iz Mućki se barem možemo nasmijati na tvrdnju kako će sljedeće godine u ovo doba on i brat biti milijunaši), a i sami ljudi žive u bajkama, tj. jeftinim iluzijama koje su sami sebi uspjeli nametnuti. Trebalo je pronaći nit da se iščupam iz takve okoline. Društvena kritika se morala tome pridodati, ipak sam sociolog, i to društveno podcijenjen. 

Stoga, model pisanja kao takav se sam po sebi nametnuo. 

Imate li ideju kako objediniti vaše satire u smislu radnje dugog trajanja ili kakvog drugog kohezivnog elementa, naravno, ako uopće smatrate da je to potrebno? 

Budući da držim instrukcije iz milijardu predmeta, prvi odgovor koji mi se nametnuo je bio recept kemijskog diskursa. Predloženi recept glasi – kad se priče zagriju na određenu temperaturu, počinju se stapati. Naravno, pod uvjetom da su kemijski kompatibilne. Ponekad u njih treba ubaciti reagens ili ljepilo, poput europskog Kohezijskog fonda. 

Tek tada se mogu pojaviti dodatne dekoracije poput uvoda, izvoda, nadnaracije i epizodnih priča. 

Jasno je da satira kreće iz kritike, jer joj je stalo do svog predmeta, ali nasmijete li se ikada kada pišete vaše priče, i, ako da, čemu najčešće? 

Da je Oscar Wilde živ, rekao bi: „Ako želiš nešto ozbiljno prenijeti, nasmij ljude. Inače te neće poslušati.“ U ovim zadanim društvenim i ekonomskim okvirima, bilo bi potrebno bar 200 godina da se postigne jedan potpun, zaokružen život. Stoga, ne mogu se smijati. 

Marija Katalinić je rođena u Slavonskom Brodu. Živi u Zagrebu. Piše prozu. Bila je finalistica nagrada Sedmica i Kritična masa, kratke priče Gradske knjižnice Samobor i satire Gradske knjižnice Slavko Kolar u Čazmi. Iako ne piše pjesme, Gradska knjižnica u Šibeniku joj je 2021. godine dodijelila pohvalu za najbolji neobjavljeni haiku.