Booksina terasa otvorena je svakim danom (osim ponedjeljka) od 10 do 18h. / Booksa's terrace is open from 10am to 6pm.
Close
Page arrow

'Žene u književnosti nose teret diskriminacije i ideologizacije'

Large mihaela fotka zelmanovic cb web   kopija
Četvrtak
08.04.2021.

Velika Stvar (Disput, 2020), posljednji roman Mihaele Gašpar učvrstila je, prema riječima kritičara Damira Radića, njenu poziciju u kvalitativnom vrhu domaće prozne produkcije. Autorica u njemu kroči tematskih kompleksom obitelji, stazama poznatim iz njenih prethodnih djela, od kojih se posebno ističe Nemirnica.

I dok postoje mnogi romani koji su ustvari self-help, nema mnogo romana koji se bave self-helpom kao načinom života: u Velikoj Stvari, naime, otac cijelu obitelj pretvara u poslovni model koji se temelji upravo na zavaravanju drugih, ali i sebe – jer onaj koji ne vjeruje ne može ni prevariti. Na pitanje o porivu za ovim dobrodošlim izvrtanjem Gašpar odgovora kako ju je zanimalo otkud su se odjednom stvorili svi ti mudraci koji ispred nosa zveckaju ključevima života. "Mnoštvo je savjeta kako se obogatiti, biti sretan u konstanti, pronaći partnera i konačno…  a što drugo nego pronaći sebe! Vrijeme je duhovnog siromaštva pa čovjek od čovjeka stvara instant božanstvo jer je jeftinije od psihijatara i nema reda čekanja. Ipak, zastrašujuća je drskost tih gurua i sebičnost koju preporučuju kao temelj duhovnog i materijalnog blagostanja." Nastavlja tumačeći kako nam više nitko ne poručuje da budemo dobri i skromni, već da je svaka misao okrenuta isključivo prema unutra. S druge strane, tvrdi, stoje siromašni, nerealizirani i usamljeni, oni čije želje "ne vibriraju ispravno". Međutim, nitko neće pronaći sreću u banalnostima tih apostola sebičnosti, a u tom je kontekstu Velika Stvar "otpor friziranoj sreći i stiliziranom prikazu života uzgojenom u laboratoriju tih gurua".

Posebice je zanimljivo to što self-help u svom radikalnom, dakle apsolutnom obliku, mjesto nalazi u prostoru obitelji. U jednom je intervjuu izjavila kako vjeruje u obitelj kao u mjesto utjehe i mira. Napominjemo kako se to baš ne bi moglo zaključiti iz njenog opusa, a posebice ne iz Velike Stvari; kao da se čini da je obitelj najmanje zlo, model zajednice kojeg se držimo zato što još nismo pronašli neki bolji. Odgovara kako uistinu vjeruje u obitelj, no da je nipošto ne treba idealizirati. "Ne znam zašto bi obitelj bila pošteđena laži i izdaje kad se upravo najgore izdaje događaju unutar obitelji. Lakše je podnijeti izdaju prijatelja nego primjerice majčinu." Napominje kako joj se čini da je tematski poželjnije pisati o, primjerice, preljubu koji se dogodio unutar obitelji nego o majci koja napušta dijete. Idealne obitelji, dakle, nema: "Jedina idealna obitelj je ona koju možemo uramiti i objesiti na zid." Svakome tko imalo pozna opus Mihaele Gašpar jasno je koliko je duboko zagrabila u bunar porodičnih ludosti i na koji način piše svoje likove s greškom. Unatoč književnoj introspekciji, tvrdi kako čovjek nije dizajniram da se u sebe iskreno zagleda. "Ne možemo se vidjeti u punini istine i vlastite svijesti o sebi i zabludama koje smo uzgojili, a psihologija to naziva niskim samopouzdanjem i greškom u odrastanju koju treba nekako ukloniti."

Razgovor skrećemo od pojedinačnog k općem, zanimajući se za tematske izbore, za eventualno zasićenje problematikom raspadnutih obitelji krivo uparenih članova te za pripovjedni rad s etiketom vrsne poetične stilistkinje. Iako joj se trenutno čini da je na temu obitelji rekla sve što je imala, drži da nije isključeno da će se ona vratiti u nekom budućem romanu, efektno poentirajući opaskom da piše kako ne bi morala govoriti. "Ljudima se obično ne sviđa ono što govorim i način na koji govorim o tim temama, ali to vole pročitati jer umetnuto u korice ostavlja puno mjesta za otklon od istine, može se s lakoćom prozvati fikcijom. Međutim, često velim da ono o čem pišem nije fikcija već fragmentiran život. Moj. Sastavljen od slika i osjećaja koje je vrijeme razmrvilo, a ja ih pišući sastavljam po sjećanju i stvaram neke nove verzije od svega proživljenog. Neki meni bliski ljudi raduju se svakom prepoznatom detalju i reagiraju na njega kao da su pronašli neku dragocjenost iako se zapravo radi o sitnim trunkama nečega što se oljuštilo u njihovoj memoriji. Da nije, i sami bi možda pisali. Ovako im služim kao neki stari album sa slikama."

Što se tiče poetskog stila, ističe kako je on na nju prišiven i da se ne da baš lako prekrajati: "Ne držim to nekom usvojenom vještinom već načinom na koji promatram i doživljavam svijet, sva naša gibanja i jezik kojim govorimo. Pa i sama dublja misao o nečemu što nas okupira, stilski je oblikovana na jedinstven način kod svakog od nas." Napominje kako se stil možda i može plagirati, no pri tome autor riskira da postane netko sebi nepoznat, kao i to da izgubi onu istinsku potrebu za stvaranjem. "Najpošteniji je odgovor da uopće ne razumijem zašto me nazivaju vrsnom stilistkinjom jer ja samo zapisujem ono što dolazi iz mojih dubljih slojeva i to na način na kako to čujem i osjećam."

Za kraj se dotičemo teme domaće književnosti, njenog mjesta na sceni i pozicije žena u kulturi i književnosti. Na pitanje o svjesnom odmaku od centra odgovara kako se odgovarajući na to pitanje uvijek osjeća kao da joj nešto nedostaje, kao da ima neku manu pa se ta činjenica mora spomenuti s nekim naročitim oprezom. "Ne mislim da se kolege i kolegice guraju na scenu, nego da ih scena bolje prihvaća nego mene. Bolje njome upravljaju i znaju se nositi s vidljivošću. Teško je kad netko poput mene, koja imam zazor od javnosti, treba u njoj i boraviti i izgledati posve prirodno pa još misliti na šarm i neki zgodan humoristični detalj koji će se dopasti publici. To strašno umara, ali je i talent s kojim se rađa." Tome unatoč, domaća joj je književnost bliska – tvrdi da pročita većinu domaćih tekstova i da se uistinu radi o odličnim knjigama. "U zadnje dvije godine zamjećujem da je književna produkcija iznimno jaka i to je nešto čemu se moramo radovati. Pritisnuti smo krizama i u društvenom kolapsu i samo nas umjetnost može s tog dna izvući i dati nam smisao jer ona se uvijek rađa iz najdubljeg mraka i postaje lučonošom, senzibilizira čak i one koji za nju ne mare, a kasnije ostaje svjedokom proživljenog i preživljenog. Ona tumači prošlost, akumulira sadašnjost i gradi budućnost. Zato se radujem kad vidim neke proširene projekte u izdavaštvu i broj ukoričenih autora i nova imena na koricama knjiga jer znam da se iz ovog malodušja i strepnje upravo rađa nešto veliko."

O položaju žena u domaćoj književnosti odgovara konstatacijom da autorice trenutno dominiraju prozom, a naročito poezijom, te da su sve odlične, no da je javni prostor i dalje prostor mizoginih i seksističkih komentara "poput onoga da se čak četiri petine domaćih autorica ne zaslužuju baviti pisanjem, kao da žena nečime prethodno ima zaslužiti pisati. To je ružno i sramotno, kao što je sramotan izostanak reakcije na tu izjavu." Od autorica se pak očekuje da u tekstovima angažirano umeću osovinu feminističkog diskursa koji će pokretati tekst jer će se on u suprotnom proglasiti nedovoljno angažiranim i nesuvremenim. "Možemo reći da autorice na svojim leđima nose dupli teret, diskriminaciju i ideologizaciju. Drugo je pak što u izboru za roman godine imamo šest muških finalista i ni jednu ženu kojoj je pak, statistički promatrano, gotovo zagarantirana mogućnost finala na broj prijavljenih naslova. Međutim, očito je da izborna tijela nekom vrstom generacijske transmisije potiskuju autorice. Po pitanju točnijih brojeva i pariteta uopće, uputila bih na tekst Nađe Bobičić Praktični osmomartovski vodič za i kroz književne nagrade."

***

Razgovor je objavljen u suradnji s izdavačem Disput.

Možda će vas zanimati
Kritike
Homepage nadja gaspar 09.04.2018.

Prostor bez vremena

Roman 'Spori odron' nastavak je poetike Mihaele Gašpar koju čine pesimističan prikaz međuljudskih odnosa i fokus na temu obitelji.

Piše: Nađa Bobičić

Kritike
Homepage munch proljece 01.05.2017.

Osuđeni na propast

Roman 'O čajnicima i ženama' Mihaele Gašpar je zaokruženo djelo, istovremeno narativno i nenarativno.

Piše: Vladimir Arsenić

Kritike
Homepage zeljezara 09.12.2013.

KRITIKA 208: Mihaela Gašpar

'Mitohondrijska Eva' je odličan, ali i težak roman o teškoj temi.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu