Page arrow
Web banner 3 korekcijaBanner mobile 3 korekcija

'Volim pisati o ljudima koji su istodobno i dobri i loši.'

Large intervju  9
Četvrtak
17.03.2022.

S norveškom spisateljicom Marie Aubert razgovarali smo o romanu Odrasli ljudi (Naklada Ljevak, 2021., prevela Anja Majnarić). Roman je najavljen kao knjiga "o obiteljskim vezama koje su iscrpljene ljubomorama, idejama samopotvrđivanja i sramotnim osjećajima nevoljenosti", a osvojio je prestižnu nagradu „Ungdommens kritikerpris” (norveška verzija nagrade „Goncourt des lyceens”) te je nominiran za „The Booksellers’ Prize". Ovaj je roman bio poticaj da s autoricom razgovaramo o usamljenosti, feminizmu i drugačijim ženskim likovima, tipično "norveškim" aspektima romana i mnogim drugim temama.

Roman Odrasli ljudi, vaš prvi prijevod na hrvatski jezik, druga je knjiga koju ste objavili, nakon prvijenca kratkih priča Kan jeg bli med deg hjem / Can I come home with you, dakle pišete primarno prozu. Osim činjenice da piše prozu – što je još važno znati o Marie Aubert?

Da živim u Oslu, Norveška, prije sam radila kao novinarka i u odnosima s javnošću, a trenutno se bavim pisanjem na puno radno vrijeme i radim na svojoj trećoj knjizi.

Čini mi se da je (anti)junakinja ovog romana, Ida, do srži usamljena. Usamljenost pokušava zaliječiti pronalaženjem partnera, neodrživim vezama, a naposljetku i željom za djetetom, i to u zadnji tren, barem kako joj se čini. Mislite li da je usamljenost pravi simptom odraslosti? Želite li signalizirati da smo svi pomalo osamljeni, čak i kada se to na prvu ne čini tako, poput Idine sestre Marthe i njenog partnera Kristoffa?

Mislim da se većina onoga što pišem na razne načine bavi pokušajima zbližavanja s drugim ljudima i činjenicom da u tome često ne uspijevamo. Odrasli ljudi bave se sramom zbog činjenice da niste voljeni, borbom za pronalaskom partnera u ključnom trenutku života, ali i dubljim, egzistencijalnim aspektom svega toga.

Iskreno, bilo mi je teško suosjećati s Idom, ima u njoj nešto duboko nesimpatično (da ne kažem antipatično). I iako je sve dano iz njene perspektive, i određeno je suosjećanje vjerojatno poželjno, kod mene ga Ida nije izazvala, prvenstveno zbog njenog često vrlo sebičnog ponašanja, iritiranosti bez nekog jasnog povoda itd. Općenito, čini mi se da niti jedan lik u romanu nije baš lajkabilan, što je pravo osvježenje u književnosti, da možemo pisati i čitati ženske likove koji se nikome, pa ni čitateljima, ne pokušavaju dodvoriti, ne traže i ne nude opravdanje čitateljima za svoje ponašanje. Zašto su vam ovakvi likovi bili zanimljivi? Je li došlo vrijeme za neke drugačije junakinje?

I čitatelji i kritičari imaju snažne osjećaje prema Idi – ili suosjećaju s njom i u njoj prepoznaju mnogo vlastitih sukobljenih osjećaja ili su zgroženi njome. Za mene je dobar znak da je Ida složen lik koji je teško tek tako odrediti. Mislim da Ida nije loša osoba, njoj je stalo do obitelji i želi ono što većina nas želi, ali je u vrlo ranjivom periodu svog života, osjeća se usamljeno i nevoljeno, te je vlastita ljubomora i ogorčenost potpuno "skrše", do te mjere da više gotovo nema nikakvih dobrih namjera. Ne privlači me pisanje o likovima koji su potpuno dobri ljudi i samo su žrtve vlastitih okolnosti, niti me zanima pisati o psihopatima koji ne mare ni za koga drugog. Volim pisati o ljudima koji su istodobno i dobri i loši, ljudima koji su podijeljeni između toga kakvi žele biti i kako zapravo reagiraju na to kada su stjerani u kut i osjećaju se ugroženo. Mislim da se većina nas s vremena na vrijeme zatekne kako reagiramo na načine na koje nismo ponosni, pogotovo kada su u pitanju ljudi koje najviše volimo. Kada smo jako ljubomorni ili osjećamo da ćemo izgubiti nešto važno, nismo najbolja verzija sebe, ali i ružni osjećaji su dio onoga što jesmo – i da bismo se mogli nositi s njima, moramo ih iskusiti i upoznati. Od ženskih likova ne treba očekivati da budu "jaki" ili dobri samo zato što su žene, treba im dopustiti da budu jednako manjkavi i kontradiktorni, kakvi su uostalom ljudi općenito.

Ako čitateljima iz prethodnih pitanja nije bilo jasno, sva drama ovog romana potječe iz likova i njihovih vrlo različitih karaktera. Kako vam je bilo pisati ih? Često u intervjuima pitam, jer me to jako zanima, suosjećaju li pisci sa svojim likovima? Suosjećate li vi sa svojima?

Možda sam na nešto od ovoga odgovorila u prethodnom pitanju, ali izgradnja karaktera je vjerojatno najvažnija stvar koju pišući radim. Kada pišem, pokušavam ući u srž onoga što likovi snažno osjećaju, čega se srame i kako to pokušavaju sakriti, njihove osjećaje inferiornosti ili superiornosti u odnosu na druge ljude. Umjesto da jednostavno navijaju za njih ili suosjećaju s likovima, volim kada se čitatelji unesu u likove. Da nekako mogu osjetiti ono što osjećaju likovi, a da pritom u sebi viču: “Neeeee, nemoj tako, Ida!”

Zašto ste se odlučili baš za tematiziranje odnosa među sestrama?

Odnosi između braće i sestara me zanimaju jer su to za većinu nas najduže veze koje ćemo imati tijekom života, ali u isto vrijeme to nisu veze koje možemo birati. Kada se odnosi između braće i sestara pokvare, to ljude čini ranjivim jer se tako blisko poznaju. Često je tu uključen i aspekt natjecanja, čak i među braćom i sestrama koji se dobro slažu – teži se biti uspješni i posloženiji, a tu je i borba za odobravanje i ljubav roditelja. Na neki način, odnosi između braće i sestara ostaju “djetinjasti” čak i kada odrastemo jer često zapnemo u ulogama koje smo imali kao djeca.

S obzirom na temu romana i opis koji ga je pratio, prije samog čitanja zamišljala sam da će roman imati naglašenu feminističku crtu, da će dati određenu kritiku društva koja se nekako podrazumijeva uz ove teme (ženskog reproduktivnog zdravlja i prava, ženske priče i glavnih likova) i moram priznati da sam, negdje oko polovice romana, primijetila da sve to izostaje, barem na prvi pogled. Ipak, čini mi se da se roman ipak može čitati iz feminističke perspektive i određena kritika ipak postoji. Zašto ste odabrali ovaj, puno suptilniji način?

Smatram se feministicom, ali nije mi bila namjera pisati općenito o muškom ili ženskom ponašanju. Umjesto toga, mislim da se knjiga bavi teškim izborima koje i muškarci i žene moraju donijeti kao odrasli ljudi, i pitanjem jesu li to doista svjesni izbori ili ne. Međutim, mislim da je ženski lik koji je u četrdesetima te single i bez djece nešto što još uvijek odstupa od norme. Skandinavske zemlje su progresivne i moderne na mnogo načina, ali ipak homogene, a nuklearna obitelj je vrlo duboko ukorijenjena u naše društvo. Mislim da je mnogima još uvijek prilično teško ne biti dio tradicionalne obiteljske strukture, a mislim da su nam i iz te perspektive potrebne iskrene i složene priče.

U jednoj od kritika stoji da je knjiga „very Norwegian” (Borås Tidning, critics favourite), kao i u još par komentara na blogovima. Što mislite da to znači? Je li to zbog fjordova u knjizi ili se radi o nečemu drugome? Kako to pojasniti hrvatskim čitateljima?

Neke stvari u romanu su doista norveške – na primjer, Norvežani su izuzetno vezani za svoje kolibe (“the hytte”), koje često izgledaju kao dobro opremljene kuće, a ne obične brvnare. Mnogi od nas imaju kolibe uz more ili u planinama i sasvim je normalno petkom otići s posla ranije kako bi se do njih odvezli prije vikend gužve! Često su te kuće naslijeđene od roditelja ili baka i djedova pa ljudi imaju duboke osjećaje prema njima, te nerijetko dolazi do sukoba kada je riječ o tome tko će od djece naslijediti kuću, tko je potrošio više vremena i novca na nju itd. Još jedan norveški aspekt knjige je vjerojatno jednostavan i nepretenciozan stil, što mislim da dijelim s mnogim drugim skandinavskim piscima.

Roman ima otvoren kraj. Postoji li budućnost u kojoj se Marthe i Ida slažu ili ona u kojoj je Ida sretna?

Možda postoji. Htjela sam ostaviti Idu u prostoru i vremenu iz kojeg može ići u različitim smjerovima, ali gdje ona, možda po prvi put, odluči biti sama i vidjeti kako će to završiti. Sestre će još puno toga morati shvatiti između sebe, ali možda će one i njihov odnos dobiti iskreniji zaokret.

U prvom pitanju spomenula sam da ste prethodno objavili zbirku kratkih priča. Po čemu se pisanje romana razlikuje od pisanja priča? U kojim ste aspektima pustili mašti na volju? 

Kada pišete roman, imate beskrajne mogućnosti, što je i zabavno i zastrašujuće – možete uključiti koliko god ljudi želite, napisati 100 ili 800 stranica, koristiti puno digresija itd. Pisanje kratke priče ostavlja vam daleko manje izbora – imate samo nekoliko stranica za ispričati svoju priču, tako da morate izrezati sve što nije važno, morate cijelo vrijeme razmatrati služi li ovo ili ono priči ili ne. Mislim da je i oslobađajuće raditi unutar tih ograničenja.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda će vas zanimati
Pisma Pukovniku
Homepage booksa ljeto 2022 31.05.2024.

20 godina Bookse: Kratka povijest Začitavanja (2)

Uz novih 25 naslova probranih iz Začitavanja, donosimo i popis svih autora koji su čitali i pisali o knjigama u jednoj od naših najdugovječnijih rubrika.

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
Homepage booksa ljeto 2022 17.05.2024.

20 godina Bookse: Kratka povijest Začitavanja (1)

Za razliku od rubrike 'Kritike' koja je stresna i u kojoj zna biti svega, u 'Začitavanju' se već godinama trudimo pisati o knjigama koje su za svaku preporuku.

Piše: F. B.

Preporuke
Homepage untitled design   2024 05 15t123751.022 15.05.2024.

'Strogo praćeni vlakovi': Jezična vizija svijeta

Kakav je odnos knjige "Strogo praćeni vlakovi" Bohumila Hrabala i njene filmske adaptacije?

Piše: Dunja Ilić

Preporuke
Homepage e31c5e58 be83 4d9a 8b8e a7a54b0b41b3 10.05.2024.

'12 points go to...'

Zamislili smo da je Malmö epicentar, ne samo glazbene, već i književne euforije.

Piše: Anja Tomljenović

Preporuke
Homepage 34123542576 6c1ffb7866 c 02.05.2024.

'Druga zemlja': Veliki američki roman

Pojam "veliki američki roman" upotrijebio se bezbroj puta, toliko da se već izlizao od silne upotrebe, ali Baldwinova "Druga zemlja" to jest – istinski veliki američki roman autora koji točno zna što želi i mora reći, i zna kojim sredstvima to postići.

Piše: F. B.

Preporuke
Homepage nauchi da chitash  godina bisera  fejs 15.04.2024.

Opasnost nekritičkog pristupa romanu 'Godina bisera'

Na drugoj radionici u sklopu projekta „Njena priča je i tvoja priča" tema je bila roman "Godina bisera", prerano preminule češke autorice Zuzane Brabcová. Donosimo kritiku Stanislave Paunović.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu