Page arrow

'Mi smo nekom stalna kulisa.'

Large alida bremer
Srijeda
05.10.2022.

Split 1936. tvori kronotop najnovijega romana Snovi i kulise Alide Bremer u prijevodu Bojane Bajić. Autorica s ljubavlju oslikava svoj rodni grad mirisima hrane i glazbom. Gotovo usput piše i o inspektoru i protagonistu Mariju Bulatu koji radije najprije promatra sveukupnu situaciju u svome gradu, čak i kada se u grade nađe leš. Roman je karakteriziran sudbinama pojedinaca u nabijenoj atmosferi u pozadini prijeteće europske oluje koju je posigurno teško previdjeti. Povodom njezinoga gostovanja na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti, u razgovoru s autoricom smo pokušali otkriti odakle joj inspiracija za priču, povijesnu tematiku i kriminalističke elemente, ali i saznati ponešto više o njezinom pomalo nepredvidljivom skoku iz znanstvene, uredničke i prevodilačke domene u onu spisateljsku te o odnosu prema jeziku i ulozi najznačajnije kulturne posrednice u Njemačkoj gdje i živi.

Alida, posve iskreno – iznenadilo me kada sam saznala u ruke dobila tvoj roman. Znamo te kao prevoditeljicu na njemački, prevela si neke od najvažnijih suvremenih pisaca, ali te znamo i kao urednicu, esejisticu, kritičarku, znanstvenicu, organizatoricu festivala te kulturnu posrednicu između postjugoslavenskoga polja i Njemačke. Je li ti ova najnovija uloga spisateljice napokon odmor od svega navedenoga? Omogućuje li ti takav preokret u karijeri opušteniju ulogu u književnom i općenito kulturnom polju nakon svih tih silnih i raznovrsnih angažmana?

Moram se nasmijati jer i sama znam koliko je to mnogima neobično. Druga osoba, zar ne? Nakon moga prvog autobiografskog romana Olivijino nasljeđe ovo je sada baš pravi roman, po meni je skroz drugačiji. U Americi je zapravo uveden kao upmarket literary fiction, što on zapravo i jest. Tamo su se njime oduševili, dakle, očito sam pogodila njihov ukus, što je isto pomalo neobično. No, sve je započelo još kada sam pisala doktorat na temu postmodernih kriminalističkih romana. Od tada sam znala i istražila sve o toj vrsti romana, znala sam mehanizme – što i kako, a time sam odmah znala i kako bih ja to napisala. No, život piše svoje priče i vrijeme mi nije dopuštalo da se tomu posvetim zbog raznih obaveza i angažmana. Ipak je teško odvojiti pet godina za pisanje romana i pritom se odreći drugih poslova i honorara, a da ne govorim o tomu koliko se teško dokazati na stranome jeziku u stranoj zemlji, pogotovo s obzirom na to što nisam migrant i ne mogu se upisati u taj trend. Ali da, oduvijek sam željela pisati i sada kada se život posložio i kada su djeca odrasla, napokon je to i moguće. I jesam nekako malo odahnula.

Pišeš na njemačkom, ali i prevodiš autore s hrvatskoga na njemački. Upravo govoriš o tomu koliko se teško dokazati na stranome jeziku u stranoj zemlji, ali odakle onda potreba da pišeš na njemačkom? Imaš li sada već osjećaj da ti je on kao drugi materinski jezik ili čak i snažniji?

Jest, jest. No, zasigurno bi bilo drugačije da sam ostala ovdje, a pogotovo kada je u pitanju takvo zanimanje. Ponekad čak pomislim da sam možda trebala pisati na engleskom, ako sam već mijenjala jezik. No, šalim se, njemački je čudo i pruža nevjerojatne mogućnosti. Ima milijun slojeva, milijun stilskih razina, od onih rudimentarnih struktura do poetičnosti, znaš i sama kao germanistica. I tako recimo čitam Sloterdijka i znam da ne mogu pisati na tom stupnju, a u hrvatskome nikada nemam taj osjećaj – pa čak ni kod Krleže. Zapravo mi je ključan taj izazov, a to tako mi je bilo kod prevođenja. Prevođenje me sve vrijeme guralo naprijed, no sada već nekako osjećam kao da sam to lagano savladala pa moram naći nove izazove. Ipak, priznajem, poezija Marka Pogačara mi i dalje predstavlja velik izazov. On ima takvu dubinu, neopisivo je. Srećom za mene, zna njemački pa ga ponekad mogu i konzultirati oko nekih sitnica, a samo kada prevodim njegove pjesme konzultiram i treću osobu, pjesnikinju Anju Utler. I to mi je radost. Proza, više i ne toliko.

U tvome novom romanu je ova kriminalistička crta, dakle, produkt interesa nastalih još za vrijeme doktorata i isto tako svojevrstan izazov da napokon ostvariš i pokažeš sve one spomenute mehanizme koje si još tada naučila?

Jest, tako je. Ja sam u svome doktoratu iznijela tezu iza koje i danas stojim. Krimić je sam po sebi dijete ideje prosvjetiteljstva – ideje da je moguće rješenje, istina i pravda. Postmoderna ne vjeruje ni u što od navedenoga, pogotovo ne u istinu i pravdu. A kada ja smještam krimić u 1936. godinu, stvaram idealnu situaciju, naime, mogu imati istinu i ne imati pravdu, mogu se igrati s tim. To je lomljenje logično – čim imamo strogu formu, postoje i varijacije. Tako i krimić nudi nebrojeno mogućnosti za poigravanjem, a pogotovo ovi moji postmoderni krimići – kod njih ili nema kraja, ili se fabula na primjer rasprši u ljubavni roman. De facto kada pišem krimić odmah signaliziram – ovo nije istina, ovo je fikcija.

Kada smo kod te istine, kada si u razgovoru za časopis Digitur najavila roman Snovi i kulise, postavljeno ti je pitanje što s književnošću koja tematizira povijesne događaje. Izjavila si da tada činjenice moraju biti istinite i da ne smijemo nikada izmišljati, čak ni radi književnosti per se. Ne misliš da je potom tvoja Napomena i zahvala na kraju romana u kojoj ipak napominješ da se na neki način ograđuješ od – uvjetno rečeno – stvarnosti potom pomalo kontradiktorna?

Da, u tome je stvar. Prave povijesne događaje ja nikako ne mijenjam. Ali, naravno preplićem fikciju iako je vrlo malo toga izmišljeno. Naravno, ja na kraju kažem da ljudima stavljam riječi u ista. Ne mogu znati što jest ili što bi rekao Tijardović, ali znam da je stvarao filmsku glazbu i iako je ispočetka bio u Berlinu, uistinu je kasnije odlučio da neće surađivati s Hitlerovom Njemačkom. I naravno, rečenice su mu fiktivne, situacije su fiktivne. Priznajem, izjava jest zbog toga pomalo kontradiktorna, ali ja nisam povjesničarka i moram dati taj element fikcije, ali ipak stalno provjeravam činjenice, godine. Tako sam provjeravala i kretanje engleskoga kraja i proučavala je li vremenski bilo moguće da se upravo tada nađe u Splitu. To je doista bio istraživački rad.

Kada si već spomenula izdašan istraživački rad kada je riječ o povijesnome romanu s toliko mnogo referenci i detalja, što iziskuje rad na takvome romanu i kako takav proces uopće izgleda? I ono najvažnije, kako se uopće nametnula tema romana?

Prvo mi je Daniel Rafaelić pričao o filmovima koje su Nijemci ovdje snimali, a potom sam naišla i na knjigu o tome što je sve i kada i kako snimano na prostoru Dalmacije i priobalja. Ispada da smo mi stalna kulisa nekome. Nakon toga mi je drugi prijatelj nabavio dnevne novine Novo doba i čitajući njih sam shvatila da se neprestano osjećalo kao da nešto nije u redu sa svijetom – pitalo se što sada s Hitlerom, Mussolinijem, što se uopće događa. Jezik tih novina je potpuno drugačiji nego jezik danas, ali atmosfera toga vremena se doista snažno osjeti i kada se malo uroni u priču, shvati se da mi samo mislimo da smo mnogo napredniji, ali zapravo se i nije mnogo toga promijenilo, osim već spomenutoga jezika.

Nakon toga sam se odlučila detaljnije baviti temom, uzela sam sve moguće povijesne knjige u njemačkoj knjižnici o tom vremenu, o Leni Riefenstahl i o Goebbelsu i pronašla sam tada divnu knjigu o Goebbelsu Der Filmminister, naime, on je spojio film i propagandu. Posjetila sam i izložbu o tome. Zbog Leni Riefenstahl sam htjela da se i roman zove Koraljna princeza, ne zato što se tako zvao njemačko-jugoslavenski film iz 1937. godine, nego zato što je pomahnitala Leni Riefenstahl do kraja života nijekala da je fašistkinja, a tko god bi je za to optužio, ona bi mu uzvratila tužbom za klevetu, a svaki je put na sudu i pobijedila. Ona je nakon Drugoga svjetskog rata počela snimati po Africi plemena, potom je radila podvodna snimanja i zadnja su faza snimanja koralja. Njoj je podvodna kamera bila bitna na olimpijadi, naime, upravo su to bila prva podvodna snimanja pokreta u vodi ikada, a sve je to zabilježeno u njenome filmu Olympia. Meni je to ludilo bilo fenomenalno, od nacizma do koralja.

Sve to me odvuklo vrlo daleko u istraživanju, a za mnogo toga sam tek tada shvatila da je toliko toga prolazilo i pokraj nas, kao i pokraj Nijemaca i postavlja se pitanje jesmo li mogli drugačije reagirati, uopće prepoznati stvarnu opasnost. Lako je a posteriori suditi. Ali upravo činjenica da prošlo i sadašnje vrijeme nije toliko različito jest upakirano u ovome romanu, lako je prepoznati da kroz prizmu prošlosti pišem o sadašnjosti.

Radiš li na novom romanu? Možemo li ponovno očekivati povijesnu tematiku?

Sada pišem roman smješten u 1905. godinu. Protagonist je s ovih prostora, ali seli u Ameriku i bio je prijatelj Nikole Tesle. Bio je prvi liječnik koji je po uputama Nikole Tesle primjenjivao struju u medicini. Zanimljivo je da je protagonist doista postojao, u zadarskoj je gimnaziji zapalio Austrougarsku zastavu te mu je time bilo zabranjeno studiranje na ovim prostorima. U svojoj rukom pisanoj autobiografiji je kasnije zapisao da su zastavu zapalili zbog Austrijskog podržavanja Italije, a u to vrijeme su Talijanaši vladali Zadrom. 1904. godine bio je Rusko-Japanski rat, a Talijani su u to vrijeme bili na strani Japana i po Zadru pisali natpise u čast Japana, dok su Hrvati istodobno podržavali Ruse. O tome nisam ništa znala, ali sada sam nevjerojatno mnogo naučila. No, na prvu me doista šokiralo kako su 1904. godine Talijani podržavali Japan te me to zaintrigiralo. Govorimo o razdoblju prije Jugoslavije, a to mi je gotovo potpuno nepoznato.

Čini mi se kao da smo navikli razmišljati o svemu tek nakon 1918. i tim se razdobljima i najviše bavimo. Zahvaljujući stipendiji sam uspjela otići u SAD i tamo sam u mjesec i pola otkrila sve o Tesli, istražila sam njegove korake, vidjela i hotele u kojima je spavao. Kada uđem u temu, moram sve znati, sve mi se vrti oko te teme – knjige, članci, glazba, filmovi. 

Dakle, protagonist je ponovno s ovoga područja, a ti ponovno pišeš na njemačkom. Reci mi, kakav je uopće interes za te teme na njemačkom govornom području i kakva je dosadašnja recepcija tvojih romana?

Meni je uvijek iznenađujuće koliko je velik taj interes, a čak mi se možda čini i prevelik. Je li to zbog Hrvatske kao turističke atrakcije ili zbog velikog broja naših doseljenika tamo, ne znam. S druge strane, primjećujem da Nijemci, koje zapravo zanima doista sve, nekako često mijenjaju fokus s obzirom na trenutnu političku situaciju i na književnost gledaju kroz političku prizmu pa će sada svaki ukrajinski pisac biti tamo čitaniji, a na engleskom govornom području su pak teme poput rase, spola i roda aktualnije od onih političkih. I mnogi pisci s ovih područja koji su u Njemačkoj uspjeli su pisali upravo o ratu i narodnosti i tim temama.

A moj roman – on ne spada nigdje. To trenutno nije moda, ali mene doista ni ne zanima moda. Baš naprotiv, čak mi je previše te mode i ponavljanja. To više nije ta književnost koju sam ja studirala i kojom sam se ja bavila. Tako da mi je genijalno da je toliko dobro prošao kod publike, pretvara se u longseller baš zato što nije vezan uz epohu, on samo stoji u prostoru, a to je odlično za izdavača. To mu je i snaga da je izvanvremenski. Znači, možda je recept uspjeha napisati nešto neočekivano, ali to se ne može na silu. Mene je zanimao Split i ta tematika. Imam potrebu istraživati i dokazivati da se povijest ponavlja, ali nikako nemam potrebu pisati o sebi, toga sam možda i previše prevodila. No, bit će jedan roman s malo autobiografskih elemenata nakon ovoga kojega sam upravo spomenula. Radi se o ljubavnome trokutu u kojem prevoditeljica završi u ljubavnoj vezi s piscem kojega prevodi u jedan veliki europski jezik i zapravo ga i učini slavnim. Taj je roman produkt moga stalnoga promišljanja moje uloge kao prevoditeljice, o osobnim i profesionalnim odnosima između pisaca i prevoditelja o kojima sam dosad pisala samo u esejima. Možda sam previše sujetna, ali mene je doista počelo iritirati što je prevoditelj onaj drugi. Kao da nitko ne vidi kakav je to podvig, samo te usput pohvale.

Taman sam se toga i htjela dotaknuti. Mnoga djela si prevela na njemački, doista si birala one najbolje pisce, ali si zapravo i bila glavni akter u stvaranju toga protoka naše književnosti prema Njemačkoj, to nitko ne može osporiti. No, uloga prevoditelja me doista mori, naime, kada bih rekla da je zanemarena, umanjila bih situaciju. U Austriji često na naslovnicama uz ime autora originalu stoji i ime prevoditelja, što smatram posve opravdanim jer prijevodom gotovo da nastaje novo djelo. Kakav je tvoj dojam? Popravlja li se barem malo situacija? Je li u Njemačkoj drugačije nego u Hrvatskoj?

I u Njemačkoj se pojavljuju na naslovnicama i slažem se s tobom, to i jest druga knjiga. Zadnjih sam godina razgovarala s kolegama prevoditeljima i mnogi su mišljenja da je znanost o književnom prevođenju zamijenila književnu teoriju upravo zato što nitko ne čita kao književni prevoditelj. Prevoditelj djelo i valorizira, kritizira, interpretira i mora poznavati kontekst, a da ne govorim jezik. On često nekada i popravlja i nerijetko zna više od samoga pisca. Vrlo je plemenito i ponizno biti u službi nekoga, a to nažalost u književnosti nitko ne cijeni i to mi je počelo smetati. Pogotovo jer sam i sama htjela pisati, ali nisam imala mogućnosti za to. Tako da sam u jednom trenu doista rekla da više ne želim davati toliko sebe, a da se moj rad toliko malo cijeni i prepoznaje. Pozitivno je što u Njemačkoj za prevedenu književnost dodjeljuju nagradu i autoru i prevoditelju, što smatram da bi svugdje trebala biti praksa te sam tako i dobila značajne nagrade s Ivanom Sajko i Dinom Pešutom. Na kraju, to djelo u prijevodu jest i moje.

Za kraj, reci mi, kako to da nisi sama prevela svoja djela na hrvatski? To ne čine ni drugi autori, ali zanima me što misliš koji je razlog tomu.

Pa prvo, jezik se mijenja svaki dan i hrvatski se meni naočigled mijenja svaki put kada dođem. Često pomislim – pa ovo je nešto novo, ja bih to drugačije. Ali, vjerojatno je ipak poštovanje prema tom poslu jer kakogod, ja nisam prevoditeljica na hrvatski nego s hrvatskoga na njemački, a Bojana Bajić, koja je prevela roman, to jest. Za mene bi to bilo ponovno pisanje nove knjige, a možda bih tada kao autorica imala potrebu izmijeniti neke stvari i to bi otišlo u krivom smjeru. A treće, doista smatram da bi mi bilo dosadno. Volim izazove, kao što sam rekla, pritom mi roman koji znam napamet nije izazov niti mi je inspirativno prevoditi ga. Čak i kada bih odlučila prevoditi na hrvatski i kada ne bih bila nesigurna u vezi s jezikom, radije bih prevela nekog Nijemca, a ne sebe.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda će vas zanimati
Pisma Pukovniku
Homepage books 2022 02.12.2022.

Izbor iz čitateljske 2022.

Čitanje kvalitetne književnosti korisno je jer nam skreće pažnju s onih stvari koje nam skreću pažnju sa stvarnog života.

Piše: F. B.

Preporuke
Homepage 317510033 451539563724905 1798916325445479929 n 01.12.2022.

Svakodnevna jeza

Na susretu Booksa Book Cluba u studenom razgovarali smo o zbirci kratkih priča 'Što smo izgubili u vatri'.

Piše: Anja Tomljenović

Kritike
Homepage firdouss ross z4m21xw36om unsplash 29.11.2022.

Opterećujuće priče

Mada relativno velik broj priča dovodi do blagog zasićenja dramatičnim događajima i traumama iz prošlosti, 'Put koji je odabrala' Marine Kuveždić vrlo je dobra zbirka s puno literarnih, a i psiholoških bisera.

Piše: Dunja Ilić

Video
Homepage 316831591 882621313119869 6768637006267335982 n 25.11.2022.

Razgovor sa Sandrom Antolić

U Booksinom književnom programu gostovala je Sandra Antolić. Evo prilike da pogledate snimku razgovora!

Preporuke
Homepage untitled design  4 23.11.2022.

Gide o Dostojevskom

Gideov 'Dostojevski' zbirka je tekstova, predavanja u kojima prepoznajemo najčišći osjećaj poštovanja i divljenja koje jedan književnik može iskazati prema liku i djelu drugog književnika.

Piše: F. B.

Intervju
Homepage marija ott franolic foto iva perkovic 15.11.2022.

'Kvalitetni razgovori otvaraju put ka daljnjim razmišljanjima i pravoj empatiji.'

S Marijom Ott Franolić razgovarali smo o čitateljskom klubu 'Kabinet čuda', općenito o važnosti čitateljskih klubova za čitateljske navike i još ponekoj temi.

Piše: Anja Tomljenović

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu