Intervju: Petar Milat

U izdanju Multimedijalnog instituta objavljena je prva knjiga na hrvatskom jeziku velikog mađarskog pisca Lászla Krasznahorkaija. U tom povodu razgovarali smo s Petrom Milatom, programskim koordinatorom Multimedijalnog instituta.

***

Multimedijalni institut objavio je prijevod knjige Lászla Krasznahorkaija Posljednji vuk. To je značajan događaj za našu kulturu, s obzirom da je ovo prvi prijevod ovog velikog književnika u Hrvatskoj, a ni u drugim zemljama regije nije mnogo bolja situacija (osim u Srbiji gdje ga se ipak nešto prevodilo). Kako je došlo do ovog prijevoda i kako je moguće da ovaj gigant suvremene europske književnosti do sad uopće nije prevođen u Hrvatskoj?

Krasznahorkai nije ni u Srbiji dosad objavljivan, barem ne u smislu klasične, ukoričene knjige. Ovo je zapravo prvo pravo ukoričeno izdanje Krasznahorkaija na hrvatskom i srpskom jeziku. U međuvremenu, prije otprilike mjesec dana, beogradski je Plato objavio Melanholiju otpora. Krasznahorkai je na beogradskom Sajmu knjiga predstavio tu knjigu, tako da su Posljednji vuk i Melanholija otpora zapravo prva dva ukoričena izdanja ovog autora. Postoji dojam da je on vrlo prisutan, međutim taj dojam vara. No, stvari bi se uskoro trebale promijeniti, jer će OceanMore ubrzo objaviti prijevod knjige Rat i rat, a i Šareni dućan je najavio hrvatsko izdanje romana Melankolija otpora.

Osim Krasznahorkaija, Multimedijalni institut je istovremeno objavio i dva druga naslova (Mengeleova lubanja i Kore). Riječ je o relevantnim suvremenim autorima koji na prvi pogled nemaju ništa zajedničko, no u pitanju su knjige koje se sjajno oslanjaju jedna na drugu. Kakva je zapravo izdavačka strategija Multimedijalnog instituta?

Mi smo bez sumnje nešto što bi se moglo nazvati mikro-izdavačem, jer je u pitanju neprofitna udruga koja knjige objavljuje kako nam se čini da je knjiga još uvijek taj medij pomoću kojeg možemo prenijeti neke ideje i informacije različitim i raznorodnim publikama kojima se obraćamo. Konkretno, u ovom slučaju radi se o četiri knjige, od kojih su tri već izašle dok će četvrta o Béli Tarru uskoro. Meni kao izdavaču bilo je zanimljivo poigravanje ovime kao nekom vrstom uredničkog pa i kustoskog posla, a manje izdavačkim poslom u pravom smislu riječi. Ideja je bila objaviti četiri knjige koje su, kad ih se gleda u cjelini, kao neka vrsta jedinice, odnosno višedjelne slike. Možemo ih nazvati poliptihom.

Možeš li ukratko nešto reći o tim knjigama?

Knjiga kojom je sve krenulo jest Mengeleova lubanja Thomasa Keenana i Eyala Weizmana. U pitanju je isječak njihovih istraživanja o slučaju Josefa Mengelea gdje Keenan i Weizman nastoje istražiti njegov slučaj kao i cjelokupnu tehnologiju uključenu u tu priču, odnosno svojevrsni međukorak u 1980-im godinama koji stoji između epohe svjedoka (o čemu Hannah Arendt govori vezano uz Eichmanna) i 'forenzičke' epohe DNK-analize, kad u suočavanja sa zločinima neživi (dokazni) predmeti zapravo postaju jednako živi kao i uključene osobe, te shodno tome i objekti postaju akteri u prostoru pregovaranja.

Nakon te knjige odlučili smo se na objavljivanje eseja Jacquesa Rancièrea Béla Tarr, vrijeme od poslije, zapravo dosad jedine Rancièreove samostalne knjige o nekom filmašu. Ovdje on pokušava ukazati u kojoj mjeri Béla Tarr svojim mišljenjem kina, ili kinom kao mišljenjem, uvodi novu vrstu temporalnosti. To je za Rancièrea novo poimanje vremena, kao vremena iza vremena, odnosno onkraj vremena, koje nastupa nakon što historijsko vrijeme, vrijeme progresije i uzročno-posljedičnih veza dolazi do svoga kraja.

Treća knjiga, kojom smo shvatili koliko se dobro te knjige uklapaju u svojevrsnu cjelinu, jest knjiga Georgesa Didi-Hubermana Kore. Baš kao i kod Krasznahorkaija i ovo je prvi pravi, ukoričeni prijevod ovog autora, možda danas najvažnijeg francuskog filozofa slike, koji dosad uopće nije bio objavljen od Vardara pa do Triglava. Odlučili smo se prevesti njegovu malu knjigu, neku vrstu foto romana. Ona je, na određeni način, komplementarna knjizi o Mengeleu, jer se radi o putopisu gdje Didi-Huberman opisuje posjet Auschwitz-Birkenauu 2011. godine. Fotografijama i kratkim meditacijama on zapravo govori o problemu predstavljanja smrti. Osim što je komplementarna knjizi Keenana i Weizmana naslanja se teorijski i na Jacquesa Rancièrea, stoga te tri knjige tvore pravu cjelinu, triptih.

Taj, kako si ga nazvao, triptih, na kraju je savršeno nadopunila knjiga Laszla Krasznahorkaija, koji je postao svjetski poznat kao autor prema kojem je Bela Tarr snimio svoja dva znamenita filma…

To je bila zapravo sretna koincidencija. Naime, Viktorija Šantić prevela je njegovu priču Posljednji vuk i nudila je hrvatskim izdavačima koji nisu bili zainteresirani za objavljivanje, prije svega zbog toga što je riječ o tek četrdesetak kartica teksta. Intrigantno je da Jacques Rancière u svojoj knjizi zapravo Tarra smatra genijem suvremenog doba, dok Kraznahorkaija drži konvencionalnijim, nekom vrstom šopenhauerovskog nihilista. Međutim, Krasznahorkai će u Vuku literarnim sredstvima zapravo napisati jedan meta-filozofski tekst, kojim će na određeni način vratiti milo za drago filozofima. To je naša prva knjiga 'fikcije', dosad takve knjige nismo objavljivali. Da se vratim na pitanje izdavačke strategije, posve je jasno da ovdje nema nekog klasičnog izdavačkog rezona i kalkulacije, a osim toga riječ je o malenim nakladama od tristo primjeraka. No, važno nam je da su u pitanju živi autori i aktualni, novi tekstovi značajni za naše vrijeme.

Sudeći po izgledu objavljenih naslova čini se da puno polažete na izgled knjiga. Koliko vam je taj aspekt doista važan?

To nam je jako važno. Doduše, to je i razlog - mea culpa! - da su nam tekstovi na objavljivanje čekali skoro godinu, jer sam zajedno sa dizajnerom edicije, Damirom Gamulinom Gambom, htio da te knjige izgledaju jako dobro, posebno zbog činjenice da je riječ o autorima koje smatram izuzetno važnima a koji ovdje dosad nisu bili objavljeni.

Što imate u planu za skoriju budućnost?

Osim knjige Jacquesa Rancièrea Béla Tarr, vrijeme od poslije koja će uskoro biti objavljena, u planu je izdavanje još jedne knjige Didi-Hubermana, o Pasoliniju i fašizmu. Tu je i Weizmanova knjiga Najmanje od svih mogućih zala koja kritički analizira humanitarističku ideologiju.

Razgovarao Neven Svilar
Foto: net.kulturni klub MAMA (Facebook)