'Čitateljska publika ne postoji u vakuumu, čitatelji su i gledatelji, i slušatelji, i posjetitelji.'

Pojekt Besplatne elektroničke knjige u 2021. godini proslavio je 20 godina postojanja i aktivnog promicanja besplatnih e-knjiga, osiguravajući njihovu široku dostupnost, a sve to uz visoke standarde kvalitete objavljenih naslova. U tih je 20 godina djelovanja Društvo za promicanje književnosti na novim medijima [DPKM] objavilo gotovo 300 naslova, od toga više od 250 potpisuju domaći autori i autorice, što projekt čini osobito značajnim za popularizaciju domaće književnosti. BEK-ovih dvadeset godina povod je da s Krešimirom Pintarićem, pokretačem i voditeljem projekta, porazgovaramo o njihovim počecima, čitateljskim navikama u Hrvata, institucionalnoj podršci i njenom izostanku i brojnim drugim temama. Naravno, uz čestitke na prvih dvadeset i želje za još mnogo uspješnih godina!

Projekt Besplatne elektroničke knjige proslavio je velikih 20 godina. Prvo, čestitamo na prvih 20 godina i želimo puno uspjeha u narednima! Neću reći u koji sam razred išla u vrijeme pokretanja projekta, ali sasvim sigurno nisam imala računalo, a internet mi je bio nepoznanica još dobrih 5 godina. Dakle, u vremenu kada se tehnološka slika svijeta mijenja doslovno iz tjedna u tjedan, 2001. godina doista se čini dalekom. Kako je uopće došlo do ideje za pokretanjem takvoga projekta davne 2001. godine? Kako su izgledali ti počeci, koje ste knjige prve objavili i kako je reagirala čitateljska publika?

Zahvaljujem, prije svega, na dobrim željama. Ideja za projekt je dobila svoj konačni oblik još u ljeto 2000. godine, a rekao bih da su je iznjedrile okolnosti, kako one utemeljene na mentalnim sadržajima, tako i one književno-nakladničke te šire društvene. S jedne strane sam bio frustriran činjenicom da je moj tiskani prvijenac, nakon nekoliko godina pisanja i dorađivanja, u nekih 10-tak mjeseci od objavljivanja došao do out-of-print statusa – uz napomenu da ja spadam u onaj tabor koji vjeruje da književnost postoji jedino dok postoje i čitatelj i pisac, s knjigom kao posrednikom i nositeljem književnog djela, koje se ostvaruje tek činom čitanja. Na tu frustraciju se nadovezala i moja sklonost da ništa ne radim kako treba i da pri tom budem nevjerojatno uporan, odnosno, ako to gledam s više objektivnosti, epski tvrdoglav. S druge strane, osječka srednjoškolska ekipa se raspršila na više akademskih destinacija te došla na prag nepovratne disipacije i kao da su svi samo čekali da se ukaže prilika da se nekako povežemo na novi, nesrednjoškolski način, a raznoliki interesi i obrazovanje su definitivno pridonijeli dobroj startnoj poziciji: u ekipi smo imali pisca i urednika, developera i dizajnera, fotografa i glazbenika, prevoditeljice… Vjerojatno griješim, ali iz današnje perspektive mi se čini neizbježnim da svi skupa pokrenemo projekt Besplatne elektroničke knjige. Ono što mi se nikad nije činilo neizbježnim jest činjenica da će projekt preživjeti prvih 20 godina.

Vjerojatno griješim, ali iz današnje perspektive mi se čini neizbježnim da svi skupa pokrenemo projekt Besplatne elektroničke knjige. Ono što mi se nikad nije činilo neizbježnim jest činjenica da će projekt preživjeti prvih 20 godina.

Što se tiče prvih naslova: teško je privoljeti nekog da sudjeluje u nečemu što postoji samo u tvojoj glavi – misli taj netko, dakako. I djelomično je u pravu – u Hrvatskoj su tada e-knjige bile introvertirani jednorozi, a i globalno su imale više poklonika u akademskim nego u komercijalnim krugovima. Uostalom tako sam i ja došao u kontakt s e-knjigama – kao stručnom literaturom dok sam pisao diplomski te nakon toga u svakodnevnom radu u svojstvu znanstvenog novaka. Tada, a ni danas nije ništa bolje, prijevodi stručne literature su se u najboljem slučaju preklapali s ispitnom literaturom, tako da sam u svom radu na svaku pročitanu tiskanu knjigu pročitao barem četiri e-knjige. Zbog svega navedenog sam znao da početna odbojnost i nezgrapnost čitanja e-knjige znače samo to da se još nije formirala navika čitanja e-knjiga, kao i da će drugi čitatelji s vremenom stvoriti tu novu naviku, pod uvjetom da su im te e-knjige dostupne, a pogotovo ako su im besplatno dostupne.

Prethodno sam spomenula ogromne tehnološke promjene u proteklih 20 godina, ljudi su zadnjih nekoliko godina u potpunosti okrenuti internetu, društvenim medijima i svemu digitalnome, pogotovo mladi. Kako je to utjecalo na konzumaciju knjige i iskustvo čitanja? Misliš li da doista ljudi danas manje čitaju, kako se često zna generalizirati?

Nisam siguran da je količina pročitanog teksta toliko manja, koliko ne mogu zamisliti da danas mladi čitaju knjige kao što su nekad starije generacije čitale. I ne mislim to kao zamjerku mladima, nego kao zapažanje o okolnostima u kojima se danas čita. Kad se sjetim svojih dječačkih i mladalačkih godina – mogao sam danima biti izgubljen među koricama knjige, a da me nikakvi konkurentski sadržaji pri tom ne ometaju. Malo je bilo tako jednostavnih stvari kao što je povlačenje u osamu čitanja.

Danas se čini da je situacija dijametralno suprotna. Kako bilo, ljudi su oduvijek bili ovisni o pričama, jer je to način na koji sami sebi tumačimo sebe i svijet koji nas okružuje. Čak ni naš identitet nije ništa doli konfabulirani kontinuitet priče koju sebi i drugima pričamo o sebi – što je dobro jer znači da se identitet razvija, a pravac u kojem se razvija ovisi i o nama i okolnostima. Dok se to ne promijeni, dakle dok god na neki način ne nadiđemo linearnost jezika i oslanjanje na permanentno konfabuliranje, ne vidim da će naša ovisnost o pričama oslabiti, bez obzira na razvoj tehnologije. Ono što ovisi o razvoju tehnologije jest način na koji potpadamo pod tu svoju ovisnost. A taj razvoj nas doista odvlači od knjiga – sve nas dakako, ne samo mlade.

Ljudi su oduvijek bili ovisni o pričama, jer je to način na koji sami sebi tumačimo sebe i svijet koji nas okružuje. Čak ni naš identitet nije ništa doli konfabulirani kontinuitet priče koju sebi i drugima pričamo o sebi – što je dobro jer znači da se identitet razvija, a pravac u kojem se razvija ovisi i o nama i okolnostima.

Kad smo kod mladih, na Booksi smo u 2021. godini mnogo pisali i razgovarali o njihovim čitateljskim navikama i stereotipu da mladi ne čitaju, što ne stoji – mladi su zainteresirani za knjige, specifične teme i priče, a u velikoj mjeri koriste i društvene mreže za „pronalaženje” književnosti. Kao glavnu prepreku konzumaciji knjiga mladi navode upravo njihovu nedostupnost, nedostatak knjižnica (kada se radi o manjim, od gradova udaljenim mjestima), skupoću knjiga itd. U tom kontekstu BEK se čini kad idealno rješenje! S obzirom na to da možda imaš tu statistiku, možeš li nam nešto reći o vašim mladim čitateljima? 

Moram te razočarati jer se mi već godinama po tom pitanju oslanjamo na rezultate istraživanja tržišta knjiga u RH, koje se svake godine objavljuje na Noć knjige. A prema rezultatima tog istraživanja znamo da učenici i studenti predstavljaju barem polovicu hrvatskih čitatelja e-knjiga, kao i da gotovo trećina populacije koja ima pristup internetu čita e-knjige, a od njih čak tri četvrtine čita isključivo besplatne e-knjige. Šteta što se u istraživanju ne navodi koliki postotak populacije ima pristup internetu, ali ako se poslužimo podacima iz istraživanja od prije nekih pet godina u kojem se navodi da 72 posto populacije ima pristup internetu – danas ta brojka može biti samo veća – dolazimo do podatka da više od 15 posto građana RH čita isključivo besplatne e-knjige. Ja bih rekao da ta brojna skupina građana, a za koju znamo da uključuje više od polovice onih između 15 i 30 godina starosti, zaslužuje da im se omogući da što bolje zadovolje te svoje čitateljske potrebe. I da – moram se složiti da se u tom kontekstu projekt BEK čini kao idealno rješenje.

Kako knjige u elektroničkom obliku utječu na čitateljske navike i odgajanje čitateljske publike, poticanje čitanja?

Rekao bih da smo u situaciji u kojoj bi čitateljska publika, naročito ona mlađa, trebala utjecati na nakladničku industriju, prije nego da proizvodi nakladničke industrije utječu na čitateljsku publiku i to iz jednostavnog razloga što čitateljska publika ne postoji u vakuumu, ti ljudi nisu samo čitatelji – oni su i gledatelji, i slušatelji i posjetitelji… I zato mislim da čitateljska publika, opet naročito ona mlađa, očekuje da im se i u svijetu knjige ponudi nešto slično onome što imaju kada su u pitanju glazbeni ili video sadržaji – trenutna dostupnost velike količine sadržaja za razumnu mjesečnu ili godišnju naknadu. Mislim da su knjige u elektroničkom obliku prvi korak prema upravo takvoj vrsti usluge, i lokalno i globalno.

Čitateljska publika, opet naročito ona mlađa, očekuje da im se i u svijetu knjige ponudi nešto slično onome što imaju kada su u pitanju glazbeni ili video sadržaji – trenutna dostupnost velike količine sadržaja za razumnu mjesečnu ili godišnju naknadu. 

Ako se ograničimo na lokalno, mislim da je potreban sveobuhvatan i dugoročan dogovor između nakladnika i knjižnica u koji će biti uključeno i Ministarstvo kulture i medija, budući da svake godine alocira i ne tako malu sumu novca nakladnicima i knjižnicama, a po definiciji bi trebalo biti zainteresirano da se novci poreznih obveznika što bolje iskoriste u skladu s potrebama tih istih poreznih obveznika – primjerice: ako istraživanja pokazuju da drame i poeziju čita samo tri posto, a pripovijetke samo 4 posto čitateljske publike – je li isplativiji način distribucije, kako za čitatelje, tako i za autore, tiskanje knjiga koje će stajati na policama nakladničkih skladišta, knjižara i knjižnica ili za tako očigledno nekomercijalne književne rodove i vrste treba ponuditi besplatan pristup knjigama u elektroničkom obliku, i to tako da autor za ustupanje svog djela dobije naknadu, kao i da nakladnik podmiri troškove poslovanja uz neku razumnu dobit? Uz napomenu da „isplativiji“ znači istodobno i niži troškovi za porezne obveznike i veći broj čitatelja tih nekomercijalnih naslova.

Što se najviše čita na Besplatnim elektroničkim knjigama?

Nema jednostavnog odgovora na to pitanje, ali sigurno da postoje određene tendencije, koje su uvelike podudarne s onima iz komercijalnog nakladništva, dok su pak druge prilično iznenađenje i dobrodošlo osvježenje te tipične za nekomercijalno nakladništvo. Od onih podudarnih tu je svakako tendencija da su poznati autori čitaniji od manje poznatih i nepoznatih: tako će u deset najčitanijih naslova objavljenih u okviru našeg projekta biti oni koje potpisuju Ana Ahmatova, Noam Chomsky i Henry David Thoreau. Isto tako će prozni i publicistički naslovi biti čitaniji od pjesničkih, a nije neobičan niti čitateljski interes za filmološkim naslovima.

Ono što je osvježavajuće jest da je razlika između čitateljskog interesa za prozu i poeziju puno manja od one kod tiskanih knjiga: tako je dosad, primjerice, 25 proznih i 16 pjesničkih naslova skupilo više od 10.000 čitatelja. Da ste me prije projekta pitali je li uopće moguće da bilo koja pjesnička zbirka interesira više od 10.000 čitatelja, odgovorio bih bez previše premišljanja: NE. I da ne bude zabune: od tih 16 pjesničkih naslova čak 14 potpisuju suvremene hrvatske pjesnikinje i pjesnici.

Kad smo kod pjesničkih naslova: zanimljiv mi je jedan od podataka iz vaše statistike, da su"pjesničke (...) u prosjeku čitane i/ili preuzete više od 5.000 puta po pjesničkom naslovu, daleko više nego što su u prosjeku čitane tiskane pjesničke zbirke”. Možeš li nam to malo prokomentirati?

Malo je službenih i provjerljivih podataka u vezi čitanja i kupovanja knjiga u RH, osim već navedenog godišnjeg istraživanja tržišta knjiga. Ja bih rekao da mogu tvrditi kako imam solidan uvid u čitateljske navike prosječnog Zagrepčana s obzirom na to da sam radio u narodnoj knjižnici kao knjižničar-informator više od 16 godina, ali to je i dalje anegdotalna razina prikupljenih podataka i pa onda i uvida. No svejedno ću reći da se u prosječnoj zagrebačkoj narodnoj knjižnici na jedan pjesnički naslov posudi barem stotina proznih naslova, s tim da ovdje govorimo isključivo o naslovima koji nisu lektirni. I to je, da ne zaboravim naglasiti, još uvijek vrlo konzervativna procjena, ona realnija bi išla prema 200 ili 300. Objektivnije i sustavnije prikupljanje podataka, dakle ono dostupno u istraživanju tržišta knjiga, govori nam da svega 3 posto čitateljske publike čita poeziju. Podaci o prodaji pjesničkih zbirki ne postoje, ali recimo da u teškom napadu optimizma ustvrdim kako se naslovi domaćih suvremenih pjesnikinja i pjesnika u prosjeku prodaju u 50 primjeraka – to bi značilo da svaki od tih primjeraka mora čitati stotinu čitatelja kako bi se čitanost tiskanih pjesničkih zbirki izjednačio s onim na našim mrežnim stranicama, što je ipak vrlo malo vjerojatno, iako ne mogu kategorički tvrditi da je nemoguće.

Prošla godina, Godina čitanja, nije završila u najpozitivnijem tonu za BEK. Konkretno, Zaklada kultura nova program nije prepoznala kao „vrijedan” institucionalne potpore s objašnjenjem da „samo uređivanje knjiga u različitim elektroničkim formatima (...) nije samo po sebi dovoljno da bi na jasan način odgovorilo na (...) potrebe same čitalačke publike“ . Kako ovo komentiraš? 

Mogu reći da je teško ustanoviti na temelju kojih podataka Zakladino povjerenstvo donosi ovakve zaključke, pa onda i odluke o tome koji su projekti zaslužili dobiti Zakladinu financijsku potporu, a koji nisu. Zasigurno znam da spomenuto zaključivanje nije provedeno na temelju podataka prikupljenih godišnjim istraživanjem tržišta knjiga u RH, jer smo već spomenuli da je to istraživanje pokazalo da više od 15 posto građana RH čita isključivo besplatne e-knjige, dakle „potrebe čitateljske publike“ za lako dostupnim i besplatnim e-knjigama nisu upitne ili nejasne, barem ne onima koji zaključke izvode na temelju podataka prikupljenih stručnim istraživanjima na relevantnom uzorku. Isto tako smo u prijavnici naveli podatke o broju korisnika koje za naš projekt prikuplja Google Analytics, kao što i sam CMS bilježi broj preuzetih, odnosno online čitanih e-knjiga. Ni iz tih podataka nije moguće izvući već spomenuti zaključak od neprikladnosti projekta u zadovoljavanju „potreba čitateljske publike“, budući da smo u prvih 20 godina objavili gotovo 300 naslova koji su online čitani i/ili preuzeti više od 2.300.000 puta, a registrirano je i više od četiri milijuna korisnika projekta. Osim toga, u našoj prijavnici je jasno navedeno kako su suvremene hrvatske autorice i autori podjednako važni korisnici našeg projekta jer im osigurava, s jedne strane, pristup širokoj čitateljskoj publici, a s druge financijsku naknadu za tu istu dostupnost. Zakladino povjerenstvo je u potpunosti odignoriralo taj dio prijavnice, što na vrlo nedvosmislen način pokazuje koliko članovi tog povjerenstva razumiju i podupiru aktere na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni.

Općenito, mislim da autori jako dobro prepoznaju vrijednost projekta – dosad smo objavili naslove koje potpisuju njih više od 140 – pa tako onda i povjerenstva u kojima su uključeni ljudi koji su dio književne scene. Mislim da se u slučaju Zakladinog povjerenstva radi prvenstveno o tome da odluku o tome treba li biti financiran nekomercijalni književno-nakladnički projekt donose ljudi koji nemaju nikakve ili imaju tek sporadične veze s domaćom književnom scenom. Nažalost, to nije vezano samo uz prošlogodišnje povjerenstvo Zaklade „Kultura nova“ – njihova je dugogodišnja praksa da sastav povjerenstva u svojoj stručnosti ne pokriva adekvatno sva područja s kojih se projekti prijavljuju. Da stvar bude još gora, Zaklada je svojim procedurama i propisima povjerenstvo učinila nepogrješivim, budući da je prema propozicijama natječaja odluka povjerenstva konačna. I kao da nije bilo dovoljno što je „stručnost“ članova povjerenstva proglasila nepogrješivom, Zaklada „Kultura nova“ dodala je još jedan sloj zaštite od njihove odgovornosti spram udruga i umjetničkih organizacija koje svoje projekte prijavljuju na natječaj – anonimnost, kao da je htjela biti sigurna da ni na koji način neće provocirati članove povjerenstva da budu stručni, savjesni i nepristrani.

Općenito, mislim da autori jako dobro prepoznaju vrijednost projekta – dosad smo objavili naslove koje potpisuju njih više od 140 – pa tako onda i povjerenstva u kojima su uključeni ljudi koji su dio književne scene. 

Ove su rezultate prokomentirali i naše spisateljice i pisci (Ivana Bodrožić, Marko Pogačar, Marijana Radmilović, Edo Popović) ističući važnost ovog projekta i za autore, njihovu vidljivost i dopiranje do publike te u konačnosti život same knjige među čitateljima. I sam si pjesnik pa možeš li nam prokomentirati kako sam vidiš važnost ovakvih projekata za autorice i autore? Općenito, kakve su reakcije pisaca i spisateljica na ovakav medij knjige?

Budući da je Zakladino povjerenstvo u potpunosti odignoriralo činjenicu uključenosti u projekt  velikog broja naših suvremenih autorica i autora, a istraživanje tržišta knjiga ne pokriva autorsku stranu tog istog tržišta, pretpostavio sam da bi onda bilo dobro dati priliku samim autoricama i autorima da makar u jednom vrlo osobno osvrtu svjedoče o dobrobitima projekta, kad ih već ne mogu potkrijepiti stručno provedenim istraživanjem.

Ali da bude jasno: autorice i autori nisu monolitni blok – s jedne strane su oni koje bi samo basnoslovni honorari uvjerili da naš projekt ima smisla, dok su s druge strane tog kontinuuma oni koje zadovoljava sama činjenice da su njihove knjige globalno, trenutno, trajno i besplatno dostupne svakom zainteresiranom čitatelju i da im nikakav honorar nije potreban da bi sudjelovali u projektu. Očigledno, većina autorica i autora je negdje između te dvije krajnje točke kontinuuma, i to su oni koji u projektu sudjeluju i zadovoljni su honorarima i brojnošću čitatelja svojih naslova te mnogi od njih manje ili više otvoreno pokazuju interes da im cjelokupni opus bude objavljen u okviru našeg projekta.

Što misliš o još jednom novijem mediju knjige – audio knjigama?

Sve najbolje, iako nisu za mene – ja volim čitati, volim interakciju s tekstom, volim davati likovima glasove, zamišljati zvukove koje autori opisuju, usporavati na mjestima na kojima mislim da moram usporiti, ubrzati kad osjećam da trebam ubrzati, vratiti se rečenicu ili stih i pročitati ih ponovno, prepisati citat, podcrtati neku rečenicu ili stih itsl. Usto, knjiga ima jednog autora (čak i kad imaju nametljive urednike), a audio knjiga već ima dva autora i to više nije knjiga. Ali moram priznati da mi se sviđa što vidim da, primjerice, Amazonova podružnica za audio knjige Audible ili Audiobooks.com nude mogućnost pretplate pa su na raspolaganju sva dostupna izdanja koja se broje u stotinama tisuća. E to već zvuči kao 21. stoljeće, i tom smislu svakako navijam za audio knjige.

Kakvi su planovi za narednih 20 godina? 

Identični kao za prvih 20 – 'ajmo napravit nešto što nitko drugi ne radi iako se čini da bi bilo logično da bar to netko radi, pa da vidimo je li to tako s dobrim razlogom ili samo zato što se još nitko nije sjetio i odvažio to napraviti.

'Ajmo napravit nešto što nitko drugi ne radi iako se čini da bi bilo logično da bar to netko radi.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.