'Ako autori sebe shvaćaju preozbiljno, gube se gušt i zaigranost, ključni za odličnu priču.'

Luca Kozina za rukopis zbirke Važno je imati hobi dobila je Nagradu Prozak 2019., a zbirka će ovih dana napokon ugledati svjetlo dana i biti predstavljena na festivalu Prvi prozak na vrh jezika. Tim povodom s Lucom smo razgovarali o inspiraciji i motivaciji, procesu pisanja, temama u zbirci i vrlo kratkoj kratkoj priči. 

Tvoja zbirka priča naslova Važno je imati hobi, za čiji si rukopis dobila Nagradu Prozak 2019., započinje nečim što bismo lako mogli nazvati "obrnutom invokacijom". Naime, uslijed spisateljičina gubitka koncentracije, muza je ljutito tjera na posao riječima: „Piši, lijena kujo.“ Ne želim ovo proglasiti autobiografskim momentom, no ipak me zanima, s obzirom na širok dijapazon tema u zbirci, gdje i kako nalaziš inspiraciju i motivaciju i kako izgleda tvoj proces pisanja?

Inspiracija može biti praktički sve – od galeba na uličnoj lampi rano ujutro, govor tijela dvoje ljudi u kafiću, citat iz filma do odlaska u dućan ili putovanje. Primjećivanje ovakvih detalja nije samo dobro za pisanje, već i za mentalno zdravlje. Inspiracija je samo poticaj, noga u guzicu. Nastojim privesti prvu verziju što prije kraju da mi ostane dovoljno energije posvetiti se najtežem dijelu – stvaranju logične strukture, uvjerljive radnje i karakterizacije likova. Onda slijedi uređivanje i podrezivanje svega što strši u priči. 

Nastavno na prethodno pitanje, spomenula sam naslov zbirke – Važno je imati hobi – koji mi je vrlo zanimljiv i u kontekstu shvaćanja književnosti, odnosno konkretnije pisanja, kao hobija, kao nešto što se radi uz „pravi“ posao te pisci i spisateljice nerijetko priznaju da je vrlo teško živjeti isključivo od spisateljskog rada. Što takvo poimanje književnosti znači za mlade spisateljice? Je li to obeshrabrujuće?

Na prvu zvuči pesimistično jer vlada prešutni stav da je jedini legitiman način bavljenja književnošću ako se od nje živi. Ali ako razmaknemo ovaj veo, pisanje kao hobi može biti jednako dobro i ispunjavajuće kao isključivo bavljenje pisanjem. To ne znači da se autori mogu ponašati amaterski prema svom tekstu, već da ne osjećaju pritisak da moraju napisati sljedećeg Velikog Gatsbyja. 
Oba pristupa pisanju imaju svoje prednosti i mane, ali na kraju veliku ulogu u tome igraju vanjski faktori – pogotovo financije.

Za rukopis zbirke nagrađena si prošle godine Prozakom, a ove godine na festivalu Prvi prozak na vrh jezika napokon predstavljaš ukoričene priče. Što je nagrada značila za tvoj književni rad i što se u tom smislu izdogađalo u proteklih godinu dana?

Najbolju stvar koju mi je donijela ova nagrada jest to da me je motivirala da nastavim pisati, a i da to što pišem i nije tako loše. Prozak je za sobom povukao i druge zanimljive događaje: nagradu Ulaznica za poeziju i potporu Ministarstva kulture za drugu zbirku kratkih priča na kojoj trenutno radim.

Da se dotaknemo konkretnijih priča u zbirci. Osobno, vrlo su mi zanimljive priče koje tematiziraju samo pisanje, bilo proces pisanja u čiji smo jedan trenutak kao čitatelji gotovo voajerski, direktno uključeni (u priči „Zakon ulice“), bilo položaje za pisanje u priči istog naslova, bilo „važnost i veličinu“ pisaca i njihovih djela u svojevrsnim anti-hommageima književnim velikanima poput Andrića, Atwood, Kafke… Što ti je u tematiziranju pisanja toliko zanimljivo da se temi iznova vraćaš?

Pisanje je jedan od najmistificiranijih fenomena u umjetnosti. Vjerojatno je to zato što se većina pisanja odvija u glavi i ono je intimnije, pa čak i dosadnije od slikanja, fotografiranja ili sviranja instrumenta. Iskreno, radije bih promatrala Picassa kako slika nego Flauberta kako piše Madame Bovary. Osim toga, o pisanju postoje oprečne teorije. Za neke je to naporni rad jednak fizičkoj aktivnosti, a za druge je, da se opet vratimo na inspiraciju, sveto, kanaliziranje glasova likova ili izviranje podsvijesti na površinu.

Zato sam se na neki način ovim pričama rugala inspiraciji i uopće mitologizaciji autora kao višeg bića. Ako autori sebe shvaćaju preozbiljno, gube se gušt i zaigranost koji su ključni za odličnu priču.

Sve tvoje priče karakterizira jezična sažetost (da se poslužim sada već pomalo izlizanim izrazom – tu nema niti jedne suvišne riječi), uglavnom ispunjavaju stranicu-dvije, rjeđe više od toga, a često i puno manje – neke od priča broje svega nekoliko redaka, a najkraća je stala, da istaknemo, u svega jednu rečenicu od dva reda. Što te privlači formi kratke priče i što te privlači tako kratkoj kratkoj priči?

Jednom u osnovnoj školi sam pročitala rečenicu koja je išla ovako nekako: jednostavnim riječima opisati velike stvari. Shvatila sam da veličina, pun not intended, stvarno nije bitna.
Naravno, ne mogu zanemariti i utjecaj drugih autora – Franz Kafka, Daniil Haarms, Lydia Davis, J.L. Borges, Lucia Berlin, David Albahari itd. Navest ću za primjer priču Joyce Carol Oates, Widow's first year, koja sadrži samo jednu rečenicu: "I've kept myself alive." Najbolja je motivacija za pisanje kad pročitaš nešto ovako moćno.

S druge strane, možda je sklonost kratkoj formi odraz moje nesklonosti brbljanju.

Kako pomiruješ Lucu kao kratkopričašicu, pjesnikinju i kritičarku? U kakvim su one odnosima? Kako pristupaš jednoj, odnosno drugoj i trećoj formi?

Ponekad mi se čini da su ta tri dijela slijepljena, a ponekad kao da svaki dio živi u posebnom dijelu mozga. No, uglavnom ne razmišljam o tome. Gotovo odmah sam svjesna kad nešto paše u formu priče, a kad u formu pjesme. Što se tiče pisanja kritike, tu nastojim vježbati sposobnost argumentiranog izražavanja svojih stavova.

Luca Kozina (Split, 1990.) kratke priče i poeziju objavljivala je po časopisima i na internetu. Dobitnica je nagrada Prozak (2019.) i Ulaznica (2020). Piše književne kritike za portal Booksa.hr.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.