Paučina: Snuff-filmovi i dječja pornografija, Ubijanje i spolnost nije moguće zabraniti, Fetus, Abortus, Pitanje identiteta

Čuo sam, naravno, i za napete, šokantne snuff-filmove. To su oni filmovi u kojima se uz raznovrsno seksualno nasilje prikazuje pravo ubojstvo, ali još nisam vidio nijedan takav film. Rekla mi je Tina da ih je moguće nabaviti, ali da su prilično skupi, a moja novinarska plaća ne omogućuje mi čak ni to da, kada bih to i htio, kupujem takozvanu dječju pornografiju i takozvanu maloljetničku pornografiju, dvaput jeftiniju i u odnosu na krvave snuff-filmove posve bezopasnu nevinu zabavu jer se u pornografiji uglavnom nanosi užitak, a u snuff-filmovima uvijek, ali uvijek, samo bol i smrt. Važno je zvati se Marko. Vjerujem da će doći vrijeme kada će na javnoj televiziji biti otvoreni posebni kanali i za takve filmove, a na internetu specijalizirani web portali s velikim izborom tih filmova i s pratećim internetskim stranicama na kojima će popularni estradni filozofi teorijski ili esejistički obrazlagati tu suvremenu okrutnu zabavu koja podsjeća na slavna rimska vremena kada ubijanje u arenama nije pratila hipokrizija, već istinsko oduševljenje publike, i kad je publika, u rijetkim hirovitim trenucima, čak nekom jadniku, gladijatoru, mogla spasiti život dizanjem prsta. Pretpostavljam da su snuff-filmovi sljedeći korak popularne zabavne industrije. Zovem se Marko. Važno je zvati se Marko. I raditi na radiju. Možda će se čak otvoriti TV-kanali i internetski portali s programima unaprijed najavljenih pogubljenja političkih protivnika, i svih ostalih protivnika, koje ćemo moći gledati u stvarnom, realnom vremenu kao, na primjer, prijenose nogometnih utakmica i ostalih sportskih natjecanja. Koliko mogu procijeniti, sada, u ovom smućenom trenutku nedugo nakon što sam napustio Tinu i usidrio se ispred vlastite kuće kao neki stup, najveći otpor hipokriti neće pružati uvođenju javnog emitiranja snuff-filmova nego, paradoksalno, javnom emitiranju tzv. dječje pornografije, kao što su nekada pružali otpor emitiranju takozvane odrasle pornografije. Zaista, teško mi je razumjeti ovaj svijet. Zovem se Marko. Takozvana odrasla pornografija odavno je već na TV-programima pa bismo tako Tina i ja s vremena na vrijeme svrnuli na naša dva kućna pornografska TV-kanala, jedan 'mekani', a drugi 'tvrdi'; to smo sasvim ozbiljno nazivali 'zabavna sociološka istraživanja', ali bismo na sociologiju, znanost i istraživanja potpuno zaboravili dok bi nas od gledanja uzbudljivih pornografskih scena neumitno obuzimala jaka žudnja i dok bismo za vrijeme vlastitog ljubavnog čina gledali na ekranu tuđi ljubavni čin. Složili smo se da to gledanje obogaćuje naš spolni život, da ga, štoviše, i oplemenjuje. Zovem se Marko Globan i trese mi se mozak od bistrine. Ja radim na radiju i puno toga saznam o svijetu općenito pa i o svijetu spektakla. Dakle snuff-filmovi i ozbiljna dječja pornografija, a ne ona u kojoj nastupaju punoljetne djevojke, odnosno zrele žene od osamnaest i više godina čiji dječji izgled može prevariti neupućene, pojavit će se nužno, neminovno, ako ne drugačije onda svakako na brojnim alternativnim televizijama i alternativnim internetskim portalima. Zovem se Globan, Marko Globan. I radim na radiju pa znam vrlo dobro o čemu govorim. Spolnost nije moguće zabraniti ili ukinuti u bilo kojemu obliku, što je samo po sebi jasno, kao, uostalom, ni ubijanje, što je potpuno neupitno i očito jer se i ubijanje nužno, neprestano i svakodnevno zbiva od zore ljudskog vremena u nekoliko osnovnih oblika, a to su na prvom mjestu abortus, zatim samoubojstvo, rat, kriminal ili poslovno ubijanje, privatna osveta, bezrazložno ubijanje i ubijanje zbog psihičkog poremećaja, najčešće usred paranoidne psihoze. Iako je broj samoubojica sve veći, kao i broj običnih ubojstava te ubojstava u ratnim sukobima, abortus drži visoko, nedostižno, može se čak reći fantastično stabilno prvo mjesto svakodnevne aktivnosti ubijanja i ujedno je najokrutnija vrsta ubijanja na svijetu jer se ubijaju potpuno nemoćni ljudi, fetusi, dakle osobe koje se uopće ne mogu braniti. Od ove teme mozak mi se trese kao šibica i ja sam sve bistriji. Iskre ravno iz mojega mozga daju i točnu definiciju fetusa usprkos sramotnoj sporosti taksija i njegovom patološki debelom gazdi: 'Ljudski fetus je živo samosvojno biće, cjelovita osoba, individuum koji će se u potpunosti ostvariti onog trenutka kad iziđe iz majčine utrobe, dakle u trenutku svojega rođenja.' Prema ozbiljnim i preciznim statističkim podacima koje je istražila Tina prošle godine za emisiju Na rubu (što se mene tiče, to je najbolji Tinin novinarski rad dosad i vjerujem da će za njega dobiti nagradu Novinarskog društva!), daleko više ljudi pobije se legalnim i ilegalnim abortusima nego u svim ostalim mogućim akcijama ubijanja, uključujući samoubojstva i sve ratove zajedno, izuzevši iz te okrutne statistike možda samo ratne godine dva svjetska rata u dvadesetom stoljeću, 'možda' jer nemamo precizne podatke za taj period. Tina je u svojemu novinarskom prilogu naglasila i to da njezini zaključci, temeljeni na provjerenim, stručnim izvorima, nisu nipošto osuda svakodnevne prakse abortusa od početka čovječanstva do danas; oni su samo osuda hipokrizije i odvratnog licemjerstva istaknula je Tina na kraju teksta. Ključna rečenica Tinina teksta glasi: 'Ako već ubijamo ljude, priznajmo da smo ubojice i sve će biti u redu, nastavit ćemo i dalje normalno živjeti, ta ubijanje nam je u krvi!' Abortus je istinski strašan, iako je potpuno prirodan (jer da to nije, ne bi se svakodnevno zbivao u prirodi u tako ogromnim količinama!), a ne, na primjer, pornografija! Pornografija je nevina rajska oaza spolnog užitka u našem svijetu rađanja, ubijanja i smrti. Ljudi se, kako kaže Emil, kao i svi ostali zemaljski sisavci jednostavno obožavaju jebati, jebati i jebati, pa čak i u zreloj dobi, na primjer u drugoj polovici šestog desetljeća života, što on i osobno može posvjedočiti, a to, bogami, može posvjedočiti i njegova Vanda. Sasvim je jasno i nepobitno da se od pornografije ne umire, naprotiv, od nje mnogi dobro žive, ne računajući usputni dodatni užitak koji neposredni sudionici doživljavaju pri tom poslu, a od abortusa pogine godišnje otprilike 46 milijuna ljudi, dakle dnevno približno 126 tisuća ljudi, i posve je očito da nikad i ništa neće zaustaviti ubijanje žive, ali još nerođene djece. Zovem se Marko Globan i jako mi se trese mozak. Važno je zvati se Marko. Ja radim na radiju i iznimno sam dobro obaviješten, molim! Spolnost i ubijanje nije moguće zabraniti poput alkohola ili cigareta, to jest pušenja u zatvorenim javnim prostorima, jer su, očigledno, pijenje alkohola i pušenje cigareta navike koje je moguće zabraniti, od kojih je čak moguće odustati i riješiti ih se, a spolnost i ubijanje jesu osnovne ljudske potrebe, a ne navike. Osnovne ljudske potrebe, pa makar možda bile i strašne i pogubne, nije moguće iskorijeniti, a štetne navike jest, iako po mojem mišljenju ubijanje ljudi nije samo okrutno i štetno, već je postalo pomalo zaostalo i staromodno, pa čak i dosadno u odnosu na prometne nesreće i sve češće prirodne katastrofe. Ukratko, jer mi se mozak sve jače trese, pušenje u javnim prostorima već je zabranjeno u mnogim državama, a najkasnije do kraja 2020. godine bit će zabranjeno u svim državama svijeta, ali prakticiranje spolnosti i ubijanja jednostavno nije moguće zabraniti. Tko uistinu može zabraniti osnovne ljudske potrebe? Nitko! Tko je ikad igdje zabranio ubijanje? Nitko, nikad i nigdje! U mirnodopskim uvjetima ubijanje je kažnjivo, ali ne i zabranjeno kao, na primjer, parkiranje automobila na određenim mjestima ili u određeno vrijeme, a ubijanje u ratu ne samo da nije kažnjivo nego je dozvoljeno, normalno, prirodno, nužno i potrebno. Zato su, u ovom našem svijetu ubijanja, tekstovi Ženevskih konvencija iznimno humoristični, a istodobno i tužni... Važno je zvati se Marko. Ali gdje sam ono stao? Ah, da, internet! Internet, internet, čovječe! Sve to znači da se pomoću interneta opet na svojevrstan način vraćamo u Srednji vijek u kojemu, očito, suprotno mnogim tvrdnjama nekih povjesničara, i nije bilo baš tako mračno. Uopće nije bilo mračno, naprotiv! Bilo je to vrlo živo, raznim vatrama i buktinjama obasjano surovo i zanimljivo doba koje se zbivalo u najživljoj ljudskoj boji, u crvenoj boji krvi. Pitam se hoće li se i kako javna televizija suprotstaviti internetu u praćenju najtežih nesreća, ubojstava i ostalih užitaka? Hoće li se možda čak i natjecati s njime ili će se jednostavno utemeljiti nova, konkurentna internetska televizija? Doista, sve je uzbudljivije živjeti kao gledatelj na ovome svijetu.

Opekao sam prste, bacam opušak na travu koju njeguje draga Vanda. Palim novu cigaretu, ruke drhte, drhte još jače nego prije. Možda drhte jače zbog sjećanja, zbog gledanja ulice koja mi je dobro poznata, ali na trenutak i čudno nepoznata. Padaju mi najednom na pamet razne boljetice i Mladen Barsić, prijatelj iz djetinjstva koji živi u obližnjem Maksimirskom naselju. On je sad mladi perspektivni liječnik pred kojim je velika karijera, koji mi kad god se sretnemo opisuje i stare i suvremene bolesti i daje mi upute kako da se sačuvam od njih; on je čovjek za kojega se odista može reći da voli svoj posao. Malo se bojim Parkinsonove bolesti, ali ne i Alzheimerove koju u još podnošljivom obliku ima moja baka Mara, majka moje mame. U poodmakloj fazi te bolesti ionako ne znaš točno tko si, vrijeme je stalo za tebe, ne znaš koji je datum, koji je dan, povremeno uopće ne znaš ni kako se zoveš pa ti je svejedno. Čak ne znaš ni to da ti je svejedno. Savršeno. Dobro, možda malo pretjerujem, ali… Strogo rečeno, u poodmakloj fazi te bolesti ne znaš ništa. Zaista, ima trenutaka kad ne znam kako se točno zovem, a to je kad si u aktivnoj dobi i u punoj snazi življenja stvarno veliki problem. To može postati itekako ozbiljan problem ako se ti trenuci produže. Vrti mi se u glavi i moje misli su odjednom nejasne. Pušim žudno kao ljudi u zatvorima ili kao oni jadnici ispred zgrada američkih aerodroma u čijim je zatvorenim prostorima pušenje potpuno zabranjeno za vijeke vjekova... Čini mi se katkada kao da sumnjam u taj službeni identitet svoje vlastite osobe, u svoje ime i prezime. Evo, upravo sada, na primjer! Gledam ovu pločicu s imenom i prezimenom na poštanskom sandučiću pričvršćenom za ulazna vrata i najednom se s mukom prisjećam da je prezime Globan i moje prezime. Moji na radiju se šale pa kažu da ja pripadam nekoj globalnoj bandi, da je moje prezime in, da moje prezime odgovara tekućem svjetskom trendu. Bilo je trenutaka kada bih u potpuno trijeznom i sabranom stanju sam sebi naglas ponavljao: 'Zovem se Marko Globan. Moje ime je Marko. Moje prezime je Globan. To znači da se zovem Marko Globan.' To sam ponavljao kako bih bio siguran u to da sam to stvarno ja, da je to stvarno ime mojeg službenog identiteta koje je navedeno i u mojoj osobnoj iskaznici. Zbog svega toga prošle godine uveo sam pravilo da kada god razmišljam o nečemu što je za društvo ili za mene problematično, ili od velike opće važnosti, s vremena na vrijeme kažem u sebi rečenicu 'Važno je zvati se Marko.' To sam morao učiniti jer kad naporno mislim lako gubim tu vrsta identiteta, dakle ime i prezime, i padam u prostor bez jasne javne osobnosti, bez ličnosti, postajem impersonalna svijest. Katkada mi pobjegne pa tu rečenicu izgovorim naglas, ali samo kad sam kod kuće. Zadnjih gotovo sedam godina to je bilo 'kod Tine' jer stan na Marulićevu trgu nikada nisam uspio potpuno osjetiti kao svoj prostor, kao svoje mjesto. Zbog moje vlastite sigurnosti dobro je da sve ovo što danas u ovom uzburkanom stanju mislim ne zna nitko osim mene, jer iako se u sebi oduvijek zalažem za slobodno mišljenje u ovom neslobodnom svijetu, te sam stoga buntovnik, to nitko ne zna. Lijepo je biti buntovnik, pa makar i u sebi i za sebe, ali ipak nije lako imati misli koje nije dopušteno imati, one koje društvo hipokrizije osuđuje. To nije lako već i zbog toga jer su nedopuštene misli sastavljene od mnogih riječi i te riječi u nedopuštenim mislima ne mogu biti poslagane tako da baš nikoga ne uvrijede, a ja ne volim uvrijediti nikoga bez obzira zna li on to ili ne. Kako bilo da bilo, ipak je iznimno dobro to što mogu sasvim nekažnjeno razmišljati i imati one misli koje je nedopušteno imati i tako biti buntovnik. A buntovnik sam, bolje reći hrabri, mudri nonkonformist, čak i u takozvanom liberalnom, civilnom društvu, iako to nitko živ ne zna; to jest bio bih buntovnik i heretik, čak i u takozvanom liberalnom i civilnom društvu, kad bi se saznalo što stvarno i istinski misli jedan proizvođač reklama i džinglova, to jest ja, recimo o politici, religiji, osobito o religiji, spolnosti, pedofiliji, osobito o pedofiliji, ubijanju, državi, životinjama, drogama, ljubavi, biljkama, mineralima, zdravoj pameti i zdravoj prehrani. Zbog svega toga stvarno je fantastična stvar ta ljudska svijest, to jest fantastično je to što postoji svijest u koju se kukavica poput mene može sakriti pa ga javno mišljenje i vlast ne mogu zbog tog čuvenog delikta mišljenja ili političke nekorektnosti osuditi i poslati kao buntovnika, revolucionara i prijestupnika u zatvor ili u zatvorsku bolnicu ili, što je također lako moguće, u neku od mentalnih ustanova, staromodno rečeno – u ludnicu. Zbog toga sam još uvijek slobodan, a sve mogu zahvaliti, mislim, činjenici što sam još u gimnaziji naletio na onu jednostavnu misao koju je za jednog noćnog leta u kokpitu aviona naglas izgovorio Antoine de Saint Exupéry: 'Poznajem samo jednu slobodu, a to je sloboda mišljenja.' Ta njegova misao je uvijek sa mnom, nisam je mogao izbaciti iz glave čak ni onda kada sam uživao u puti voljene Tine... Da, da, sunce je jako… Odista je i dobro i ohrabrujuće i spasonosno što ipak nisam baš toliko glup, budalast i blesav pa da objavljene rezultate znanstvenih istraživanja, koje sam pročitao, kao i svoje napredne ideje te revolucionarne misli iznosim javno. I dobro je i važno je i zdravo je istinski živjeti istinu usred sveopće laži, živjeti istinu svih ljudi, živjeti sve te bogate, mnogostruke istine mnogobrojnih ljudi-identiteta usred mnogobrojnih laži, i privatnih i društvenih i poslovnih. Oh, taj divni pseudoživot u pseudosvijetu, koji mnogi neopravdano promatraju crno-bijelo ili ga takvim nazivaju! Ali ne i on, Marko! On ga promatra u mnogim bojama. Važno je zvati se Marko. Ja radim na radiju. A najbolje od svega jest to što mogu barem sam sa sobom, u svojoj svijesti, biti iskren pa bespoštedno priznati kako, zapravo, stoje stvari sa svijetom i sa mnom. A stoje slabo. Izrazito slabo. Osobito sa mnom. Skromnog sam i vrlo površnog obrazovanja, makar se s vremena na vrijeme, od prigode do prigode, tu i tamo zanimljivo izražavam pred suradnicama i suradnicima na radiju. Zbog toga mi je i žao što sam prekinuo studij; puno sam tada naučio, ali sam gotovo sve zaboravio; nije isključeno da me je već tada pomalo zahvatila Alzheimerova bolest... Možda se opet upišem da napokon završim taj fakultet… Nikada ništa nisam temeljito naučio osim pravljenja reklama i džinglova. A i u tome ponekad imam problema o čemu danas svjedoči ovaj prokleti džingl o bananama. O mnogočemu nemam pojma ili ga imam samo napola. Često me spašava, nazovimo je tako, moja inteligencija, jer brzo učim kad je potrebno, kad je panika, ali kad panika prođe još brže zaboravim sve što sam brzo naučio. Budući da ionako ne znam gotovo ništa kao potpuno izvjesno, mislim u smislu pravog znanja o nekom predmetu, ponekad sam htio barem biti siguran u to da znam svoje vlastito ime. Ja sam osjetljiv. Ja sam prosječan. Ja sam kao većina ljudi, bar mi se tako čini u ovom kristalno jasnom proljetnom danu, tako mi se bar čini. Čini mi se i to da većina ljudi boluje od Alzheimerove bolesti od najranije mladosti, samo se u mlađoj i srednjoj dobi ta opaka bolest naziva drukčijim imenima. Najnoviji slučaj našeg dopisnika, dragog kolege iz Dubrovnika, potvrđuje taj bolni zaključak. Naime, kolega ima samo trideset i jednu godinu, dakle malo je stariji od mene, a već je, čini se, potpuno senilan; to zaključujem po tome jer sam mu prije devet dana poslao mail, a još na njega nije odgovorio! Čudesna je ta njegova bolest. A još sam mu uz pozdrav napisao da mi na mail odgovori odmah, jer se radi o bitnom podatku za jednu reklamu! Ali još nije odgovorio. Punih devet dana! Nevjerojatno, ali istinito! Ta čemu onda služi munjevita internetska veza, čemu služi munjevita komunikacija koja se zbiva u sekundi ako čovjek još uvijek živi u prvobitnoj zajednici sporog ili nikakvog reagiranja?! Kad bih ovo ispričao Pjeru, glavnom uredniku, mislim da bi taj kolega iz Dubrovnika dobio trenutni otkaz. Najozbiljnije razmišljam o tome da mu u sutrašnjem upozoravajućem mailu diskretno i kolegijalno sugeriram da, ako ne želi dobiti otkaz, što prije, najbolje odmah, posjeti liječnika, možda psihijatra, možda neurologa kako bi napravio elektroencefalografsko ispitivanje mozga. Važno je zvati se Marko. Ja radim na radiju i znam puno toga, iako sam trenutačno poluobrazovan s tendencijom prema potpunoj neobrazovanosti. Ja sam inače vrlo osjetljiv čovjek, a ponekad sam pomalo i čudan. Ja sam samo blagoglagoljiv u svojim mislima, a javno uporno šutim kao isposnik koji se zavjetovao na doživotnu šutnju. Ja sam iznimno osjetljiv, ali ja sam i iznimno velika kukavica, ja sam zajednički nazivnik svih plašljivaca, svih kukavica, i javno i privatno. Ja sam danas šakom udario ženu i raskrvario je. Treba li još neki jači dokaz? Rade li takve stvari hrabri muškarci? Rade li to snažni, čvrsti, cjeloviti ljudi? Naravno da ne rade. Ja sam, to je napokon očito, čudovišno, nakaradno, bolesno, shizofreno, većinsko, masovno, kontinentalno-mediteransko bijelo smeće iz srca Hrvatske. Ja sam potpuna katastrofa od čovjeka. Važno je zvati se Marko. Vrti mi se u glavi, tresu mi se ruke. Pušenje je dobro. Pušenje je dobro i zbog toga jer prema nekim ispitivanjima smanjuje rizik od Alzheimerove bolesti, ali kako sada stvari stoje…

(nastavlja se)