Paučina: Sunce sjaji, svi će ljudi biti braća, Što će se dogoditi ako se dijete rodi kao neizlječivi invalid?, Zašto se ne izvode humani abortusi!?

Ponedjeljak
01.12.2008.

Ne mogu sebi više dopustiti
luksuz političke korektnosti.
Na javnim mjestima povraćam od gađenja.
Većina posrće u potrazi za televizijom,
kontejneri skupljaju otpatke kratkotrajne sreće.
Ne postoji tajna
teških tišina i pretilih žena.
Svaka površina je jednostavna,
Svršava u hladnoći kao nabrano gorje.
Daj mi sada neki lakomisleni oblak,
Odvedi me na izlet u šoping.

Toaletni listić 19

Prije nego što je saznao da nije sposoban za razmnožavanje bojao se dviju sasvim određenih stvari, ali o tome ništa nije rekao Tini. Bojao se, točnije rečeno umirao je od straha zamišljajući što će se dogoditi s njim i s Tinom ako se dijete rodi kao neizlječivi doživotni invalid, ako se primjerice rodi s teškim ili čak najtežim oblikom cerebralne paralize. Taj strah bio je izazvan time što je u svojem kvartu, u svojem najbližem susjedstvu, petnaestak godina, sve dok se nije preselio k Tini na Marulićev trg, susretao bračni par s potpuno nemoćnim djetetom u kolicima kojemu su bila oduzeta sva četiri uda. Uvijek bi osjetio mučninu pri pogledu na ružnoću tog bića. Jednom je, dok je još bio dječak, zamalo povraćao kad je izbliza vidio to dijete. Glavica tog jadnog bića, s vječno poluotvorenim i slinavim ustima, bila je uvijek nemoćno položena udesno, nikad ravno i nikad ulijevo, kako u ranoj dobi tako i u dobi od petnaest godina. A tako je i sada, kažu mu Emil i Vanda, koji i dalje susreću to dvoje jadnih, potpuno osijedjelih, prerano ostarjelih i nikada nasmijanih ljudi, koji brižno guraju kolica u kojima je njihovo dijete, sada već staro više od dvadeset godina i potpuno nesvjesno svojega stanja jer je ujedno i retardirano, to jest potpuno mentalno zaostalo. I u blizini Marulićeva trga vidio je nekoliko puta mladi bračni par u šetnji s kolicima u kojima je također bilo takvo dijete. Tako je i ne htijući vidio mnogo puta uživo tu tragediju pa je saznao ponešto o cerebralnoj paralizi, najviše od Emila, Emila i Blaženke, kasnije od Emila i Vande, kad bi o tome pričali komentirajući žalosni slučaj svojih susjeda, ali i iz novina i nekih filmova te na internetu. Ovaj taksist je zaista debeo čovjek. On se boji da ga tijekom vožnje slučajno ne pogodi infarkt, iako taksist izgleda tako rumeno, veselo i samozadovoljno. Samo bi mu još to trebalo, da danas u dežurnu bolnicu mora voziti strahovito debelog čovjeka pogođenog srčanim udarom! Jedva čeka da dođe kući.

Opet mu se vrti u glavi… Sunce sjaji, Sunce bliješti, svi će ljudi biti braća… Da, ozbiljno se bojao mogućnosti da njegovo i Tinino dijete bude rođeno s najtežim mogućim oblikom cerebralne paralize. Sve je saznao o tome; mislio je on često o tome davno prije nego što je izudarao ženu i ušao u ovaj neobično spori taksi... Ne, ne može njega nitko samo tako preveslati, dame i gospodo, o da… jer je u struci dobro poznato da najteži oblik cerebralne paralize nije bolest i da se uopće ne može izliječiti. On se zove Marko, gospodo, i zna da je uvijek bistro mislio i da sada misli bistro, užasno bistro, da, da... On misli bistro po uzoru na svojega oca Emila, koji također misli bistro, baš kao i Charles Darwin koji je radikalno, ali smireno, započeo na europskom kontinentu tu avanturu bistrog mišljenja, bistrog razumijevanja i bistrog izricanja bistrih misli. Charles ni jednog jedinog trenutka nije patio od one globalne boljke ''nered u mislima, nered u govoru''… Najteža cerebralna paraliza nije bolest, to je stanje, da, da… pa je stoga nije ni moguće izliječiti… Najteža cerebralna paraliza s uzetošću sva četiri uda je stanje koje traje od rođenja do smrti i takva su djeca uvijek u kolicima i mogu živjeti desetljećima. Još je dobro, iznimno dobro, ako je u takvim slučajevima uopće moguće govoriti o nekom dobru!, ako se takva djeca rode i kao potpuno retardirana, dakle posve duševno zaostala, ali što ako ne? ALI ŠTO AKO NE, GOSPODO?! Stvarno, što onda? Tada ta djeca, koliko-toliko svjesno, prolaze kroz svoju patnju i kroz patnju svojih roditelja, a da pritom ništa ne mogu učiniti; ne mogu čak ni progovoriti o tome ako, usput rečeno, nemaju mogućnost govora, ako su, recimo, nijemi! A i roditeljima je mnogo teže, ako je uopće u takvoj tragičnoj situaciji moguće stupnjevanje. Naime, roditelji se tada bave razumnim bićem koje nikako ne može iz kolica i koje ovisi o tuđoj brizi dvadeset i četiri sata dnevno od rođenja do smrti. Nikada u svojem strahu nije mislio na troškove, ali je ipak bio svjestan informacije koju je negdje čuo, to jest da specijalna kolica za takvo dijete koštaju nekoliko tisuća dolara, da se i ne spominju ostali brojni troškovi koji u konačnici čine svotu dovoljnu za podizanje troje ili čak četvero normalne djece! Nekada su, pazite ovamo, gospodo, nekada su teško invalidnu djecu ubijali svuda u svijetu, ali baš svuda, osobito u staroj Grčkoj, gdje su svu takvu djecu bacali s okomitih stijena, a osobito u Sparti, gdje je taj, takoreći ekološki, običaj imao snagu zakona. Zakona, gospodo! On se zove Marko i u svojemu je strahu koji, evo, i sada naknadno osjeća, sve pomno proučio, a ako je nešto i krivo pročitao, to ipak nije jako daleko od istine, o da, da! U Sparti su odmah po rođenju, ili nakon najviše tri dana, ubijali svu teško bolesnu djecu. Spartanci tada nisu imali neuropedijatre ili fizioterapeute, a ipak su odmah mogli i znali prepoznati takvo dijete, što je bilo i normalno u toj ratničkoj državi u kojoj su svi morali biti potpuno zdravi, spremni i sposobni za život, za život koji je i tada bio borba kao, uostalom, i dan-danas. Danas je čak područje borbe za preživljavanje prošireno mnogo opakijim, nemilosrdnijim i lukavijim oblicima ropstva, tlačenja, neslobode i svakovrsnog porobljavanja. On, Marko, još uvijek pomalo ustrašeni čovjek, u ovom sporom taksiju pritom misli na blještave neonske oblike novog feudalnog sustava, na novu svjetsku vlast, na kozmokrate; taj prestrašeni čovjek sad misli na sveprisutnu globalizaciju koja svojim živopisnim reklamnim bojama i slovima, gospodo, više unazađuje nego što unapređuje život i koju predstavlja otprilike stotinu transkontinentalnih privatnih tvrtki u bankarstvu, industriji, trgovini i raznim uslužnim djelatnostima, otprilike stotinu, dragi moji porezni obveznici, i još petnaestak multinacionalnih korporacija sastavljenih od sličnih tvrtki… Ozbiljno je pitanje, pitanje od najveće društvene važnosti, koje bi napokon trebalo pretresti i u parlamentarnoj raspravi, zašto se u današnje vrijeme, koje se usprkos svemu diči čak i humanizmom, zašto se takva djeca ne ubijaju odmah po rođenju? Odmah po rođenju, gospodo, ili, u današnje napredno tehnološko vrijeme, čak i prije poroda u onim rijetkim specifičnim slučajevima! Ta čemu onda služi ultrazvuk ako se ne omogućuje higijensko, brzo i humano usmrćivanje svih tih života koji samo pate i koji nikada neće biti svjesni, dakle, ukratko, zašto se ne izvode humani abortusi!? Zašto nije dopušten pobačaj djeteta za koje se unaprijed zna sa stopostotnom sigurnošću da ima nezreli mozak i da je potpuno invalidno i posve retardirano? TA ČEMU, ZAPRAVO, ONDA SLUŽI ULTRAZVUK?! Zar ozbiljni hrvatski parlament kao ozbiljni zakonodavac ne može odgovoriti na to pitanje? On se zove ultrazvučni Marko i svjestan je da misli supersonično bistro bez obzira na ovaj retardirani taksi i njegova patološki debelog vlasnika. Zašto se takva djeca ne ubijaju odmah? To pitanje ne postavlja se javno, ali zato nije manje bitno. To pitanje ne postavlja se čak ni u nevladinim organizacijama, niti u udrugama civilnog društva, a još manje u hrvatskom ili u europskom parlamentu. On sluti, a gotovo je i siguran u to, da nesretni roditelji tih bića, tih najtežih oblika cerebralne paralize, tih jadnika iznimno lošeg izgleda koje bolno krasi neprekidno odsustvo osmijeha, zacijelo ne bi imali ništa protiv toga da se ta djeca službeno usmrte odmah po rođenju. Tu slutnju on temelji na izrazima lica onih ljudi, svojih susjeda, i licima onog para u blizini Marulićeva trga. Nemojmo se ni na trenutak zavaravati, gospodo! To su lica najdubljeg očaja u prvih nekoliko godina, a zatim lica tuposti, beznađa i mirenja sa sudbinom. On, supersonični misaoni Marko, on se dakle kladi u što god hoćete da ti nesretni roditelji svakodnevno mole za smrt, makar i nesvjesno, svoje doživotno invalidne djece. On se kladi da ti očajni roditelji svaku sekundu mole za smrt tih promašaja ili pogrešaka prirode s nezrelim mozgom koje su rodili, iako se, to treba pošteno priznati, požrtvovno brinu za njih na sve moguće dostupne načine...

Milko Valent

(nastavit će se...)

Možda će vas zanimati
Kritike
10.05.2022.

Predoziranje tautologijom

Roman 'Ledene haljine' Milka Valenta možda je moguće čitati kao satiru, strategiju smišljenu da nervira čitatelja, ali slabašnu u izvedbi. 

Piše: Maja Abadžija

Kritike
17.07.2016.

Prekomjernost pustinje

Zbirka poezije 'Pustinja' Milka Valenta uvodi nas u apsurdnu i napaćenu suvremenu stvarnost, no teško nalazimo vrata za izlaz.

Piše: Kristina Špiranec

Škola kreativnog čitanja proze
30.06.2009.

Paučina: Užitak, Of course, my dear, I'll fuck you

33. nastavak: Užitak, Of course, my dear, I'll fuck you. Definitely. I'll fuck you tonight!, Neka Jessie bude moja strast! Neka Jessie bude i moja smrt!'

Škola kreativnog čitanja proze
16.06.2009.

Paučina: Oproštajno pismo u džepu sakoa

 32. nastavak: Smrtno zaljubljivanje, Pogrebna tišina u subotu, Depresija vikendom, Odlazak, Skok na asfalt, Oproštajno pismo u džepu sakoa

Škola kreativnog čitanja proze
01.06.2009.

Paučina: Tvoje sise su suviše lijepe

31. nastavak: Manolo Blahnik, Sve bi bilo drukčije da imam dijete, Prokleti Marko, LSD je staromodna droga, Tvoje sise su suviše lijepe

Škola kreativnog čitanja proze
04.05.2009.

Paučina: Plan A i plan B, Kultura melankolije, Organizirani kriminal, 92% Europljana pati od melankolije i njome poremećene inteligencije

29. nastavak: pijana Tina između gutljaja vina i gutljaja kave razmišlja o svemu, pa i o Markovu odlasku.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu