Paučina: Zombi u taksiju, Doslovce se usrao od straha onda kad mu je Tina rekla da misli da je trudna, Oh, kako je dobro što je sterilan!

Protegnuo sam se u krevetu. Nešto o krvi koja teče uzalud.
Nešto o proljetnom Suncu koje podsjeća na ljeto. O tome bih
volio pisati ovo jutro nakon što ustanem, umjesto da pišem
banalnu i efektnu reklamu o još zelenim bananama koje putuju
u najhladnijim hladnjačama Europe. Još ću se malo protezati.
Voljeti Tinu isto je kao i voljeti neurednoga lučkog radnika koji
radi na istovaru razne robe u luci pa nakon posla umoran
odlazi u birtiju, na terasi pije pivo, puši i gleda pučinu. U
zjenicama mu odsjaj mora i ludilo preživljavanja, na obrvama
i na čelu urezana neuroza, u preponama pohota, a na rukama
nove ogrebotine od naporna rada sa zgrušanim kapljicama krvi
koje će mu žena premazati Dermazinom kad se vrati kući. Bol u
očima. On će ostati lučki radnik, nikada neće postići nešto više u
životu. Suza nemoći puna mržnje prema sebi i svijetu spušta
se polagano niz njegovo lice. Lučki radnik u blizini mora uvijek
izgleda privlačno. Neuredna ljepota radnika: znoj, prljavština, krv
i suze. Naravno da bih je mogao ubiti. Trebao sam ostati još
barem jedan tjedan i moja bi budućnost bila zbrinuta sljedećih
deset godina. Ovako...

Toaletni listić 7

Zabruji mobitel. To je njegova greška. Čovjek koji je prvi put udario ženu, i to ne samo šamarom, nego i šakom u glavu, čovjek koji je zbog toga pod stresom, i k tome još možda izgleda kao zombi, trebao bi isključiti telefon. Poruka s malim početnim slovima. Tina ne upotrebljava velika slova. Slab i lelujav od stresa putnik u taksiju prisiljava se na čitanje poruke.

zaboravio si uzeti svoje umjetne suze i basic instinct. to je tvoj omiljeni film za opustanje, zar ne, bejbi?! da ti ga u utorak donesem u redakciju? suze su ionako pri kraju, moras kupit novu bocicu.

Nije ga nimalo začudilo to što je u onom svinjcu unatoč provjeravanju ipak nešto zaboravio. Ravnodušan je, osjeća samo kao da se nalazi u nekom sretnom snu na putu u slobodu. Hoće li odgovoriti? Ipak hoće, neka to bude njegov zadnji ili barem jedan od zadnjih SMS-ova ženi koja će u kući zauvijek ostati neuredna i prljava, iako će za večernjih izlazaka blistati. Kao što će blistati i na poslu radeći blistavo dobre intervjue s poznatim osobama politike, estrade, biznisa i umjetnosti.

Ne, ne moras mi donijeti film. Evo, ovako ucini: sve preostale umjetne suze ukapaj u svoje bescutne oci, a na film namazi putar i pojedi ga u strasti sa sirovom salatom od nekoliko mandarina. Ostatak, mislim na bocicu i kore, jednostavno baci na parket.

U trenutku kad je htio poslati poruku sjetio se jedne stare uzrečice koju je čuo od gospodina Klanca, Emilova prijatelja iz studentskih dana, koji je već odavno prestao biti hipi ili izgledati kao hipi; on izgleda točno kao ono što već dugo jest: on je direktor banke, nosi skupa odijela i svilene kravate. Zapisao je na kraju poruke i tu uzrečicu.

I znas sto: jebi se pa rasti!

Poslao je poruku i isključio mobitel. Ova zadnja rečenica s uzrečicom, između ostalog, čvrsta je uputa Tini da nađe muškarca koji joj može napraviti dijete. Njega su zaušnjaci zauvijek spasili od razmnožavanja. Postao je sterilan nakon što je u pubertetu prebolio mums. Ali to je saznao tek u drugoj godini braka kad su Tina i on obilazili liječnike jer je ona bila zabrinuta zbog izostanka trudnoće. Ispostavilo se da je on ''kriv''; tako je usput saznao i razlog sretne okolnosti da nijedna od djevojaka s kojima je do tada izlazio nije zatrudnjela, iako gotovo nikada nije upotrebljavao prezervativ. Tinu je to prilično uzdrmalo jer je jako željela dijete. Možda je zbog toga postala još neurednija nego inače. Naprotiv, njega uopće nije smetalo to što je neplodan. Slutio je, zapravo znao je da on nikada ne bi mogao biti dobar otac. Što bi on, na primjer, mogao pametno reći svojem djetetu? Pa jedva da je i sam sebi uputio nekoliko pametnih riječi. I to tek danas nakon što je udario i raskrvario Tinu, tek u svojoj trideset i prvoj godini! A tko bi se uopće brinuo o djetetu? Zar on!? Smiješno. On, koji voli duge vožnje biciklom i neobavezne šetnje Maksimirom, ulicama i trgovima Zagreba. Šetnje neometane bilo čime i bilo kime. Kako u te šetnje uklopiti dijete u kolicima? Nikako. Nije bogzna što mudro mislio za vrijeme tih šetnji, ali nije volio da ga išta prekida u razmišljanju ili sanjarenju, pogotovo ne nepodnošljivi plač djeteta koji ga je, kad bi ga čuo, toliko nervirao da je u njemu izazivao čak osjećaj bola u predjelu trbuha, osobito kad je taj plač prelazio u deranje, kričanje ili uporno dugotrajno cmizdrenje. Zbog toga je, koliko god je to bilo moguće, raznim izgovorima otklanjao pozive svojih prijateljica i prijatelja da ih posjeti, najčešće onih svojih vršnjaka koji su sklopili brakove i dobili djecu. Ponekad se to ipak nije moglo izbjeći. Primijetio je da su roditelji male djece često nervozni, uzrujani, pa čak i vrlo bijesni na svoju djecu kad plaču ili dreče, a sva zdrava djeca bez iznimke to čine. Oh, kako je dobro što je sterilan! Oh, gledaj kako je Sunce blistavo, proljetno! Sunce je bez iluzija, a opet tako lijepo sjaji… A on još uvijek ima nekoliko iluzija… Malo je smušen, ali… Onda roditelji reagiraju ili bespomoćnim, prividno strpljivim umirivanjem ili ljutnjom praćenom verbalnom agresijom, katkada i fizičkom, i glupavo se osmjehuju u prisutnosti gosta u smislu ''tako ti je to, i to je život, a što možemo''. Sada ne možete ništa, ali mogli ste prije. Recimo, mogli ste i ne imati djecu pa sad ne biste potajice divljački tukli tu djecu koja, usput rečeno, uopće nisu odlučivala o svojem rođenju. Naravno, nikada ne zlostavljate djecu pred gostima, nikad ne tučete djecu pred njima, oh, ne!, dakako. Pred gostima ih samo malo mlatnete po guzi jer je to, kao, pedagoški, a ne po glavi. Vi kažete: ''A što možemo, takav je život.'' Pa mogli ste i ne imati djecu pa ne biste sada uzdisali, kukali i mučili se kao stoka, mislio je u sebi ne spominjući to, naravno, nikada naglas. Inače, tiho i takoreći bešumno jecanje autistične djece, koju je on susreo samo nekoliko puta, nije ga uopće smetalo. Isto tako, simpatična vika na tržnicama, puna svakodnevnoga kaosa preživljavanja, i žamor ljudi u kafićima ili lupkanje visokih potpetica užurbanih građanki i lupkanje cipela građana koji hitaju pločnikom nisu ga smetali, naprotiv, doživljavao je sve to kao živost velikoga grada, kao kolorit gusto naseljena mjesta.

Slobodna nedjelja, nebo bez ijednog oblačka, Sunce bez iluzija, Sunce  koje sja prekrasnom svjetlošću, Sunce, oh, Sunce, oh, kako je dobro što je sterilan, oh, Sunce… Postojale su još dvije stvari u vezi s djecom. Kad je prije o njima mislio premro bi od straha, a jednom je čak ispustio i malo govna. Malo? Zapravo, doslovce se usrao od straha onda kad mu je Tina rekla da misli da je trudna jer joj neobično dugo kasni menstruacija. I sada je premro od straha, uplašio se jako, ali onako refleksivno jer, što se njega tiče, više nije bilo razloga za strah.

Trgnuo se na udobnom sjedištu taksija onako kako to čine umorni ljudi kada nakratko zadrijemaju po povratku s posla vozeći se u tramvaju ili u autobusu. Povratio se na trenutak iz unutrašnjih slika; opazio je sasvim jasno zgrade, gradske ulice i debljinom izobličenog vozača koji je uobičajenim načinom upravljao vozilom. Golemi trbuh taksistu uopće nije smetao, iako je taj trbuh bio u neposrednoj blizini upravljača. Osjetivši stvarnu prisutnost svoje mušterije, debeljko za volanom rekao je nešto o slabom poslovanju nedjeljom popodne. On nije reagirao. Komunikacija s taksistom nije ga zanimala. Ima on dovoljno svojih briga. Osjeća se nekako slobodno, kao da se preporodio. Malo je gladan. Ma dobro, nema veze, pojest će nešto kad dođe doma. Sviđa mu se jako ova rečenica: ''Pojest ću nešto kad dođem doma.''

Nedjelja na slobodi… Čudno! I taksi mu izgleda čudno, a povrh svega je strašno spor, spor, spor... To što je on pod stresom, oh, debeli prijatelju!, oh, golemi salasti monstrume!, to što je on pod stresom ne opravdava tu tako sporu vožnju… Ipak se maloprije trgnuo od straha! Čini se da bivši strahovi još uvijek žive u njemu… Iako su željeli djecu, mnogo više Tina nego on, pri pomisli na potomke hvatao ga je razdirući, jezoviti strah zbog kojega se i usrao i koji, evo, i sad može osjetiti, koji osjeća, iako više za to nema razloga...

Milko Valent

(nastavit će se...)