Paučina: In vino veritas, Ljepota je ozbiljni posao, Gay Pride i LGBTIQ, Lijepa Agata voli dlakave žene, Užitak, Sačuvajmo klitoris, Seks i grad

Scena trganja plastičnih vrećica u Maksimiru
Svjetski dan zaštite vlažnih staništa proveli smo u Maksimiru. Danas Tina nije imala mnogo posla na radiju pa je inzistirala da odemo 'na jednodnevni izlet' u taj 'adrenalinski park našega djetinjstva', da se malo 'prozračimo' i da usput 'svrnemo u Zoološki vrt gledati životinje'. Parkirali smo auto na Bukovačkoj cesti i ušli u Maksimir sa zapadne strane. Bilo je prohladno, rijetki posjetitelji parka su šetali ili trčali. Odlučili smo posjetiti Vidikovac, a zatim provesti cijelo popodne u Zoološkom vrtu. Hodali smo širokim šljunčanim putem i uzbuđeno opisivali najdražu životinju. Ja sam opisivao velikog bijelog medvjeda, a Tina vjevericu. Ispod Vidikovca prošli smo  pokraj tzv. prosječne hrvatske obitelji, 'brojčano gotovo idealne' kako kažu upućeni pesimisti: mama, tata, dječak i djevojčica; upućeni stoga jer je jasno da bi svaka hrvatska obitelj trebala imati barem troje djece kako bi se zaustavilo odumiranje ove čudne nacije. Tina je zastala kao hipnotizirana, raznježila se do suza gledajući djecu, nije od njih mogla odvojiti pogled. Obitelj se skupila oko jedne klupe. Cika i vika djece. Preciznije: urlanje! Galama je postala nepodnošljiva. Na klupi hrpa sendviča i plastična boca Coca-Cole te bijele plastične čaše. Otac se doimao odsutno, zapravo potpuno nezainteresirano, pušio je i promatrao Drugo jezero. Majka, punašna mlada žena, vjerojatno naša vršnjakinja, vikala je na djecu i nešto im naređivala. Djeca nisu htjela poslušati majku pa je ona u nastupu bijesa počela zubima trgati crvenu plastičnu vrećicu (valjda zbog toga da ih ne istuče namrtvo) i vikala kako će je svi oni, i odsutni tata i zločesta djeca, na kraju spremiti u grob. Kad je podivljala gojazna majka rastrgala vrećicu do kraja, uzela je drugu i nastavila sumanutim pokretima zubima gristi plastiku te vikati na djecu. Značajno sam pogledao Tinu, ali ona je i dalje zadivljeno, ali s tugom u očima, promatrala djecu. Tiho mi je rekla: 'Volim promatrati nestašnu djecu'. 'Da nestašnu!', zaustio sam i odmah odustao o daljnjeg komentara. Bilo mi je jako žao Tine.

Toaletni listić 29

Pogleda pijano na prljavi okrugli sat s crvenim obrubom na zidu iznad štednjaka. Hu, hu, hu… Sad će doći Agata, njezina najbolja prijateljica. Obje su se promijenile. Na gore, misli ona. Više Agata nego ona, ali je i dalje voli, najviše od svih svojih prijateljica, to je jasno, kojih inače ima malo; odavno to zna, ali sada to i naglas kaže, to da ih ima malo... Ha, zbilja funkcionira ta stvar in vino veritas, ali to nigdje ne piše u upitniku za samodijagnostiku alkoholizma… Pa naravno da ne piše, ta to je samo upitnik, draga moja Tina… Agata, njezina Agi... Nije to više ona stara Agata Šoštarić iz gimnazijskih i studentskih dana, pankerskog ili sportskog ili zbrda-zdola imidža, idealistički nastrojena i napredna studentica novinarstva, bivša nogometašica i revna aktivistica raznih nevladinih organizacija te civilnih i ženskih udruga. Agata je sada, kao i ona, poznata i priznata novinarka, ali i stručnjakinja za modu, i najozbiljnije tvrdi da se i ona, kao i Tina, molim te lijepo, bavi ozbiljnim istraživačkim novinarstvom, doduše na području mode, ali ipak! Agata je uvažena i utjecajna kolumnistica jednog modnog magazina i, kako samu sebe tu i tamo predstavlja, ozbiljno i bez trunka ironije, 'profesionalna ljepotica'. Kada to izjavljuje ton njezina glasa zvuči obično, najnormalnije; isti je kao kad bi vodoinstalater na pitanje što je po zanimanju rekao da je vodoinstalater. To nije prazna tvrdnja, o ne, nikako, jer Agata je stvarno prirodno lijepa, a njezina svakodnevna posvećenost njezi tijela, uz takoreći znanstveni pristup ljepoti, čini je još ljepšom. 'Nepodnošljivo lijepom', kako kaže Blanka. Agatina kolumna zove se Ljepota je ozbiljni posao, a svaki detalj njezina izgleda svjedoči o tome da je to živa istina, naime to da je ljepota odista ozbiljni posao i da je poznata kolumnistica u potpunosti kvalificirana za tako osjetljivo područje. Njoj je Agata već nekoliko puta rekla da se tu radi i o poslovnom i o novinarskom poštenju kolumnistice koja prati modu, te da ona mora biti vjerodostojna trendseterica i uvijek, ali uvijek, izgledati baš onako kako to preporuča čitateljicama svoje čuvene kolumne. One nju ionako vide na mnogobrojnim fotografijama u raznim novinama i magazinima, a ponekad čak i na televiziji, pa njezin izgled mogu svojim ženskim očima, orlovski nepotkupljivim, usporediti s onime o čemu ona piše u svojoj kolumni. Zamisli ti to da je vide drukčiju od te slike suvremene modne kolumnistice, drukčiju od te slike zdrave, njegovane, blistave profesionalne ljepotice i trendseterice, koju je o sebi stvorila pišući godinama svoju ozbiljnu modnu kolumnu punu i zdravstvenog i modnog glamura!

Da, ali… Kad je ona nedavno na kavi u gradu primijetila da je sve to s njom, Agatom, jako neobično, pa čak i paradoksalno, jer ona je još uvijek, uz burne usputne avanture, u čvrstoj stalnoj vezi s feministicom Blankom, bivšom nogometašicom, koja se i dalje uporno ne depilira jer 'još ima onih koji se pale na izvorni prirodni look', te i dalje ima onu staru dreadlocks frizuru s dugačkim loknama sumnjive čistoće i nosi obične pamučne muške košulje, obične majice, traperice i tenisice, Agata joj je rekla da ona stvarno nije kriva što je seksualno privlače dlakave crnke, što dlakavije to bolje. Naglasila je da ona stvarno, ali stvarno, nije kriva što je tako neodoljivo privlače dlakave žene nalik krhkim djevojčicama i dlakave debele djevojke nemarnog ili nikakvog stila odijevanja, ali da taj privatni detalj njezine čitateljice ionako ne znaju, a i ne moraju ga znati, čovječe, a profesija je profesija, od nje se živi i tako dalje. A ako je dugogodišnji trend da se primjerice uklanjaju dlake, njoj je to OK, nema s time problema; ona se, hajde, možda neće epilirati, iako će to možda preporučiti svojim čitateljicama, ali će se depilirati, brijati i pisati o tome. To pak što ona obožava dlake na drugima, prije svega na ženama, isključivo je njezina privatna stvar zbog koje ona, recimo, ne bi nikada živjela u Egiptu gdje žene depiliraju baš sve dlake, kako je negdje pročitala, ali baš sve osim kose na glavi, pa u toj zemlji, kao i u mnogim sličnim zemljama, uopće nije moguće pronaći normalnu, prirodnu pa time manje ili više dlakavu ženu. Uostalom, njezine čitateljice znaju da je ona već odavno deklarirana lezbijka, što usput rečeno daje njezinoj kolumni dodatni začin i uzbuđenje, a to što ona voli lizati Blankine duge crne dlake ispod pazuha i drugdje doista njih i, zapravo, nikoga ne mora zanimati jer to je njezin privatni život i njezin privatni ukus. Usput, ona se tom životu strasno posvećuje i ne namjerava ga više ni jedne sekunde trošiti na izlaganje u javnosti sudjelujući, na primjer, u Gay Pride i LGBTIQ paradama jer za to jednostavno više nema ni trenutka vremena. A to nesudjelovanje joj je nedavno spočitnula čak i Blanka, zamisli, podsjećajući je da se upravo ona nekada javno borila za sva manjinska pa tako i lezbijska prava, da je bila jedna od prvih u Zagrebu koja je napravila coming out. Blanka joj je, hej, čak prigovorila i to što prošle godine nije bila na zagrebačkom Gay Prideu. Rekla je Blanki, a to sad kaže i njoj, da u Hrvatskoj, pa ni na cijelom ostatku Zapada, za to više nema zbiljske potrebe te neka naše gay udruge i ostale gay udruge na Zapadu, ako imaju hrabro srce, dakle i muda i jajnike za to, neka za promjenu organiziraju Gay Pride parade na istočnom Balkanu, ili u Rusiji gdje još uopće nije bilo Gay Pridea; neka to rade što istočnije i što južnije; neka to, na primjer, naprave u Bosni, Egiptu, Jordanu, Saudijskoj Arabiji, osobito u Arabiji, zatim u Jemenu i u svim ostalim arapskim te muslimanskim zemljama gdje je to zbilja prijeko potrebno, naročito kad su u pitanju žene koje u mnogim zemljama, u kojima je na snazi šerijatski zakon, nemaju nikakvih ljudskih prava pa tako ne samo da ne smiju same izabrati muža, ne samo da ne smiju osnovati literarnu sekciju, a kamoli lezbijsku udrugu, nego ne smiju same, to jest bez pratnje muža ili muškog rođaka, izići na ulicu u neobaveznu šetnju. Neka te udruge to naprave u svim zemljama u kojima se još uvijek obrezuje, odnosno odsijeca klitoris; neka to naprave, recimo, pod sloganima: 'Kako sačuvati klitoris?', 'Sačuvajmo klitoris!' i 'Imamo pravo na klitoris po Općoj deklaraciji o ljudskim pravima iz 1948.!' Neka sve to naprave u zemljama u kojima se zbog preljuba žene kažnjavaju smrću, čak i kamenovanjem, ili tamo gdje se žene ubijaju 'iz časti'. Ako se usuđuju neka naše i strane gay udruge organiziraju 'povorke ponosa', na primjer, u Iranu, Afganistanu ili Pakistanu, naročito u Pakistanu, jer je posao, što se toga tiče, na Zapadu završen, bez obzira na povremene i sitne, pa time i podnošljive, ispade homofobije. Osim toga, ona je tek u svojoj dvadeset i devetoj godini, zamisli ti to sporo odrastanje!, napokon shvatila da život brzo prolazi i da to nije nikakva prazna fraza, da je to stvarno istina, i od tada, a to je već godinu i pol, jedino želi užitak i samo užitak i samo užitak, a ne hodanje po cesti i mahanje gay zastavicama duginih boja i transparentima, što je, barem što se nje i Hrvatske tiče, gubljenje dragocjenog vremena koje, ponavlja to po peti put, osim radnog, profesionalnog dijela treba biti posvećeno samo užitku i potrošeno isključivo u užitku i za užitak. Ona apsolutno ne osjeća više potrebu da s Blankom hoda ulicama ljubeći se s njom i držeći se s njom za ruku samo zato kako bi pokazala da je to što jest, jer to ionako svi znaju; njoj je dovoljno da je to što jest kad se zagnjuri u Blanku u njihovu krevetu i kad vlaga frca na sve strane i po svim Blankinim crnim, dugim i pomalo zakovrčanim te neopisivo privlačnim dlakama. Ma, radi se jednostavno o tome da je ona tek s dvadeset i osam godina shvatila onu američku doskočicu: 'I was once a tomboy, now I'm a full grown lesbian.' A kad je riječ o smanjenju homofobije, statusu i pravima seksualnih manjina te o priznavanju istospolnih bračnih zajednica u Hrvatskoj, to je ionako ona prva ozbiljno započela, a na ostalima je, mlađima, da to proguraju kroz Hrvatski sabor i dovedu do kraja, i ona vjeruje da će oni u tome uspjeti. Što se pak nje osobno tiče, ona se ne namjerava ženiti/udavati, to jest sklapati brak kada to i bude legalno moguće u Hrvatskoj, ili pak sklapati 'registrirano partnerstvo' sa svojom curom kad se i ta mogućnost ostvari jer njoj je, čovječe, savršeno dobro i ovako; ona, naravno, daje i privatnu i javnu podršku svim tim nastojanjima kad to netko od nje zatraži. Dalje, ona nema namjeru roditi dijete, niti normalnim putem niti doniranom spermom, ona uopće nema namjeru rađati u ovom svom životu, niti ima namjeru, ako je to Tina slučajno pomislila, posvajati djecu s partnericom jer nju zanima samo vlastiti užitak i samo vlastiti užitak, i zar mora sada i ovdje u kafiću histerično izvikivati i podebljavati svoju sebičnu riječ užitak?! Može je ona, dakako, optužiti da je postala sebična, isključiva, zaostala i konzervativna šminkerica, što je vjerojatno i istina, ali što onda?! Zar to ikome može štetiti osim možda njoj samoj?! Može je čak usput optužiti da je pod utjecajem TV-serije Seks i grad, što definitivno nije istina osim možda jedan djelić, to jest kad se radi o ženskim cipelama, misli na manolice, ali neka upamti, neka dobro upamti da nju, otkad je shvatila to što je shvatila prije godinu i pol, isključivo zanima samo posao, odnosno moda i modne revije, to jest njezina kolumna, i vlastiti užitak, a ne, hej, djeca, happy family, ženske udruge, nevladine organizacije, civilne udruge i te stvari, i ona je lijepo moli da je time više ne maltretira. OK?! Jasno, ona je rekla OK i da o tome više neće ni zucnuti. Ima ona i svojih problema…

Milko Valent

(nastavlja se)