Paučina: Mit o dubini napokon treba razoriti, Strah zbog glupe i zaostale kćerke, O, Sunce, izvoru svih ljepota i neurotičnih strahova!

Religije su glupi mitovi, veliki programi beščašća
iz kojih curi svakodnevna sapunica.

Toaletni listić 52

Dobro, izdržat će on i ovu vožnju iako mu želudac podrhtava, drnda se i lagano okreće… Sunce će danas spasiti stvar, Sunce puno nedjeljne slobode… U strahu, pa i u panici, zamišljao je svoju moguću, buduću, zdravo rođenu, ali neinteligentnu, praznovjernu, konzervativnu i zaostalu kćer koja, ne daj bože, vjeruje u Boga, bilo kojeg boga, i u studentskoj dobi postane zatucana vjernica neke religije, bilo koje religije, pa makar i one New Agea, te tobožnje antireligije prožete debelim slojevima misticizma i okultizma, te antireligije u kojoj čovjek, je li, postaje Bog i obratno, a u smjesi iracionalizma, praznovjerja i neukosti; u strahu i panici zamišljao je lakovjernu kćer koja svakodnevno gleda glamurozni Fashion TV ili MTV ili neku sličnu privlačnu, simpatičnu TV-kanalizaciju i pobožno vjeruje svim reklamama u ženskim magazinima ili, o katastrofe, onima koje on pravi za radio i koje su, kao i većina reklama, u velikoj mjeri sastavljene od poluistina i neistina; u strahu i panici zamišljao je zbiljski praznovjernu pa prema tome i glupu kćer koja ozbiljno, ali ozbiljno, vjeruje u novinske horoskope, u proricanje pomoću graha, dlana i karata ili u munjevite dijete koje od debele tužne djevojke u sedam dana stvore vitku veselu princezu; u strahu i panici zamišljao je totalno glupu kćer, glupaču, koja gorljivo vjeruje zaključcima ženskih magazina poput Cosmopolitana, na primjer, koji često u udarnim tekstovima, tobože ozbiljnim, tvrdi kako ipak nije toliko bitan izgled nego da su puno važniji duh, pamet i uopće karakter djevojke, i da ljubavna sreća tada neće izostati, a kroz cijeli Cosmo, upravo suprotno tome, ističe se ono bez čega je jedva moguće zamisliti ljubavnu sreću na spolnom tržištu svijeta; dakle, ističe se važnost tjelesne ljepote koja, eto, marketinški jako lukavo!, nikako ne može bez probrane garderobe i nakita, šminke i kozmetike, a sve to popraćeno je fotografijama prekrasnih djevojaka kojima se najmanje 90% prosječnih čitateljica (taman da se ubije tonama kozmetike odlazeći usput redovito u fitness klub, i to u odjeći najboljih modnih dizajnera svijeta!) nikada po ljepoti neće moći ni slučajno približiti, ni približno primaći, jer jasno je i slijepcu da su na tim fotografijama samo prirodno lijepe i mlade djevojke, fotomodeli i manekenke, upravo zbog svoje fizičke ljepote i izabrane za reklamiranje proizvoda u ženskim magazinima, a koje su, prema tome, zapravo, uvijek-uvijek lijepe, pa čak i onda kad na sebi nemaju ni gram šminke ili kozmetike bilo koje vrste; u panici i strahu zamišljao je moguću, buduću, zaostalu i konzervativnu kćer koja, primjerice, ima apriorno negativan stav prema potpuno oslobođenoj spolnosti, erotici i pornografiji, i koja nervozno, grčevito i žestoko podupire one prijetvorne seksističke žene, čast iznimkama!, najčešće karijeristkinje i najčešće ružne, čast iznimkama!, one pretjerano mršave ili neukusno mlohave ili pak ekstremno debele, svadljive, zlobne i nesretne, često vrlo neinteligentne ili slabije pameti, čast iznimkama!, i na svaki drugi način zaostale feministkinje, čast iznimkama!; u panici i strahu zamišljao je, dakle, kćer koja podupire takve kreature, čast iznimkama!, u borbi protiv prirodnog i normalnog izražavanja seksualnosti, što i erotika i pornografija svakako jesu. Svatko tko je samo jednom vidio u akciji te gadure sazdane od hipokrizije i zavisti, i opet čast iznimkama!, ili tko je samo jednom razgovarao s tim bićima bez imalo morala i intelektualnog poštenja, čast iznimkama!, kao, recimo on, kada su dolazile na radio sudjelovati u nekoj od emisija, znat će vrlo dobro o čemu je ovdje riječ. Da mu je samo znati o čemu sad razmišlja ova debela mješina od taksista…

Sunčano, sunčano, ovo je prva nedjelja nakon mnogo vremena u kojoj istinski uživa; kad bi samo još ovaj taksi malo ubrzao sreći ne bi bilo kraja… Kad malo bolje razmotri ta dva straha koja su ga toliko mučila, čini mu se da je ovaj drugi bio mnogo opravdaniji i razumljiviji jer statistički je ipak 97% veća vjerojatnost da će se roditi fizički potpuno zdravo dijete, bez obzira na stupanj inteligencije, nego dijete s teškom ili najtežom cerebralnom paralizom. Protrnuo je još jednom od onog drugog straha zamislivši da mu je ovaj čovjek, preko svake mjere debeo taksist, sin. I on je, siroče, možda rođen kao fizički zdravo dijete, a gledaj ga sad! Od kolosalne debljine ne vide mu se oči, salo mu je zatvorilo sve otvore… Pa kako vidi prometnicu ispred sebe?...

Proljeće je najljepše godišnje doba, u početku bijaše Sunce, neka cvate sto tisuća i jedan cvijet… Nakon otkrića da je sterilan ta dva velika straha su nestala. Ostao je još samo jedan strah koji ga muči, kojega bi se on želio riješiti. Da, da… Strahove od potresa, poplave, požara i leta avionom ne računa, to su normalni ljudski strahovi. Da, da… Ostao je još samo jedan strah. To je strah od istodobno neostvarene mladosti, prerane starosti i prejake želje za životom. To je vrlo kompliciran strah koji izaziva pomiješane osjećaje i koji je vrlo teško objasniti. Osobito je to teško u ovom lijepom danu kad je sav sluđen prvi put udario ženu. U krvi neki novi oblik slobode, u mozgu neka nova, svježa brzina i prateća smućenost. A možda je sve dobro ispalo?! To što je Tina takva kakva jest pa je napokon morao nekako reagirati. Napustiti taj vječno isti nered, tu nespokojnu nepomičnost neuredne žene. I otići. A ne zakopati se u takvom braku. Izraz 'zakopati se u braku' dobro ilustrira loši oblik te zajednice i daleko je od one sladostrasne banalnosti lijepog početka koja plijeni pažnju ljudskih sisavaca... Dobar oblik te zajednice postoji, ali je zaista velika rijetkost. Jedno je sigurno: on ne želi biti nigdje zakopan. Osobito ne dok je živ. Ako je i bio zakopan, a jest, jednom je bilo dosta. I previše. Dovoljno za zauvijek. Točka. Još jednom protrne pogledavši golemo, kolosalno salo taksista zamislivši da je vrlo lako, da nije neplodan, mogao imati sina poput njega. Što bi on tada učinio? Ubio se? Ne, zaboga! On bi učinio nešto sasvim suprotno. Počinio bi sinoubojstvo. Ubio bi tog patološki debelog sina i zatim priredio veličanstvenu pogrebnu svečanost s najljepšom ceremonijom, a nakon nje svečani domjenak, zapravo svečanu gozbu s masnim i najmasnijim jelima; on tu, prije svega, misli na svinjetinu, janjetinu i na brojne reš pečene odojke kojima bi iz gubica virile crvene reske jabuke… Svi taksisti Zagreba i okolice došli bi na sprovod… I trubili bi sirenama…

O, Sunce, izvoru svih ljepota i izvoru svih neurotičnih strahova… Neke stvari zvuče odista glupo, ali nisu zbog toga manje ozbiljne. Evo primjera: on ima samo trideset godina, a već je star! Tako se barem osjeća. Pa ipak, on jako želi živjeti normalno, manijakalno normalno. Hoće li ikada, bilo gdje, u Hrvatskoj, u Europi ili negdje u svijetu sresti urednu djevojku? Hoće li igdje sresti urednu, dakle, psihički zdravu djevojku? On to ne zna. A tako bi rado, za promjenu, živio s nekom normalnom djevojkom. Iako je neplodan, i to se da riješiti ako se par zaista voli. Mogli bi posvojiti dijete, možda najbolje odmah dva djeteta, primjerice jedno crno dijete iz Afrike i jedno bijelo dijete iz Europe. Banke sperme ga ne zanimaju. Zanimaju ga samo obične banke koje bi rado pljačkao da nije ovakav plašljivac, ovakva kukavica… Ta posvojena djeca imala bi divno i sretno djetinjstvo. On bi im odmalena puštao svoje smiješne radijske reklame i djeca bi uživala u šašavim džinglovima i tako se privikavala na neistine i poluistine od kojih se sastoji život i medijski posredovani svijet, a ostaloj djeci ponosno bi izjavljivala da im je tata copywriter. A i pretpostavljeni na radiju sigurno bi bili zadovoljniji i šire ruke s povišicama jer je poznato da je dobro kad proizvođač i priređivač reklama ima sređeni obiteljski život. Onda on radi bolje reklame i piše duhovitije džinglove; te reklame su tada uvjerljivije, sitne i krupne laži u njima su bolje skrivene, reklame su životnije, stvarnije su, zbiljske su i površne kao život ulice, kao svjetlucavi površinski život ceste, i one pomažu razoriti onaj 'mit o dubini' koji spominje njegov otac Emil. To su onda stvarno kvalitetne životne reklame koje bi, siguran je u to, rado slušao i ovaj masni, užasno debeli taksist dok razvozi ljude po gradu.

Hoće li on ikada stići kući, pitanje je koje lebdi u zagušljivom zraku ovoga sporog taksija… Da, on manijakalno želi živjeti normalno i istodobno osjetiti radost svakodnevnog otkrivanja svega nepoznatoga u svijetu. To i samo to značenje za njega ima ta čudna riječ 'manijakalno': to kad je čovjek obuzet, obuzet svakodnevnim otkrivanjem svijeta. A ne rutinom. Do sada je bio zakinut. Tina nije kriva zbog toga što je takva kakva jest. Trebao je otići već davno prije, a to što nije samo dokazuje da ima ili sporu i prosječnu inteligenciju ili pak takav seksualni nagon koji je baš Tinu odabrao za svoju dugogodišnju opsesiju. Bit će da je sve to ipak kombinacija tih dviju stvari, njegove prosječne inteligencije i jakog nagona. Da, do sada je bio zakinut za otkrivanje novoga ili za novo viđenje staroga. U urbanom svinjcu ne može se puno toga otkriti, nipošto, jer se čovjek jednostavno ne može koncentrirati na bitne stvari. U takvom svinjcu strahovito smrdi po ustajaloj, asfaltiranoj prljavštini; uvijek je neko glasno mljackanje i gužva, nema mira potrebnog za pribiranje, za sabiranje, za koncentraciju. On je još uvijek mladi manijak s prvim sijedim vlasima u kosi, on je mladić koji se osjeća kao star čovjek. Zna da to patetično zvuči, ali je živa istina. Njegov otac Emil njemu izgleda mlađi. On i jest mlađi od njega. Pa kako je to moguće? Zar se on rodio kao star čovjek? Zar se neki ljudi rađaju kao starci? Zašto uopće postavlja ovako glupa pitanja? Baš je blesav. Treba nešto promijeniti. Nešto konkretno poduzeti. A da za početak ipak posjeti psihijatra?! Da mu psihijatar objasni, njemu kretenu, da još uvijek nije star, iako se tako osjeća...

Ekstremno debeli taksist rekao je cijenu vožnje. Pogleda na brojilo i plati bez riječi, bez i najmanjeg znaka protesta, iako mu se cijena na taksimetru čini previsoka za vožnju od Marulićeva trga do Željezničke kolonije u Maksimiru. Odavno zna da sve ima svoju cijenu, u većini slučajeva previsoku. Ipak daje taksistu i deset kuna napojnice. Možda zato jer je opet kod kuće. Pun neke potmule radosti promotri još jednom debelu mješinu taksista i pozdravi ga rimskim vojničkim pozdravom, ali bez riječi, bezglasno, dok ovaj zatvara prtljažnik nakon što je izvadio njegove stvari. Kad god je radostan osjeća neodoljivu želju za kreveljenjem, glupiranjem i za izvođenjem neočekivanih pokreta koji nemaju nikakve veze s trenutačnom situacijom, a danas je ta želja još i pojačana. Izvodeći taj odrješiti rimski pozdrav prema patološki utovljenom sugrađaninu osjeti veliko olakšanje pomislivši usput na uneređenu Tinu s majicom na kojoj se jasno vide masne mrlje od hrane, a od danas i tragovi njene krvi. Od sada nadalje, čvrsto je odlučio, kad god ga neka djevojka pozove u svoj stan, kako bi s njom proveo 'samo jedno' uzbudljivo popodne dok je baka kod zubara, bit će mnogo oprezniji prije nego što kaže 'da'.

Milko Valent

(nastavlja se)