Paučina: Gađenje, Rođenje, Plastični tigrovi drogiraju se ljepilom, Kuća, Leteće tvrđave, Bombardiranje Željezničke kolonije

Ako sam se i razbolio pa neka sam, meni je pravo, imao sam se i od čega razboljeti. Ako sam čak malo i poludio, nije ni čudo jer sam prošao kroz dugogodišnji pakao kanalizacije u zajedničkom bračnom kućanstvu i na kraju tog puta snažnom sam pljuskom ozbiljno prodrmao Tininu glavu, a zatim joj blago pojačanim udarcem šake propisno raskrvario lice. Sva je sreća da ženu nisam udario srednje jakim udarcem, koji bi joj mogao slomiti čeljust, ili najsnažnijim udarcem koji bi je mogao ubiti ili od nje u trenu napraviti doživotnog invalida. Čini mi se da me je samo ono zrnce razuma, koje je proradilo u zadnji čas i koje je znalo da u tom slučaju ne bih mogao prestati, spriječilo da je usred hladnoga bijesa ne nastavim udarati šakama, što bi moju ženu sigurno pretvorilo u mrtvu bezobličnu kašu. To nije pretjerana tvrdnja. Imam veliku fizičku snagu koju sam stekao pomažući starom odmalena oko kamena. Isprva sam, kao dijete, čistio krhotine kamena oko skulptura i stavljao ih na jednu hrpu u vrtu, a kada sam ojačao stari mi je povjeravao pripremu kamenih blokova, na što sam bio jako ponosan, što će reći da sam morao klesati kamen, to jest odstraniti nekorisne dijelove, otklesati ih, a to je iznimno težak posao, kako bi Emil mogao lagodnije pristupiti oblikovanju zamišljene skulpture. Otkad sam se preselio k Tini nisam to više radio, dakako, ali je snaga ostala; snagu sam nastavio njegovati raznim vježbama te bučicama i utezima koje smo već u prvoj godini braka kupili Tina i ja da bismo zajedno vježbali 'kroz ljubav, smijeh i šalu', kako ona kaže, usput oblikujući mišiće i održavajući vitku liniju u borbi protiv masnih naslaga na trbuhu i drugdje. Tina je nakon nekoliko godina zajedničkog vježbanja procijenila da joj više odgovara odlazak u teretanu sa ženskom ekipom s radija, a ja sam s treninzima nastavio kod kuće.

Osjećao sam odvratnost i gađenje prema sebi; ono što me je najviše pogodilo je čin nasilja koje sam počinio, možda i zato što sam iz obitelji hipija u kojoj je jedva zamislivo udariti bilo koje živo biće, a potpuno je nezamislivo udariti bliskog partnera; nezamisliv je, u stvari, svaki oblik fizičkog nasilja osim u samoobrani. Zbog svega toga u taksiju sam bio na rubu duševnoga sloma i neprekidno na rubu povraćanja osjećajući kiselinu u grlu, a sada na svježem proljetnom zraku ipak sam se malo pribrao, iako ne dovoljno da osjetim potpuni mir u želucu i mozgu, osobito u mozgu.

Okružen stvarima stajao sam uzavrela mozga na pločniku ispred vanjskih ulaznih vrata, ugrađenih u ogradu prednjeg vrta, i pretjerano pažljivo gledao pročelje naše kuće. Duboko sam udisao proljetni zrak koji je mirisao na zavičaj, na kvart u kojemu sam odrastao. Rođen sam u Petrovoj bolnici, kao i pola Zagreba, ali sam tamo proveo samo nekoliko dana i ne sjećam se ničega iz tog perioda. Ne sjećam se ni prve četiri godine života, a možda ni cijele pete, nemam ni jedne jedine proklete slike; čini mi se kao da i nisam živio te četiri godine, a možda i cijelih pet, ili čak šest, jer prva slika mojega života koje se sjećam je igra jutarnjih sunčevih zraka na zidu sobe i uopće nije isključeno da je ta slika ostala zapamćena tek u mojoj šestoj godini. Pa ako se ne sjećam ni jedne jedine slike iz prvih pet godina, to znači da stvarno i nisam živio tih pet godina. Ne, sigurno nisam živio, jer nitko nije živ u vremenu koje ne pamti; bio je to u najboljem slučaju klinički život, stanje kad radi srce i dišni organi, ali ne i mozak, što je jedva moguće povjerovati, odnosno što nije moguće povjerovati... Sve ovo je jako stresno. Stajao sam ispred ulaznih vrata i naprezao mozak, htio sam biti bistar, želio sam se koncentrirati, ali u mojoj glavi svaka vijuga vukla je na svoju stranu, činilo mi se da sam poremećen od trenutka kad sam udario Tinu šakom u glavu… Kako postići bistrinu?... Vratiti se u prošlost? Ili? … Da bi sve u vezi sa mnom bilo još zamršenije, moram priznati i to da se čak ne sjećam da sam išao u prvi razred osnovne škole, iako imam fotografije koje dokazuju da sam, dakako, pohađao prvi razred. Mnogo je nejasnoća oko mojega rođenja i odrastanja u prvih šest-sedam godina. Kad sam krenuo u drugi razred osnovne, bilo je to nedugo prije mamine smrti, roditelji su procijenili da sam već u stanju razumjeti jednostavnije i manje komplicirane stvari pa su mi rekli da sam bio toliko zaprepašten vlastitim rođenjem da prve tri godine od silnog čuđenja uopće nisam progovorio, barem ne nešto suvislo, nego tek par riječi u četvrtoj godini, vjerojatno riječi 'mama' i 'tata'. Zbog toga još više zbunjuje činjenica, koje se također ne sjećam, da me je mama naučila čitati i pisati već u petoj godini; možda sam bio tako brz i uspješan kako bih se iskupio zbog odlučne šutnje u prve četiri godine. Sve to, naravno, potvrđuje sjećanje da sam znao te dvije vještine kad sam se pojavio u osnovnoj školi, naime sjećanje na drugi razred jer se prvoga razreda ne sjećam, nemam ni jedne jedine slike iz tog perioda. Ja sam pri kraju svoje pete godine, i cijelu šestu godinu, čitao Andersenove bajke i prepisivao ih u bilježnicu, što su mi kasnije rekli roditelji, kao i to da sam najviše volio bajku Slavuj, koje se također više ne sjećam, sjećam se samo naslova. Dakle, ja sam i čitao i pisao prije škole, a da se toga uopće ne sjećam. Što to može značiti? Kakva se poruka, dovraga, krije u svim tim paradoksima? Iako sam bio odličan učenik, ne sjećam se dobro ni perioda gimnazije jer sam tada često, gotovo svakodnevno, bio ili omamljen intenzivnim učenjem i masturbacijom ili pijan ili drogiran, najčešće ljepilom; osnovao sam malu ekipu za udisanje ljepila, u školi su nas zvali Plastični tigrovi… Paradoks je bio u tome što su Plastični tigrovi bili odlični učenici koji nikada nisu izostajali s nastave i koji su na nastavi bili uzorna ponašanja, iako su nakon nastave pomamno udisali ljepilo… Paradoks do paradoksa… Misli, čak vrlo glupe, kovitlaju se u mojoj glavi. Bez obzira na sve to osjećao sam se najednom nekako svečano, dostojanstveno, ošamućeno i hrabro kao prekaljeni avanturist koji se ponosno vraća kući nakon nekoliko desetljeća i koji će se ovdje prije svega odmoriti zato što je nedjelja - pa mogu se odmoriti i kad nije nedjelja, baš sam glup! - i možda još nešto novo naučiti, a zatim odlučiti što i kako dalje. Osjećao sam se i kao znatiželjni turist pred kakvom važnom te znamenitom građevinom, iako je ispred mene bila samo visoka prizemnica crvenkaste fasade s potkrovljem, gdje se nalazi moja soba s malom terasom, i podrumom u kojemu je Emil uredio mali zimski atelje. Osim ateljea uspio je u podrum smjestiti još i odjeljak za zimnicu te škrinju za duboko smrzavanje. Naša kuća okružena je manjim prednjim i većim stražnjim vrtom, koji je Emil pretvorio u atelje na otvorenom, i uskim travnatim područjem s lijeve strane. Na desnoj strani Emil je nedugo nakon smrti djeda Jure tik uz kuću sagradio veliku garažu u čijem je dnu drveni pult s mnogo raznog alata. U garaži su osim auta još i tri bicikla, tri para skija i klizaljki, ili 'sličuha' kako ih još naziva Emil, a među njima i moje 'džekserice' za umjetničko klizanje sa zupcima na prednjem dijelu noža. Tako smo ih zvali u kvartu Maksimir za razliku od 'gvinterica', koje su se morale zašarafiti na cipele i na kojima se klizao moj stari dok je bio mali, ili onih pravih 'hokejki', to jest pravih klizaljki za hokej čiji nož nema zupce nego je zaobljen s obje strane. Dok sam još bio dječak s tim sam klizaljkama, 'džeksericama', na zaleđenom Prvom jezeru u Maksimiru svake zime izvodio opasne bravure kako bih zadivio ne samo djevojčice nego i malu, probranu amatersku ekipu prijatelja hokejaša iz kvarta. Zime su u međuvremenu zbog globalnog zatopljenja postale blage, jezera u parku Maksimir više se ne mogu zalediti u mjeri koja bi bila dovoljna za klizanje, a i ja sam se promijenio. Postao sam odrastao muškarac koji je udario te zatim napustio ženu i kojemu misli bježe amo-tamo zbog svega što mu se danas dogodilo kovitlajući se ludo kao mnoštvo psihičkih bolesti.

Na mojoj strani ulice nalaze se još tri slične kuće, visoke prizemnice, i dvije jednokatnice. Na drugoj strani ulice je jedna dugačka kuća, prizemnica, sastavljena od pet stanova s potkrovljem. Direkcija državnih željeznica izgradila je krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća takve 32 stambene obiteljske zgrade sivkastih fasada za svoje radnike iz Sekcije za održavanje pruga. Budući da su u njima stanovali željezničari, taj dio četvrti Maksimir postao je poznat kao Željeznička kolonija. Svaki stan u tim zgradama ima tavanski prostor, odnosno potkrovlje, a na svakom potkrovlju srednjih stanova, ne ugaonih, nalazi se mala izbočena 'kućica' s krovićem, onakva kakva se može vidjeti na starinskim mansardama; neke 'kućice' su s jednim, a neke s dva prozora. Te 32 sivkaste zgrade, izdužene kuće, prizemnice s mansardom, ne znam kako bih ih zvao, formiraju desetak blokova niske bajkovite arhitekture kosih krovova prekrivenih crvenim crijepom. Sva drvenina bila je nekada obojena tamnozelenom bojom (to mi je rekao tata), a na nekim kućama još je i danas, kao i drveni kapci na prozorima, mi ih zovemo 'šarapolke' ili 'grilje', a svaki stan u toj kući ima u stražnjem vrtu jesensku krušku, takozvanu limunku ili citronku. Zaista čudne kuće, oivičene nekada lijepim drvenim plotovima. Svake godine ekipa Sekcije za održavanje zelenih površina farbala je ograde, krečila i obrezivala stabla svih krušaka (sve je moralo biti isto u svakoj kući i odgovarati standardu koji je propisala Direkcija državnih željeznica); dobra atmosfera na Željezničkoj koloniji, susjedi se međusobno natječu u uzgajanju i njegovanju raznog cvijeća i dovikuju se preko plotova. Ukratko, to je rajska oaza između velikog parka Maksimir i stadiona Nogometnog kluba Dinamo, te željezničke pruge koja dijeli četvrti Borongaj i Maksimir. Upravo zbog te jedinstvene gradnje vrtno radničko naselje Željeznička kolonija u kvartu Maksimir proglašeno je jednom od zaštićenih povijesnih cjelina grada Zagreba iako to, dakako, nije spriječilo neke vlasnike da s vremenom naprave svakojake nakaradne, pa i protuzakonite preinake na tim zgradama, čak i takve koje iznevjeravaju osnovni stil te arhitekture pa samo starosjedioci znaju o čemu se radi. Ipak, može se bez pretjerivanja reći, to je rajska oaza u gradu… Možda zbog svega toga i ovaj sve čudniji turistički osjećaj koji me je tako snažno obuzeo. Ili je to možda ljubav prema zavičaju, prema rodnoj grudi starog kvarta, mojeg Maksimira, četvrti koja je zapravo sastavljena od nekoliko četvrti, to jest kvartova. Možda je to ujedno i nostalgija za djetinjstvom koje još živi u meni, nostalgija za noćnim rikanjem lavova iz Zoološkog vrta u parku Maksimir, koje je u meni izazivalo fantastične slike savane, ili pak čežnja za opojnim jutarnjim mirisom napolitanki iz pogona tvornice Josip Kraš. Sve je to isprepleteno, i ljubav i čežnja i nostalgija, i ja doista volim tu dirljivu, nerazlučivu mješavinu osjećaja.

I na mojoj strani ulice bila je jedna od tih stambenih željezničarskih kuća u koju se moj djed, mladi željezničar Juraj Globan, zvan Jura, uselio 1931. s roditeljima, ali je bila srušena za vrijeme savezničkog bombardiranja Zagreba na pokladni utorak 22. veljače 1944., dan prije Pepelnice, kad je 15 britanskih lakih bombardera Baltimore i 28 teških bombardera Boing B-17 Flying Fortress, dobro poznatih Letećih tvrđava, napalo grad. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Zagreb je bio bombardiran dvadesetak puta, ali tog pokladnog utorka najžešće, najrazornije. Ne znam jesu li saveznici namjerno odabrali da svoje najubojitije bombardiranje grada izvedu baš na fašnik, dakle u danu kada su i Zagrepčani usprkos ratu trebali barem malo uživati u karnevalskom ozračju prije korizme, ali se ne bih začudio da im je bila namjera iskoristiti fašničku opuštenost Nijemaca kako bi iznenađenje napadom bilo što veće i kako bi im što više naudili. Da, ali naudili su i civilima na Željezničkoj koloniji, i to teško. Laki bombarderi Baltimore napali su predgrađa Pešćenicu, Vrapče, Črnomerec, Kustošiju i Sesvete, a 28 Letećih tvrđava u isto vrijeme napalo je ranžirni centar pokraj vojnog aerodroma Borongaj, u čijoj se blizini nalazi moja Željeznička kolonija, a svi bombarderi zajedno bacili su tog utorka na grad otprilike stotinu tona bombi. Saveznici su u napadima koristili i bombe od 250 kilograma, ali čak i poneku od 350 kilograma. (S vremenom je kratere od eksplozije bombi ispunila voda, a zatim je tu vodu stajaćicu mjestimično prekrio zeleni sloj nečega što je podsjećalo na mahovinu; izrastao je šaš, lopoči i lokvanji, namnožilo se i puno žaba. Oko tih bara, kaže Emil, igrali su se klinci iz Maksimirskih naselja, s Ravnica i sa Željezničke kolonije, a neki vlasnici vrtova zalijevali su barskom vodom povrće, uglavnom rajčicu, mahune, krumpir i kupus.) Tog dana grmljavina borbenih zrakoplova bila je smrtonosna. Oko 11 sati dvadeset i osam Letećih tvrđava zacrnilo je nebo i nad našim kvartom, na koji su angloamerički saveznici slučajno sručili bombe pa je porušeno i nekoliko željezničarskih kuća. Bombe su također pale i na obližnji dominikanski samostan u kojem je pod ruševinama poginulo devet ljudi: sedam svećenika dominikanaca, odnosno redovnika, jedan brat-suradnik i jedan činovnik nakladničke kuće Istina. (Direktan pogodak u samostansku kuhinju, gdje su se sakrili redovnici, bio je smrtonosan.) Sve se to zbilo zbog zabune pilota; bila je to kriva procjena zbog koje su poginuli mnogi civili. U stvari, saveznici su bombardirali ranžirni centar u blizini vojnog aerodroma na Borongaju, koji su držali Nijemci, i u njegovoj blizini željezničku prugu kao opskrbnu liniju Nijemaca, a usput su nehotice, zbog nemara, višestruko pogodili i Željezničku koloniju. Vojni aerodrom Borongaj, koji je do Drugog svjetskog rata bio civilna zagrebačka zračna luka, bio je udaljen kilometar ili kilometar i pol od prvih željezničarskih kuća pa i taj podatak govori o iznimno lošoj izvedbi bombardiranja jer su angloamerički saveznici pogodili ne samo vojne, već i civilne ciljeve koje, pretpostavljam, nisu ni imali namjeru bombardirati. Razlog te pogubne nepreciznosti možda leži i u tome što su bombe bacali s velike visine u takozvanim tepisima pa nisu preciznije ciljali i pogađali određene ciljeve, u ovom slučaju ranžirni centar i željezničku prugu. Poslije bombardiranja su kružile priče o tome da su se saveznički piloti prilično napili prije polijetanja iz Italije pa je i ta nesretna okolnost, ako je uopće istinita, doprinijela nepreciznosti bombardiranja grada. Sprovod nedužnih dominikanaca na Mirogoju predvodio je nadbiskup Alojzije Stepinac. Osim redovnika poginulo je mnogo ljudi, uglavnom željezničara te članova njihovih obitelji. Za vrijeme bombardiranja Zagreba toga paklenog dana u gradu je poginulo oko osamdeset ljudi, a blizu dvije stotine je ranjeno. Velika je sreća, ili nesreća, tko će to znati, što moj djed Jura nije poginuo, jer da jest ja se sigurno ne bih toliko mučio u životu s Tinom i sigurno ne bih sad stajao ispred ove drage kuće i osjećao se tako svečano ošamućen kao avanturist i turist. Nakon bombardiranja djed Jura je raskrčio teren i uz mnogo problema, i građevinskih i financijskih, na tom istom mjestu sagradio kuću, a slično su postupili i ostali preživjeli željezničari na istoj strani ulice.

Doista uzbudljiv dio svijeta. Raj za djecu, osobito zbog toga što se kvart jednim svojim dijelom, južnim, nalazi uz željezničku prugu koja dijeli Borongaj i Maksimir, te kao njegov dio i Željezničku koloniju. Tamnosmeđi, robusni, masivni drveni pragovi na pruzi, opojni miris smole i katrana. Miris moje prve knjižnice u neposrednoj blizini pruge, u Županovoj ulici, u kojoj sam kao dječak posuđivao raznu pustolovnu literaturu, najviše onu Karla Maya, i na putu prema kući, koja je od knjižnice udaljena tristotinjak metara, mirisao stranice i čitao. Prvo omirisati, potom čitati. Zamišljao sam da sam pošteni, mirni i hrabri Old Shatterhand sa Željezničke kolonije. Uzbudljivo sam odrastao uz željeznicu, uz zvukove teretnih i putničkih vlakova, uz pisak i zvižduk lokomotiva, i onih parnih, s prekrasnim dimom na pozadini neba, koje su postupno ukinute sredinom osamdesetih i koje su mi bile najdraže, i onih dizelskih te električnih lokomotiva. Sve te bezbrojne, opojne noći maštanja, kloparanje kotača jurećih kompozicija mnogih vlakova. Aha, sada prolazi onaj prvi vlak za Split u 21:15, pa onaj drugi za Split u 22:15. Putovao sam po cijelome svijetu. Tonući u san uz te opojne zvukove našao bih se svagdje, na Grenlandu i još dalje, u svemiru.

Milko Valent

(nastavit će se)