Paučina: Često su završili u užitku, Vino Babić i čips, Opijanje, Slatka ptica mladosti, Znači li to da ona više nije mlada? E, sad, jebiga!

U času kad se saginje da uzme bocu vina, ukoči se u tom položaju na nekoliko trenutaka zbog navale misli. Čini joj se da su ti trenuci nepomičnosti beskrajni. Ona je zbunjena iznenadnim neredom u glavi. Tuđi nered je uvijek nekako mogla razumjeti, a svoj sada ne može, može ga tek površno pratiti. Do sada je mislila da sve konce svojeg života čvrsto drži u rukama, kako se to kaže, a sad sluti da rijetko tko priču svojega života drži potpuno pod kontrolom. Priču? Kakvu priču? Ona sada, sad kad ozbiljno misli o tome, naslućuje da većina ljudi uopće nema nikakvu priču, kako je jednom rekao Marko dok su se prepirali oko ''njezinih popularnih romana''. Ona sad zaključuje da većina ljudi ima samo duge ili kratke, duže ili kraće periode praznine i punine koje rijetko kad može kontrolirati pa ih naziva sudbinom; zaključuje da većina ljudi ima samo te odlomke trajanja koji su bez pravog uzroka ili pravog razloga, odnosno uzrok im se ne zna. Ona sad, sad kad oštrije misli o tome u sagnutom predatorskom položaju, ona sada zna da većina ljudi, uključujući i nju, ima samo priču o nepostojanju priče. I to je ono strašno. Strašna je i uznemirujuća ta linearna smjesa praznine i punine, više praznine nego punine, ispunjena svim onim uobičajenim, predvidivim nužnostima i konvencijama života. Jeziva je ta brza, prolazna, takoreći pravocrtna smjesa bez ikakva zapleta od jedne do druge točke, od treće do četvrte, od pete pa do desete ili od desete pa do stote točke, ukratko, od prve do zadnje točke. Strašna je ta neuzbudljiva smjesa, manje ili više grbava, ali ipak uvijek na jednom te istom dosadnom pravcu, sastavljena od rođenja, djetinjstva, škole, posla, zaljubljivanja, braka, rađanja i podizanja djece te starenja i umiranja. Marko je zbilja u pravu kad kaže da većina popularnih romana, iako prividno realističkih i oslonjenih na tekuću svakodnevnu stvarnost, nema veze sa stvarnim životom, s istinskom ljudskom zbiljom, jer konstruira stvarnost ili priču koje, zapravo, najčešće nema, koje možda i ne može biti.

Priča, priča, priča, priča… Što je to, k vragu, priča? Na primjer, ima li neku priču, ima li neki životni zaplet njezina dobra poznanica iz gimnazije koja je postala HIV-pozitivna u ljubavnoj vezi s narkomanom koji je poginuo u prometnoj nesreći dva dana nakon što je saznala da je zaražena? Ona možda ima, ali većina ljudi ne doživljava takve drastične zaokrete sudbine; čak su i periodi ratova odavno postali svakodnevni, tako obični, dosadni i predvidljivi; pogine ti dečko, muž, majka, sestra, brat, baka, najbolja prijateljica, a život ipak ide dalje pun običnih i očekivanih radnji: pogreb, karmine, žalovanje, gradnja porušene kuće, nabava novog posuđa, čistih gaćica, čarapa, novih sredstava za čišćenje, novih cipela, novog muškarca, nove prijateljice, nastanak novih bora, starenje… Gdje je tu neka jebena priča, gdje je tu neki jebeni zaplet? Nije li ovo danas s Markom možda znak neke svemirske milosti za nju? Nije li također to što je on sterilan pa s njime ne može imati dijete isto tako znak neke milosti, znak neke priče ili zapleta? Hoće li ona u svojoj starosti moći sebi ispričati nešto zanimljivo, nešto uzbudljivo i napeto o sebi, kao što to, na primjer, njezina HIV-pozitivna virusna poznanica može već sada? Ona to ne zna. Iako je ona možda samo obična, pravocrtna, linearna žena, sad je napuštena, ljuta, uplašena, tužna, povrijeđena i žedna žena.

A postoji li nešto što bi moglo spasiti, popraviti cijelu stvar? Vjerojatno ne. Ili možda ipak postoji? O tome će misliti kasnije, sad je preplavljuje tuga. I želja za divljanjem. Napokon se pomakne. Plesnim korakom odnese vino, otvarač i čips u radnu sobu i sve stavi na svoj radni stol. Potrči zatim u dnevnu sobu, uzme cigarete i upaljač i vrati se trčeći. Strovali se u svoju radnu fotelju na kotačićima, zapali cigaretu, žestoko povuče dim i otpuhne ga bacivši pogled na Markov stol, sada nakon njegova nenadana odlaska potpuno prazne površine. Koliko su tihih i bučnih, lijepih i toplih sati proveli zajedno u ovoj sobi dok se još nisu kristalizirale gospodinove navike, sve dok Marko filozof prije par godina nije otkrio dnevnu sobu s pogledom na moćne sove preko puta obasjane jarkim suncem spoznaje, sve dok nije otkrio taj prostor inspiracije u kojemu najbolje može stvarati svoje proklete reklame i džinglove. Do tada su radili jedno uz drugo, stol do stola, kompjutor do kompjutora, srce do srca, oči u oči, ruka do ruke. Često su završili na tepihu ili na parketu u nerazmrsivom spletu žudnje, potrage, užitka i nadanja; često su završili u užitku koji je lomio sve brane, sav stid, sve moguće otpore i svaku bojazan. Često su završili u užitku koji je bio za umrijeti. Dobro, ona je radosno prihvatila i dnevnu sobu kao prostor časovitih nestajanja. I tamo je često bilo lijepo za umrijeti. I prekjučer su se tamo grlili istom snagom kao i na početku. I prekjučer je bilo za umrijeti. Nešto je stisne u grlu.

Otvori bocu babića i nagne je vješto. Ona voli babić, voli to crno vino tamne boje rubina, vino koje je počela povremeno piti još u sedmom razredu osnovne. O, kako voli to vino! Iako, budimo ozbiljni, ona voli i bolski plavac i hvarski plavac, ona voli sve sorte crnog vina, ona voli svako crno vino na kugli zemaljskoj. Čaša?! Njoj nužno ne treba čaša. Odavno se već izvještila u pijenju bez čaše pijući vino direktno iz flaše sa svojom crnom ekipom pankera i metalaca iz gimnazije kada su, ili ispred dućana u pothodniku Importanne centra ili na Zrinjevcu, na travi iza spomenika kralju Tomislavu, vježbali ispijanje crnog vina uz smijeh i pobunu protiv malograđanštine; uz pobunu protiv svega što im se nije sviđalo ili, jednostavno, uz pobunu protiv svega što im je u tim slavnim trenucima padalo na pamet. U sobi je tiho, čuje se gutanje opojne tekućine. Izvještila se odavno? Da, istina je. A može li ona u svojoj 31. godini već upotrijebiti onaj ružni, uznemirujući izraz ''u mladosti''? Na primjer ovako: ''Izvještila se još u mladosti.'' Naravno da može. Znači li to da ona više nije mlada? E, sad, jebiga…

Posegne za vrećicom čipsa zamišljajući ''slatku pticu mladosti'' koja jednog dana, samo tako, u nekoj godini odleti. Da, ali koje godine? Kad je njoj odletjela ta ptica mladosti, ako je odletjela? One godine kad je završila fakultet? Ili nedavno, kad je navršila trideset? Nekidan, idući na posao, srela je u gradu jednog dečka iz osnovne škole i on ju je jedva prepoznao, obrativši joj se isprva s Vi. Poslije je na radiju otišla u WC i histerično plakala buljeći u ogledalo i tražeći na licu znakove starenja. Trgne se i odbaci misao o opsjednutosti mladenačkim izgledom i starenjem. Snažnim trzajem otvori vrećicu s čipsom i navali brzim prstohvatima na crvenkaste listiće krumpira. Sad se u radnoj sobi čuje hrskanje i grickanje čipsa, iako je nedjelja, voćni dan. Ali ovo više nije obična nedjelja. Marko je otišao, napustila ju je ljubav njezina života. Obuzme je histerični smijeh praćen suzama. Opet suze. Brzo i pohlepno pije, brzo i divljački puši, brzo i halapljivo jede. Ne računajući četiri iznimke, nikada ništa nije mogla činiti polako, s uživanjem i temeljito na onaj potpuno svjesni, prisebni način. Iznimke: jedenje sendviča s tatom u Botaničkom vrtu u drugom i trećem razredu osnovne škole; polagani, požudni zagrljaji s Markom; studij novinarstva i njezin posao na radiju. Pogleda prašnjavi, prljavi monitor kućnog kompjutora i sjeti se onih prvih Markovih mailova iz perioda zaljubljivanja prije sedam godina. Radila je na radiju već dva mjeseca kad se jednog proljetnog jutra on pojavio u redakciji i veselo predstavio kao novi ''džinglmen''. Visok, crnokos, vitak, zgodan. Znali su se iz viđenja jer je i on išao u istu gimnaziju kad i ona. Sjećanja. Rasprskavanje sjećanja na slavnu zajedničku školu. Već su prvi tjedan poludjeli i sve je bilo gotovo, sve je bilo odlučeno. Odmah je to osjetila tog jutra čim je Marko progovorio; istog trena znala je da je to nešto sasvim drukčije od njezinih dotadašnjih površnih veza. Osim što su se susretali u redakciji počeli su redovito izlaziti u kino, dopisivati se mailovima, telefonirati jedno drugom, voditi duge rasprave o najrazličitijim temama, sve od opravdanosti konzumiranja osam čaša vode dnevno, životinjskih, biljnih i ljudskih prava, nedavnih ratova i genocida na Balkanu, feminizma, ekologije i interneta pa do politike, ujedinjenja Europe, vegetarijanstva, pušenja, književnosti, medija, mode, glazbe, seksa, zdravstva i abortusa.

Milko Valent

(nastavit će se...)