Poezija Mira Frakića

Donosimo pjesme Mira Frakića nastale na Booksinoj radionici poezije koju vodi Martina Vidaić.

Pazi prste

Nasjeckaj kukumar, pomidore, u ritmu pucketanja zraka
a ti, „Gubim sluh“, najednom govoriš jer sve manje čuješ svoj glas,
Zalij maslinovim, stisni limuna malo, prst soli
„Nagluha si oduvijek“ a ti čuješ 
„Za gluhe uši lijek“

U rastu mog brka lijeva je strana brža, kao što je gubitak
na jednoj strani veći;    iz svoga tijela od sjećanja vadim priznanje
da sam već toliko puta simulirao žalovanje da su se sve granice
stanjile

U frižideru držimo pirune i žlice, bolje da su hladni,
u prepričavanjima se uvijek brzo užare. 
„Pametnjakoviću moj,“
odsad pa nadalje ne preostaje nam ništa drugo nego sitne prevare 
uma i pjesme. Sad pusti sve, 
opeći će te.

Čahurice

U prekuhanom akvariju ribice ipak trebaju puno više hrane;    
   inače počinju jesti stijenke.    Čahurice.    A gle, 
zna se da su manji strojevi slabiji ali precizniji – tako primjerice,
kada mi u glavicu uliju strah od zbrajanja, ona istom provrije. 
Nema tu tragedije.    I čujem da je još uvijek teže prebrojati
planktone nego zvijezde,
ali kog' uistinu briga, ionako su sve one mrtve
detonacije.

Saharski pijesak

težina dana inače se mjeri težinom oblaka, ali ovaj dan težak je i
bez

negdje raznesena su bića vinula se u visine i nošena vjetrom
sletjela
po komadima koji na konopcu vise, po mojim suhim košuljama
od kojih svako jutro uzimam jednu i kopčam 
od testisa do prsa,    i svako jutro ostavim dva 
nezakopčana
da se ne ugušim, ne ugušim od svih tih tijela

Miro Frakić