Krachtov barokni, razbarušeno-dendijevski stil pripovijedanja ispunjen je ironijom i najfinijim crnim humorom, te prilagođen pripovijesti koja je bizarna sama po sebi, gotovo da i nema potrebe pretjerivati.
Josip Čekolj u ovoj zbirci predstavlja naizgledni paradoks: njegov pjesnički subjekt eksplicira da je razuvjeren u poeziju, no ipak je bira pisati.