'Toni': Nepodnošljiva lakoća samoljublja

U posljednje vrijeme sve češće razmišljam o autorima i autoricama koji pišu iz perspektive ili fokalizacije likova suprotnog spola, i koliko to zna biti (ne)uspješno. Kristian Novak, primjerice, od regionalnih autora prvi mi pada na pamet kao netko tko je u dva romana veoma uspješno ispisao i bez uklizavanja u klišej okarakterizirao žene; Milenu u Ciganin, ali najljepši i Profu u romanu Slučaj vlastite pogibelji. Pisanje likova suprotnog spola koji će biti dovoljno karakterno izraženi da su u tekstu uistinu vjerodostojni, a da pritom nisu dovedeni do granice karikaturalnosti ili pak svedeni na estetski ispolirano pretjerivanje, kao u slučajevima primjene male ili female gazea, autorima i autoricama, posebice duljih proznih formi poput romana, nije nimalo lak zadatak.

Sagledamo li sad konkretnije autoricu koja se bavi ispisivanjem muškarca koji ipak utjelovljuje karikaturu, onu koje će čitatelji biti jasno svjesni od prve stranice romana i koja literarnim reflektorom obasjava presliku stvarnosti, dolazimo do važnog imena suvremene makedonske književnosti: Rumene Bužarovske.

Toni je prvi roman Rumene Bužarovske, inače spisateljice kratke proze i autorice nekoliko knjiga, čija je zbirka kratkih priča Moj muž 2023. godine postavljena kao uspješna predstava u Zagrebačkom Kazalištu Mladih. Rumena Bužarovska u svojem je najnovijem proznom djelu detaljno raspisala Tonija, muškarca-roman, onako kako, vjerujem, ni oni slični Toniju sami ne bi znali napisati, bez da cenzuriraju sve gadosti koje ovaj protagonist radi pred svojim čitateljima.

Na sižejnoj razini, roman je određen prilično jednostavno: pratimo isječak Tonijevog života, nekoliko mjeseci koji istovremeno obiluju zbivanjima, od ljetovanja u Grčkoj sa sinom i partnericom do života u majčinom stanu u Skopju, ali njegova je ključna razlika od većine romana koji se bave isključivo narativom centralnog lika, u tome što nema promjene u protagonistu. Od prve do posljednje stranice Toni je isti, on se ne mijenja, a stvari se ironično samo zbivaju oko njega, dešavaju se samo njemu i, naravno, on ni zašto nije kriv. Bužarovska je Tonija napisala toliko slojevito da se iz njegove strukture ličnosti može dijagnosticirati čitav spektar psihičkih poremećaja, no da se ne bi krivo shvatilo, roman se ne fokusira na to, a neće niti ova kritika.

Rumena Bužarovska pisanjem je ovog romana dokazala da je jednako vješta u dugoj proznoj formi, kao što je i u kratkoj, s tim da mi se također čini kako je s Tonijem pogodila zlatnu sredinu ne preopširnog romana koji povremeno gubi fokus niti tekstualne zbijenosti kratke priče. Toni je roman koji narativnu strukturu i fokalizaciju (pripovijedanje je iz trećeg lica) bazira isključivo na jednom liku, onom naslovnom, koji je također i metatekstualno i višerazinski zastupljen u romanu o sebi. Njegovo se ime tako repetitivno pronalazi u tekstu: većina Tonijevih prijatelja ili poznanika zove se Toni, Tonijeva majka čita Toni Morrison, Tonijev je otac imao kolegu Tonija… Toni je toliko 'posebno' ime da ne samo da romanu pripada takav naslov, i njemu pripadajući protagonist, već je na simboličkoj razini Toni naprosto romaneskni, frajerski state of mind, tekstualna kombinacija fabularnog okvira njegovog oh, tako teškog života i narativne linije svih njegovih (krivih) domino-efekt intoniranih odluka, začinjen unutarnjim monolozima od kojih se čitateljici diže kosa na glavi.

Toni izaziva i gađenje, i podsmijeh, i želju da se čitatelj osobno uvuče među stranice romana, izvuče Tonija van i fizički se obračuna s njim u naivnoj nadi da će mu to pomoći da se promijeni, ali Toniju, protagonistu romana, tom neodoljivom narcisu srednjih godina, nema pomoći, i upravo mi je zato ovaj roman toliko dobar, čitateljski potentan i zaigrano zasićen. Jer Toni iz romana itekako je stvaran, i posvuda je, i dijeli svoje užasno iritantne, nevjerojatno sebične i duboke narcisoidne karakteristike sa svim prosječnim ofucanim frajerima koji u srednjoj dobi još uvijek misle da su dovoljno cool kao što su na mizernih pet minuta bili kad im je bend u kojem su svirali u ranim dvadesetima dobio malo žešći aplauz na birtijskoj svirci, kad bi povremeno u razgovoru ispali najpametniji, kad bi jednom sa zabave otišli s djevojkom kojoj su se cijelu noć upucavali.

Toni je i slika muškarca što pripada generaciji koja više ne zna tko je, onog koji je zapeo između rock'n'roll-a i svjetskog poretka u raspadanju, ironično opskrbljenog svom silom glazbenog i kulturnog znanja (izuzev toga tko je napisao 1984., Orwell ili Huxley), a u izostanku onoga o upravljanju vlastitim životom, jer Toni ne samo da ne zna kuhati, on sa svojih pedeset i nešto ne zna ni rukovati perilicom za rublje. A zašto bi uopće i trebao znati, kad za to postoje žene obdarene vrlinama koje će im on zamjerati i celulitom za koji će im prigovarati, češće mentalno, katkad i direktno verbalno, ali će ih zato nadmeno prekidati monolozima o najboljim albumima koje je naručivao kad je radio u Jugotonu, jer što bi one uopće imale pametno za reći, pored njega toliko učenog i inteligentnog?

Istovremeno i mamin i tatin sin, u horoskopu ovan-podznak-lav (što bi drugo bio?), Toni je razmažen iznad svake granice, odrastao čovjek koji pasivno-agresivno pleše na konstantnom rubu temper tantruma čim ga netko ne pogleda dovoljno lijepo ili ga ne sasluša do kraja, čelično samoživ, nepokoleban u prekomjernoj ljubavi prema samome sebi, pognutiji u vlastiti iluzorni odraz od Caravaggiovog Narcisa, i naučen da sam sebi u svemu mora biti prvi, glavni, ma najbolji.

Toni je vremenski smješten u vrijeme pandemije, što Bužarovska uspješno koristi kao plodno literarno tlo za još jednu karakternu crtu ovog, kako vam drago, nadasve osebujnog protagonista. Antimasker plus antivakser jednako je Toni Stojanov, sveznalica kojeg nije briga što mu stara majka sjedi kod kuće nakon što se on zaražen vraća iz izlaska i koji će obavezno voditi kvazi filozofske dijaloge s taksistima o nenošenju zaštitnih maski. Tonija ne dotiče ništa, osim onoga što sam sebi filtrira, što se u njegovoj percepciji neizbježno uvijek veže uz vlastito, genijalno sebstvo. Oko Tonija žene mogu i umirati, a on će za sebe svejedno pronaći opravdanje, pogladiti se po prosijedoj kosi, svom 'najjačem adutu', pojesti još jedan kebab iako mu je sva odjeća tijesna, zrcaliti svoje pogreške kao životne nesreće koje ga ne napuštaju i pustiti najčvršće korijenje u ulozi žrtve. Majstorski ispisan u srži ironijskog ključa, Toni je ustvari neshvaćeni muškarac, žrtva histeričnih žena, nedovoljne roditeljske hvale i remenja na hlačama koje se ne da zakopčati.

Bužarovska, osim što na općenitoj, zanatlijskoj razini pisanja proze, uspjelo plete roman koji se s lakoćom čita, bolje reći guta, također stvara i prisnu atmosferu teksta, vrsno barata s humorom koji nije previše direktan i on the nose, a ipak udara gdje ga čitatelj neće očekivati, poput Tonijevih najodbojnijih misli, ispod pojasa, te formira dubinsku psihologizaciju centralnog lika koji ni sa jednim svojim činom naposljetku ne izaziva trunčicu empatije.

S Tonijem se ne može, ali ni bez Tonija ne ide. Tko nije susreo jednog takvog, u najmanju ruku eklektičnog kralja vlastitog svemira, u stvarnom životu, neka se s njim sudari barem u onom književnom. Kronično je nedostajao jedan ovakav roman lika u suvremenom, regionalnom književnom prostoru, a Rumena Bužarovska uspješno je s Tonijem utrla put za raspisivanje stvarnosti kroz grotesku i groteske kroz stvarnost. Jer, tko još misli da je ovaj Toni samo puki produkt izražene autorske mašte i vještine pisanja, neka ga čita iznova, koliko god puta trebalo.

Za kraj ove kritike, ostavljam jedan glazbeni poučak, koji mi se u čitanju Tonija posebno omilio. Da Toni Stojanov kao književni lik ima svoj soundtrack, koji bi zasvirao u pozadini svaki put kad on progovori, bila bi to neupitno pjesma Genije od TBF-a, s onim poznatim refrenom koji toliko evocira svakodnevnu misao našeg protagonista: ja sam genije / čudo prirode / sve na svitu znam / i jasno mi je sve.