Priča tjedna: 'Moj muž, pjesnik'

Upoznala sam Gorana na jednom pjesničkom festivalu. Kosa mu je bila počela sijedjeti – sad mu je već posve sijeda, i mislim da se nada da je to dio njegova 'novog seksipila', kao što mi je jednom rekao. Kao, šalio se, ali mislim da ipak vjeruje da je u pravu. Htjela sam ga pitati jesu li mu i prorijeđena kosa i skalp boje i sjaja otopljenog pa stvrdnutog voska isto tako dio 'novog seksipila', ali suzdržala sam se – on ne prihvaća nikakvu kritiku. Odmah se ljuti, a kad se ljuti, počinje vrijeđati – i tako danima sve dok ne napraviš nešto ponizno kako bi prestao biti nepodnošljiv, kao na primjer, 'slučajno' izrecitiraš neki njegov stih.

Nedavno je bio jako ljut na mene zato što nisam željela pročitati pjesme koje je napisao prethodne noći.

- Sad nemam vremena, ajde sutra, - rekla sam mu.
- Nemaš vremena za tri pjesme, ha? - osjetila sam bijes u njegovu glasu i pokajala se što sam ga odbila. No već je bilo kasno. Što god da sam rekla, bilo bi pogrešno. Zato sam samo šutjela.
- Ajde, idi, štrebaj, - rekao mi je i zalupio vratima. 'Štrebaj' mi kaže svaki put kad pripremam nastavu za idući dan. Kao, da sam stvarno znala povijest, ne bih trebala pripremati nastavu. "Ako znaš – znaš", jednom mi je rekao i bezobrazno me pogledao u oči.

A njegove pjesme stvarno nisam željela čitati, a još manje ih slušati – nekad me izlaže i toj muci. Kad smo još bili zaljubljeni i nismo imali djecu, vodili bismo ljubav i zatim bi mi šaputao stihove u uho dok smo ležali zadihani i oznojeni. Stihovi su uvijek bili o nekakvim cvjetovima, o orhidejama, zato što ga 'podsjećaju na pičke', o nekakvim južnim vjetrovima, morima, a spominjao je i neke egzotične začine i materijale, kao cimet i baršun. Nešto u stilu da imam okus po cimetu i koža mi je poput baršuna, na primjer, da mi kosa miriše na more – što znam da nije točno jer mi je majka jednom priznala da mi kosa smrdi. Kako god, u takvim trenucima njegove su me riječi užasno uzbuđivale. Ponovno sam plamtjela i željela iznova voditi s njim ljubav, iako on često nije mogao odmah, pa sam si morala ponavljati slike i riječi koje mi je govorio kako bih se ponovno uzbudila.

Sad to više ne radi, bogu hvala. Njegova poezija mi se već toliko zgadila da ne želim pročitati ni stih, a kamoli ga slušati kako recitira. Nažalost, ovo posljednje moram, htjela ne htjela, jer kao što već rekoh, Goran se jako ljuti i ne mogu ni sebe ni djecu izlagati našem sukobu. Otkad smo prestali toliko voditi ljubav, počeo mi ih je naglas čitati umjesto da mi daje da ih sama pročitam. Dok sam ga gledala kako tako stoji usred dnevnog boravka, pod jakom svjetlošću lustera koja mu je isticala baburasti nos i nečisti ten, polako sam počela shvaćati da njegova poezija u stvari i nije dobra. Ona se često ne odnosi ni na što drugo, osim na činjenicu da on piše poeziju. Mislim da ga to ozbiljno uzbuđuje. Čak i seksualno.

Evo primjera:

Ona nosi mirise
kao jesen
rastvorene
kao kapi kiše u očima
riječi
čine ovu pjesmu
mojom

Možda ovo i nije najbolji primjer, ali samo taj znam napamet jer posljednje stihove 'riječi čine ovu pjesmu' nekada recitiram 'slučajno' da se više ne bi ljutio na mene. Kao, pjevuckam si ih – to mu posebno laska jer je oduvijek želio da neki glazbenik uglazbi njegove stihove. On ne shvaća da je to nemoguće. U njegovim pjesmama nema ritma, a često ni smisla. To su sve neke prazne fraze nabacane ovdje-ondje u različitim stihovima, sve kako bi netko neuk mislio kad vidi neku egzotičnu riječ kao cimet ili baršun da je to tko zna što. Kao ja kad sam bila mlada i glupa i padala na takve trikove.

Bože, kako sam bila glupa, to je naprosto nevjerojatno. Jednostavno si ne mogu to oprostiti. Htjedoh ispričati o tome kako smo se upoznali. Već sam rekla da je to bilo na nekom pjesničkom festivalu. Bila sam tamo u ulozi prevoditelja jer sam, prije nego što sam se počela baviti podučavanjem povijesti, usporedo i prevodila kako bih ponešto zaradila. U salonu ogromnog hotela u kojem su bili smješteni svi pjesnici i prevoditelji jedne smo se večeri skupili i pjevali. Sad znam da su se svi ti stihoklepci pravili važni: kao, ne samo da znaju pisati poeziju, ne samo da su takve osjetljive duše, oni se razumiju i u tradicionalnu glazbu a povrh toga su i muzikalni, znaju pjevati. Tad se pojavio i naš Goran. U stilu večeri, bio je obučen u bijelu košulju izvezenu tradicionalnim motivima. Moram priznati da mu je jako dobro stajala, ipak je bio jako zgodan. Kad bolje razmislim, najviše sam se zbog toga zaljubila u njega. Imao je grudi kao dobro isklesana skulptura – ta ramena i te ruke, jake, dlakave… da ne poželiš da te iz njih pusti, želiš da te neprestano drži i da te nosi nekamo. Bilo kako bilo, Goran nije sjedio kao drugi već je stajao sa strane naslonjen na zid, promatrajući nakrivljene glave. Odjednom dočeka trenutak kad su se svi stišali, ispravi se i počne pjevati neku narodnu pjesmu – mislim da je bila 'More sokol pije', jer sad znam da drugu ne zna. Tako je teatralno vikao zatvorenih očiju i glave zabačene unazad, a jabučica u grlu micala mu se gore-dolje, da mi je ličio na kakvog pijetla što kukuriče. Bio mi je smiješan, ali sam mu istovremeno gledala ruke i grudi i samo zamišljala kako me hvata. Kad je prestao kukurikati, dobio je pljesak i pogledao me. Oči su mu bile malo suzne, vjerojatno zbog napora od kukurikanja, a meni su se tad učinile punim tuge. Odmah mi je došlo da ga utješim. Iste sam ga večeri utješila u njegovoj sobi, i tako je sve počelo.

Nije prestao odlaziti na pjesničke festivale – ode u svakom trenutku kad mu to dozvoljava posao koji, usput, obavlja loše. Mogu zamisliti što radi na tim pjesničkim festivalima. Prvo, u pola kofera nosi svoje tanke knjižice poezije s lošim, plastičnim koricama. Većinu je njih preveo na engleski i na nekoliko balkanskih jezika kako bi stranci mogli lakše razumjeti njegova prazna blebetanja. Ja ne govorim jezik koji ga zanima tako da me dosad za divno čudo nije tjerao da prevodim, a ionako misli da nisam sposobna za poeziju, da je ne razumijem, zato što očigledno u zadnje vrijeme ne pokazujem velik interes za to što radi. A prijevodi njegovih pjesama užasni su. Ne u smislu sadržaja – sadržaj je ionako prazan – nego su gramatički netočni. To može zahvaliti svojoj škrtosti. Želi da mu se prevedu pjesme, no to ne želi platiti, pa tako uvijek nalazi neke jadne mlade djevojke koje vjerojatno zavodi svojim zrelim 'seksipilom', i one mu ih prevode besplatno ili pak za mizeran honorar. Nekoliko sam ga puta čula kako trguje s njima – kao nagradu daje deset primjeraka svoje knjige. Toga se uistinu sramim, ali što da radim.

Kad se vrati s pjesničkih festivala, pokazuje mi fotografije napravljene njegovim digitalnim fotoaparatom. Često ga daje nekome kako bi ga ovaj slikao, pa tako ima mnogo svojih fotografija kako recitira poeziju stojeći pred nekim pultom, s mikrofonom, s jednom od njegovih ružnih knjižica u rukama. Na svim fotografijama ima „poetsku facu" – kao što mu otvoreno govorim jer mu to laska, ne znam zašto – obje su mu vjeđe blago podignute, jedna više od druge, kao da je zabrinut, ali i raznježen. Prsa izbacuje naprijed. Kosa mu je uvijek svježe oprana i nerijetko mu vijori na proljetnom vjetriću primorskih gradića čije festivale posebno voli posjećivati. Na drugim fotografijama često su žene – zapravo, muškarci su jako rijetko. Hostesa na festivalima, mladih djevojaka se ne plašim. Ne vjerujem da im se sviđa jer je prestar i presmiješan za njih. Sad mislim da je zavodnik neke druge kategorije. U njoj su dame, malo krupnije, s naborima oko struka i ispod pazuha gdje im se grudnjak urezuje u salo. Nose uske crvene ili crne bluze. Kosa im je najčešće crna i nose crveni ruž. Nerijetko na glavi nose kakav dramatični šešir. Velika, blještava bižuterija krasi im mesnate prste i vratove. Žele zračiti zrelom ženstvenošću, tajanstvenošću, žele mirisati na cimet i žele da im je glas mek poput baršuna. Neka. Možda će im Goran pomoći. Mene boli briga.

No nekad se noću pripije uz mene i kaže mi, "orhidejo, otvori se", i tad se ja otvaram.

PREVELA Tea Tušek
Foto: Oscar Wilde

(Pripovijetka je objavljena u katalogu Revije malih književnosti 2013.: Makedonija)