Ono što povezuje priče u knjizi Ive Bezinović-Haydon jest unutrašnji nesklad protagonistica, kao i nostalgija za vremenom u kojem su živjele, žalovanje za onim "ja" iz prošlosti.
Roman Ognjena Aksentijevića uspostavlja prostor za promišljanje o pitanju što od čovjeka ostaje kada izgubi temeljne oslonce poput prostora, pripadnosti i jezika, a preživljavanje postane jedini preostali oblik smisla.