Anja Tomljenović piše o prikazu radnika, radništva i socijalnih problema s kojima se suočavaju u nekoliko primjera recentne hrvatske proze.
Suvremeni je diskurs o duševnim boljkama i oboljenjima slobodniji nego možda ikada u dosadašnjoj povijesti, no u praksi nabacivanja dijagnostičkom terminologijom došlo je i do spontane normalizacije toga da se kronično osjećamo loše.
