Bertolta Brechta (1898 – 1956) prije svega znamo kao jednog od najznačajnijih i najutjecajnijih njemačkih dramatičara XX. stoljeća. Brechta kao prozaista svečano „otkrivaju“ punih trideset godina poslije nastanka Kalendarskih priča u književnoznanstvenom radu, knjizi naslovljenoj Brecht – nepoznati pripovjedač. Autori ove knjige diče se, kako u pogovoru navodi Jan Knopf, da su upravo oni, te 1978., otkrili Brechta pripovjedača.
S druge strane, čitateljski puk već odavno poznaje i tog drugog Brechta o čemu svjedoči i brojka od milijun prodanih primjeraka zbirke Kalendarske priče (do konca sedamdesetih). Sve do danas objavljeno je vrlo malo radova o Brechtovoj prozi. Očigledno je Brecht – autor kazališnih komada, struci bio, i još uvijek jest, neusporedivo zanimljiviji i važniji od Brechta pripovjedača.
No dobro, okrenimo se mi ovom manje poznatom Brechtu, autoru Kalendarskih priča. Zbirka je zgotovljena 1948., Brecht je, zajedno s Ruth Berlau, do posljednjeg trenutka radio na odabiru i osmišljavao koncepciju, pa knjiga nije izašla pred Božić 1948., kako je planirano, već naredne godine. Na koncu u Kalendarske priče uvršteno je osam pripovijesti, isto toliko pjesama, te Priče o gospodinu Keuneru koja se sastoji od niza vrlo kratkih priča - anegdota.
Poslije svake od osam pripovijesti dolazi po jedna pjesma 8+8+1 (Gospodin Keuner zatvara zbirku). Među odabranim pripovijestima i pjesmama ne pronalazimo naslov(e) koji ne zaslužuju svoje mjesto u knjizi, no kada bi netko već inzistirao na tome izdvojili bismo jednu malu zbirku unutar zbirke. Riječ je o ciklusu pripovijesti o povijesnim ličnostima: Francis Bacon (Eksperiment), Giordano Bruno (Krivovjerčev kaput), Cezar (Cezar i njegov legionar) i Sokrat (Ranjeni Sokrat).
Sve ove velike ljude Brecht postavlja, spušta u situacije gdje su oni na razini običnih, malih ljudi ili su, u pravilu, njihove životne epizode isprepletene s pričama onih koje i danas zovemo „obični, mali ljudi“. Bacon i štalski sluga, Giordano Bruno i supruga krojača od kojega je naručio kaput, Cezar i stari legionar, te Sokrat i bezimeni vojnici s kojima se nađe u zbrci i kaosu ratnog sukoba. Također, svaki od pripadnika velike četvorke u nezavidnom je položaju – Bacon je izgnanstvu, Giordano Bruno je utamničen, Cezaru su dani odbrojeni i svi su ga napustili, a siroti Sokrat prisiljen je trpjeti da ga se slavi kao heroja, a samo on zna da o pravom herojstvu nije bilo ni govora.
Iako su, dakle, spušteni na razinu običnih, malih ljudi i gurnuti na rub, u Brechotvim velikanima jasno razaznajemo veličinu. Najbolje se to zrcali u pripovijesti Krivovjerčev kaput – Gioradno Bruno bačen je u tamnicu, ali njegova, svima nam znana, 'zlodjela' nisu ovdje predmet autorova zanimanja. Koji dan prije nego je lišen slobode, Bruno je kod jednog krojača naručio kaput po mjeri i naprosto ga nije stigao platiti. Krojač se bojažljivo požali vlastima, no njih, čini se, uopće ne zanima njegov problem, pa se žalostan, ali pomiren sa sudbinom, povlači.
Krojačevoj ženi, međutim, nije ni na kraj pameti dignuti ruke od utjerivanja pošteno zarađenog novca. Ogorčena je i uporna u svojim nastojanjima i uspijeva joj posjetiti dužnika. On je u ćeliji, ne piše mu se dobro, ali krojačeva žena, iako razumije težinu Giordanove situacije, želi da i on razumije njezina muža i nju. Pošteno su napravili posao i pošteno je da im se plati. Mnogi na Brunovom mjestu ne bi htjeli ni razgovarati s njom, pa tu se ipak radi o mogućem gubljenju glave, ali on ima razumijevanja. Učinit će sve što je u njegovoj moći, pisat će vlastima, pronaći će valjda način da namiri dug.
Kraj priče, dakako, ne želimo razotkrivati, ali možemo reći da je jedan od najboljih u knjizi.
Također, ako se već inzistira, uz ove priče dodali bismo i dvije-tri pjesme: Ćilimari Kujan-Bulaka odaju počast Lenjinu, Dječji križarski pohod 1939 i Pitanja radnika koji čita.
Kalendarske priče otkrivaju nam manje poznatog, drugačijeg, atipičnog Brechta, otkrivaju ga kao vješta, tankoćutna, pronicljiva i na trenutke neobično zabavna pripovjedača (Ranjeni Sokrat). Svakako preporučujemo, vjerujemo da Brecht - kazališni autor ne bi imao ništa protiv.
F.B., 12. listopada 2022., Zagreb
Tekst Anamarije Mrkonjić o romanu Vigdis Hjorth nastao u sklopu projekta „Njena priča je i tvoja priča, univerzalne vrednosti ženske evropske književnosti“.
"Zemlja" u knjizi Ornele Vorpsi nije samo Albanija, već sve balkanske zemlje i svi balkanski narodi, a vjerojatno i šire. Piše: Katarina Jurčević.
Ornela Vorpsi vješto stvara atmosferu u kojoj se isprepliću ljepota i užas, nježnost i okrutnost, pružajući nam uvid u stvarnost života u Albaniji kroz oči onih koji su najviše pogođeni – djevojčica i žena. Piše: Lucas Legović.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.