Povratak u 'hardcore' stvarnost

Martin Michael Driessen (1954.) nizozemski je kazališni redatelj, glumac, prevoditelj i pisac. Hrvatskom čitateljskom puku predstavljen je prije nešto manje od godinu dana knjigom Na rijekama i to u prijevodu Romane Perečinec što je, pokazalo se, za svakog nizozemskog i njemačkog autora (od H. Mulischa, M. Walsera, C. Nootebooma do putopisca G. Maka) bio pun pogodak. Romanine prijevode čitamo i proučavamo već godinama i možemo reći da su to sve redom knjige koje pamtimo. Spomenimo samo Otkrivanje nebesa, epski roman Harryja Mulischa ili Zaljubljenog Goethea nama neobično dragog Martina Walsera.

Na rijekama su tri pripovijesti koje povezuje motiv, naslućujete i sami – rijeke. Živimo u zanimljivim virtualno-pandemijskim vremenima i nekako, čini se, sve manje pridajemo važnost stvarnom svijetu. Po Booksinom almanahu svega živog – stvaran svijet možemo ugrubo podijeliti na dvije razine: stvaran svijet u zoni gradskog prijevoza i stvaran svijet izvan zone gradskog prijevoza. Jednom kada izađemo iz sigurnosti života u gradovima dočeka nas drevna priroda, pa se ne možemo načuditi spektaklima koje ona nudi. Rijeke su, još od prije Toma Sawyera, predstavljale krvožilni sustav svijeta, one prolaze kroz gradove i povezuju ih s divljinom i drugim gradovima, one su, dakle, život.

Posežući za motivom rijeke, Driessen nas na neki način vraća u onu hardcore stvarnost, vraća nas korijenima. U prvoj, i meni osobno nekako i najdražoj priči, pratimo kazališnog glumca koji se kanuom otisne na plovidbu rijekom razmišljajući usput o svojem problemu ovisnosti o alkoholu. Očigledno, došao je do one točke u kojoj samome sebi može ili mora priznati da ima problem. Može ga jednostavno riješiti tako što će donijeti odluku da više neće piti. Boca pića koju je ponio na put trebala bi biti posljednja i ako već donese odluku da više neće piti, onda će se morati držati toga. U protivnom – ne vidi kako bi više mogao samoga sebe pogledati u oči. Od samog početka mi vidimo ono što njemu izmiče, a to je činjenica da možda nije izabrao najpametniji način, jer kada se već nađeš na rijeci – rijeka mora biti u prvom planu. Nemaš vremena za kontemplacije, jer rijeka ne prašta i nije uvijek ista, rijeka se mijenja i ako u svakom trenutku nisi usredotočen – šanse da preživiš putovanje drastično se smanjuju.

Druga pripovijest obuhvaća puno šire vremensko razdoblje, dobar dio života Juliusa i Konrada, dvojice prijatelja kojima je rijeka sve. Julius je iz imućne obitelji, ima više mogućnosti, Konrad je splavar, radnik, u životu je pročitao samo šest romana Julesa Vernea i velika mu je želja da jednom otplovi do samog kraja riječnog toka, do mjesta gdje ona umire u zagrljaju s oceanom. Kolikogod njih dvojica vodili različite živote, sudbina će ih na kraju ponovo ujediniti na istoj toj rijeci uz koju su i odrasli.

Rijeke spajaju, ali isto tako i razdvajaju kao što možemo vidjeti u posljednjoj, trećoj priči. Imanja obitelji Chretien i Corbe generacijama su u sukobu, njihova imanja razdvaja rijeka, jedna nepredvidiva, hirovita rijeka koja stalno mijenja svoj tok. Obje obitelji imaju dojam da rijeka na taj način baš njima oduzima zemlju, a daje je mrskim susjedima. Mladi odvjetnik Salomon odlučan je u namjeri da jednom zauvijek riješi višestoljetni spor između zavađenih obitelji. Pokušat će ono što nije uspjelo ni njegovom ocu, ni njegovom djedu. Otac ga uvjerava da su sve isprobali i naprosto nije moguće smisliti nešto novo. Rijeka je tu i neće nestati, a Chretienovi i Corbeovi uvijek su mislili i uvijek će misliti da ona svojim suludim ponašanjem radi baš na njihovu štetu.

Salomon se naposljetku domisli – ako je već tako, ako duboko i jedni i drugi vjerujete kako rijeka radi protiv vas – zamijenite posjede! Adele i Pierre koji kao i svi njihovi preci uistinu vjeruju da je kod onih drugih trava uvijek zelenija, pristaju na cjelovitu zamjenu zemljišta. To bi valjda konačno moralo okončati sukob koji seže daleko u prošlost. Jasno, kada bi tomu uistinu bilo tako, onda ove pripovijesti ne bi ni bilo. Ljudska priroda daleko je složenija od Salomonovog naoko genijalnog rješenja.

Ploveći Na rijekama Martina Michaela Driessena izašli smo iz zone sigurnosti, privremeno smo napustili virtualno-pandemijsku stvarnost i vratili se u ne baš tako nezamislivo davnu prošlost. U vrijeme kada nije bilo moguće zamisliti sretno djetinjstvo bez rijeke u blizini.

Preporuka!

F.B., 27. listopada 2021., Zagreb na Savi