'Osveta je moja': Relativnost krivnje i istine

"To se ne događa običnim ljudima“, rečenica je koju često izgovorimo, ili barem pomislimo, kad u crnoj kronici pročitamo zastrašujuće opise ubojstava, osobito kad su žrtve tih zločina djeca. Te se teme u knjizi Osveta je moja dotaknula Marie NDiaye i iznimno vješt način relativizirala je moralne apsolutnosti i izgradila priču u kojoj smo prisiljeni, ako već ne suosjećati, a onda barem donekle razumjeti njene u najmanju ruku labilne, a i moralno upitne likove.

Marie NDiaye, rođena u Francuskoj, poznata je po brojnim književnim nagradama, od kojih se izdvajaju nagrade Prix Femina i Prix Goncourt. Dosad je objavila desetak romana, zbirku kratkih priča i više kazališnih komada, a o njenoj spisateljskoj vještini svjedoči i činjenica da je jedna od rijetkih živućih autorica čija se djela izvode u najprestižnijem francuskom kazalištu, Comédie-Française. U svom posljednjem romanu Osveta je moja, autorica nam detaljnom i uvjerljivom karakterizacijom do te mjere približava svoje likove, da čak i one njihove postupke koji kod čitatelja izazivaju revolt i zgražanje, možemo donekle razumjeti, iako ne i opravdati. Najbolji primjer toga je žena koja je, jednom sasvim običnog dana, ubila svoje troje djece, a onda, ne osobito uznemirena tom radnjom, pozvala muža da dođe kući.

„Uvijek je bio tako miran, dobar. Pozdravljala je susjede“, poznanici će izjaviti za televiziju i novine, kad ih reporteri upitaju: zar zaista nije bilo nikakvih znakova da je vaš prijatelj/poznanica/susjed kadar počiniti takvo što? Mnogi su to rekli i za Marylne, koja je sve drugo u životu napravila savršeno, do jednog kasnog poslijepodneva, kada je svoju djecu, nakon što im je dala svježe spravljenu, domaću užinu, utopila u kadi. Kao da sama činjenica da ih je ubila nije dovoljno uznemirujuća, ono što je učinila poslije dodatno izaziva jezu. Naime, posložila ih je tako da najstariji sin, Jason, u naručju „drži“ svoju sestricu Juliju, staru tek šest mjeseci, a njihov brat John sjedio je pored njih. Svi su bili goli, okupani, suhe kože i mokre i počešljane kose. „Nastojala sam da nigdje ne pogriješim“, rekla je Marlyne policajcima kad im je objašnjavala kako je počinila zločin. Odabrala je utapanje, kao „najsigurniji način da djecu pošalje na nebo“, a da ne ošteti njihova tijela.

Iako je Marlyneina sudbina bivše profesorice u privatnoj školi i naizgled sretno udane majke troje djece, a kasnije ubojice, možda najšokantnija, u središtu romana dva su snažna ženska lika, čije sudbine isprva djeluju odvojene, ali s vremenom se sve jače isprepliću, a to su odvjetnica Susane i njena spremačica Sharon, ilegalno doseljena sa Mauriciusa.

Priča se zahuktava kad se na vratima ureda odvjetnice Susane, pojavi Gilles Principaux, Marlynein muž, kojeg je odvjetnica Susane posljednji put vidjela kao desetogodišnja djevojčica. Nije samo zbog njihove upitne prošlosti njegova odluka da potraži njene profesionalne usluge neobična, već i zbog toga što odvjetnica Susane posluje tek godinu dana, i ne može se pohvaliti značajnom poslovnom reputacijom. Zapravo, uvijek se nastoji prikazati, posebno u očima svojih roditelja, kao uspješnija i imućnija nego što to zaista jest. I zato, kada ugleda Gillesa nakon svih tih godina, u glavi joj se pojavi tisuću pitanja: je li je angažirao zbog toga što misli da je dobra, ili zbog toga što misli da nije? Zanimljivo je napomenuti da nikada ne saznamo prezime pripovjedačice, te da nam ona od početka do kraja ostaje „odvjetnica Susane“. U tom duhu, svog oca naziva „gospodin Susane“, a majku „gospođa Susane“, što dobro ilustrira nedostatak bliskosti među njima.

Otac odvjetnice Susane bio je uvjeren da je Gilles kao teenager zlostavljao Susane prije, u kući u kojoj je njena majka bila čistačica. Gilles se navodno ničega ne sjeća, a sjećanja odvjetnice Susane su mutna, ostavljajući puno prostora čitateljima za vlastitu interpretaciju o tome što se zaista dogodilo. Ono što Susane čini snažnim likom jest njena želja da nastavi s borbom ne samo za vlastitu egzistenciju kroz svoju odvjetničku praksu, već i njena borba za svoje sjećanje i istinu, čak i kad u svojoj okolini ne nalazi nikakvu podršku.

Tu je i prethodno spomenuta kućna pomoćnica Sharon, koja čuva kćerku odvjetničina bivšeg partnera Rudyja, a stigla je sa Mauriciusa u Bordeaux s mužem i djecom. Sharon iz dana u dan mukotrpno čisti po različitim kućama kako bi si osigurala sredstva za život. Najveća prepreka njenom legalnom ostanku jedan je dokument, vjenčani list koji čuva njen brat na Mauriciusu i odbija joj ga poslati. Odvjetnica Susane toliko je odlučna u svojoj namjeri da joj pomogne, da ode na Mauricius u potragu za spornim dokumentom.

Ipak, Gillesovi napori da pomogne svojoj supruzi ipak mu ne uspijevaju kupiti naklonost kod Marlyne koja, sada u zatvoru, odbija vidjeti svog muža. On očajava, ne toliko zbog gubitka djece, već zbog toga što ga žena više ne želi vidjeti. Ironično je što se, nakon života punog „moranja“ i ispunjavanja tuđih standarda, Marlyne tek u zatvoru osjeća kao da može biti ono što jest. Kao da može biti slobodna. 

Ironično, jedina koja je u romanu sve napravila „kako treba“ je Marlyne: zaposlena učiteljica, supruga puna ljubavi, brižna majka, barem do trenutka kad je ubila svoju djecu. Možemo reći da se ovaj roman, na neki način, izruguje konvencionalnim patrijarhalnim vrijednostima, s obzirom da je najgore zločine počinila žena koja kao da je sišla s plakata za idealnu majku i suprugu.

Najviše se u ovoj knjizi ističe atmosfera puna neizvjesnosti, u kojoj sumnjamo u sve likove, a istovremeno ih sve, barem do neke mjere, razumijemo. Doduše, ako očekujete razrješenje misterija do korica, mogli biste se razočarati jer autorica mnoga pitanja ostavlja otvorenima čak i nakon kraja knjige. Možda je upravo u tome i poanta: da čitatelj sam donese vlastiti sud o tome čija je osveta, i tko tu govori istinu.

Osvećuje li se odvjetnica Susane za nepravdu iz svoje prošlosti, ili za nepovjerenje ljudi iz svoje okoline? Ili je možda najveća osveta ona koju provede Marlyne, kad počini ubojstvo vlastite krvi kao ultimativni čin osvete svom suprugu za sve ono što je bilo u naličju njihovog naizgled savršenog braka? Čijoj istini se može vjerovati? A možda svatko govori svoju istinu? Pravo pitanje jest: koliko različitih istina mogu koegzistirati u istom svemiru, a da ne dođe do rušenja tkanja stvarnosti? I koliko dugo možemo lagati sebe prije nego što eksplodiramo?