Knjiga koju pokreću slike

"Ovaj roman je sušta suprotnost vremena u kojem živimo", tako nas je čitatelj Booksinog Book Cluba uveo u razgovor o debitantskom romanu Zima u Sokchu francusko-korejske spisateljice Élise Shua Dusapin.

Radnja je smještena u južnokorejski grad Sokcho, blizu granice sa Sjevernom Korejom, koji je inače poželjno turističko mjesto s brojnim jezerima i plažama. Međutim, radnja ovog romana odvija se izvan sezone, i to je izbor koji nas je možda začudio, ali definitivno privukao čitanju. Taj grad manje je "to" mjesto nego inače, gubi dio svog identiteta koji ovisi o dinamici i živosti što je, s obzirom na to da je identitet jedna od tema koje se protežu romanom, jako zanimljivo uvezano s našom protagonistkinjom. Ne saznajemo joj ime, studirala je korejsku i francusku književnost, radi u pansionu i živi s majkom koja radi na tržnici. Njezinu uigranu svakodnevicu prekida Francuz Yan Kerrand koji stiže u pansion i traži inspiraciju za svoj grafički roman.

Ovo nam je ujedno bio susret s udaljenom i stranom kulturom, i to u romanu koji aktivira naša osjetila, pokreću ga slike, mirisi tradicionalnih jela i naizgled beskonačna zima. Mnogi su izdvojili krajolik i mjesto radnje kao nešto što ih se dojmilo, do te mjere da nam se učinilo da i grad sa svojom mizanscenom postaje zaseban lik. I on čeka da se nešto dogodi, da se potencijalno izvuče iz tog leda i zamrznutosti. Odlično je i uvjerljivo opisana atmosfera zime, čak negostoljubivo, a jedan čitatelj je dodao kako je roman čitao baš za vrijeme zagrebačkih kiša, što je na neki način upotpunilo dojam izoliranosti na kojemu se inzistira i u romanu. 

Zanimljivo je da nas protagonistkinja drži podalje od sebe, ne dijeli svoje misli s nama, ne znamo joj čak ni ime, a ipak nas je uspjela zaokupiti i držati uz sebe. Ne odlazi se u psihologizaciju, sve je suptilno. Vrlo brzo smo ustanovili kako u ovom romanu nije bitna radnja, već atmosfera, uglavnom zagonetnog karaktera. Mnogo toga je rečeno u malo riječi, roman smo doživjeli melankolično, poetski. Jedna čitateljica povukla je vrlo zanimljivu paralelu s poezijom u prozi. Još jedan signal jezične ekonomičnosti je i Kerrandovo crtanje grafičkih romana u kojima je uvijek manje riječi.

U našem razgovoru zadržali smo se na nekoliko segmenata koji su privukli našu pozornost, a prožimaju se, nadopunjuju i ne postoje jedan bez drugoga: hrana, tijelo i jezik.

Znakovit je odnos majke i kćeri jer, na Kerrandovo pitanje zašto je studirala francuski, protagonistkinja je odvratila tako da može govoriti jezik koji njezina majka ne razumije. Majka joj neprestano govori da mora jesti, da je smršavjela, predlaže da ide na estetsku operaciju jer joj to može pomoći da nađe bolji posao: "Pod budnim pogledom moje majke, prodavačica mi je ponudila za probu nekoliko nošnji, sve dok se nismo složile da je najbolja ona u crvenoj i žutoj boji, bojama mladosti." (str. 50). Otvorili smo i pitanje majčine otuđenosti, kao i otuđenosti drugih likova: dok se nekima učinilo da je upravo majka figura koja je u njihovom odnosu opisana uvjerljivo, drugima se taj odnos ipak učinio prehladnim, pa i linearnim, kao preslika krajolika u kojemu se održava. Njezina majka ujedno je i jedna od rijetkih koja ima dozvolu za pripremu iznutrica fugua, ribe koja je toksična ako se pogriješi u njezinoj pripremi. 

Pitanje o nužnosti estetske operacije (ili kakvog drugog zahvata) na različite načine zahvaća ideju tijela. Njezin dečko želi postati model u Seoulu, pansion posjećuje djevojka koja se opravlja od estetske operacije, što smo prepoznali kao jasne odjeke amerikanizacije. Ona na sebi ima dugačak tanki ožiljak, podsjetnik na pad na udicu kad je bila mala. Osim na fizičkoj ravni, naša čitateljica je lijepo primijetila kako se taj ožiljak može čitati i u kontekstu duhovnog "oštećenja" – u ranim dvadesetima ona ipak ne zna tko joj je otac, što je posebno veliko pitanje u tom razdoblju. Traži li pritom ona u Kerrandu zamjensku figuru za oca, nekoga tko je može vidjeti? Na kraju nam se učinilo kao da i on odlazi s ožiljkom, s određenim osjećajem odgovornosti. 

Francuz priča na engleskom, pripovjedačica ga zna dovoljno tako da se može sporazumjeti, ali ne osjeća se najugodnije u tom jeziku, srami se, ne razumije kada on govori radi li se o šali ili ne. Pritom bi voljela pokušati komunicirati pomoću hrane: Kerrand odbija njezin poziv na večeru, tvrdi da ne jede ljutu hranu. Odbijanjem hrane, odbija se kultura, s obzirom na to da on jede Dunkin Donuts i cheesecake iz Paris Baguettea. Isto tako, nije baš zainteresiran kad mu ona donese manhwu, korejske stripove. Između njih stalno dolazi do komunikacijskog zapinjanja: "'Bordo vam lijepo stoji', rekao je Kerrand. 'Ne, prevelika je, tetina je.' 'Govorio sam o boji…' Zašutjeli smo." (str. 110-111). On će od njezine kulture uzeti ono što smatra potrebnim: "Želio je upoznati korejske legende i priče povezane s planinom. Trebaju mu za njegov lik.” (str. 70-71).

Vrijedi dodati i kako je u nekoliko rečenica vrlo precizno opisan zapadnjački pogled Francuza prema situaciji u Koreji: "Rat je prešao preko vaših plaža, one nose njegove tragove, ali život ide dalje. Ovdje plaže čekaju kraj rata koji traje tako dugo da smo na kraju počeli vjerovati da ga više nema, pa smo izgradili hotele, izvjesili lampice, ali sve je varljivo, poput užeta koje se proteže između dviju litica, hodaš po njemu nikad ne znajući kada će nestati, živiš u međuprostoru i zimi nikad ne dolazi kraj!" (str. 84). 

Jedna čitateljica s nama je podijelila kako se "samo čini da se roman brzo čita jer je kratak, ali tijekom čitanja sam često uzimala pauzu, upravo zbog isjeckanih rečenica koje prekidaju u čitanju". Druga je pak rekla kako je puno naučila i knjiga je zanimljiva, ali za nju jednostavno ne ide u kategoriju knjiga za preporuke. 

Autorica se vrlo vješto odredila prema različitim kulturnim, društvenim i političkim fenomenima, ostala dosljedna u "površnosti" odnosa, s interesom preusmjerenim na okolinu i prirodu. Riječi su uronjene u čežnju nečemu što nije konkretno, ostajemo bez odgovora, roman dinamiziraju opreke i dramaturgija koja se odvija ispod površine. Složili smo se: znatiželjno čekamo prijevod novih romana ove autorice i pritom nas baš zanima koliko će ovaj neobičan stil zadržati ili se od njega odmaknuti. Dotad preporučujemo Zimu u Sokchu!